Friday, November 17 2017
Posljednja vijest

A.Janinovic: BORAVAK MARKA MILJANOVA U ULCINJU

 

Aco Janinovic,,Vojvoda Marko je tokom svoje posjete Ulcinju čitavo vrijeme bio gost u kući Đorđa Petkovića, u kući koja se nalazila u centru grada. Ta posjeta, izvjesno je, nije bila slučajna. Dopisujući se sa dr Petkovićem nije isključeno da mu je vojvoda Marko pisao i o svom zdravstvenom stanju, jer je vojvoda još od 1896. godine osjećao izvjesne tegove u grudima, pa ga je ovaj pozvao da dođe kod njega i neko vrijeme provede pod toplim ulcinjskim podnebljem”.

Bilo kako bilo, Marko je sa svojom malom pratnjom došao u Ulcinj, a njegova pojava izazvala je živo interesovanje među Albancima i Crnogorcima, stanovnicima ovog područja. Sve znamenite ličnosti iz tog doba kao što su bili vojvoda Simo Popović i vojvoda Arslan beg Resulbegović, zatim Ali Kasma, vladika Sava Kosanović, serdar Savo Plamenac, Mehmed beg Resulbegović,

kapetan Đoko Stojović, profesor Marko Dragović, Krcun Vojvodić, Duljo Šurla – istaknuti muslimanski prvak, zatim svještenik Jovan Vujanović, trgovac Cufo Mavrić, Ilija Srzentić i drugi bili su u čestom kontaktu sa Markom, sa njim bili na ručkovima i pozivali ga u svoje kuće.

,,Okolnost što je vojvoda odlično govorio albanski jezik još više ga je vezivalo za ljude albanske narodnosti. Tako je na večeri kod Ali Kasme vođen i ovakav razgovor: Oćeš li mi, vojvodo, reći đe si naučio arbanaški jezik? Marko namah odgovori: U mom se plemenu govori i naški i arbanaški! Oni su oba moji. Osim

toga između mojeg plemena i sjevernih arbanaških nema granica. I ja i moji plemenici idemo slobodno kod njih, ja govorim arbanaški, a oni naški, a kad oni dođu kod nas ja govorim naški, a oni arbanaški. Ovakav odgovor izazvao je pravo odušeljenje, dugo je kasnije prepričavan u Ulcinju, a ocjenjivan je kao najvredniji diplomatski vojvodin potez u odnosu njegovog plemena i albanskih kao i u odnosu između Crnogoraca i Albanaca uopšte”.

Vojvoda Marko je, tokom boravka u Ulcinju, svakodnevno odlazio u šetnje, susretao se sa građanima i svojim plemenicima Kučima, obilazio trgovačke dućane i o svemu se živo interesovao.

,,Sa posebnom pažnjom je vojvoda u dva navrata posjetio Stari grad”, bilježi M.Pavićević. Vodič mu je bio profesor Marko Dragović, koji je odlično poznavao istorijsku prošlost Ulcinja. Vojvoda je zapazio da je dobar dio fasade sa gradskih bedema poskidan pa će zapitati: Ko ovako krvnički odrije ove bedeme?

Pokušali su da izbjegnu taj odgovor, a Marko je nastavio: Neko će za ovo gradno koriti i vas i njih, jer vidim da od kamena nijeste siromašni.

Pavićević je zatim iz pričanja savremenika tog doba zabilježio susrete i razgovore vojvode Marka sa Ilijom Milićevim Milićem, zatim Markom Đurovim Preljevićem-Čejovićem, Radošem Jankovim Milićem i drugima. Iz tih susreta je svaki put rođena po  jedna anegdota, proizišao je vrijedan savjet, a vojvoda je pružao u svakoj prilici svoju pomoć.

M.Pavićević između ostalog bilježi da je na večeri kod muslimanskog prvaka Cufa Mavrića osamnaestogodišnja djevojka Rukija vojvodi Marku poklonila vezenu čevru (svilenu maramu) optočenu zlatnim koncem, a Marko je blagoslovi: ,,Ove četiri šare u četiri ugla ove maramice neka ti, kada se udaš, budu četiri sina, a ova šara u sredini nek ti bude kćer jedinica među braćom”.

I danas se priča kako se ovaj vojvodin blagoslov ispunio. Rukija se udala u kuću Hodžića i odista je imala četiri sina i jednu kćer, koja je i danas živa, zapisuje Pavićević.

Marko je dva dana u toku svoje posjete Ulcinju proveo u selu Zoganje među Kučima koji su se ovdje doselili po oslobođenju Ulcinja od Turaka. U kući Šuta Radonjina Spahića, gdje je Marko odsjeo, svakodnevno je bilo puno gostiju koji su dolazili da vide i pozdrave naočitog vojvodu. Iz tih susreta Pavićević notira ovu anegdotu.

Šuto je imao jednog krupnog i opasnog kusog pasa, koji se bijesno trzao i lajao na njih. Šuto i sin mu Šćepan isticali su da mu se niko osim onih koji ga hrane, ne smije primaći. Šuto je čak dodao da bi se u svog konja Zelenka kladio sa čovjekom koji bi psu prišao i uhvatio ga za vrat. Vojvoda na to ustade i reče: – Pošto ja ovđe nemam svoga konja, ojdoh dako zaradim Zelenka. Vojvoda smjelo priđe psu, zagleda mu se netrmice u oči, uhvati ga za vrat i prisili da mirno legne. Kad se vrati među prisutne Can Dano poznati posjednik iz tog kraja reče vojvodi:

– Ti vojvodo znaš neki marifet čim učinje ono što drugi ne može!

– Ne znam Cano, obraza mi moga, no znam samo jedno: kad se dvoje oči sretnu, slabije se moraju prepasti i pokoriti.

Unuci Šuta Radonjića i dalje čuvaju predmete sa kojima se vojvoda Marko služio u njihovoj kući, kao i stolicu na kojoj je sjedio.

Vojvoda Marko je sa svim počastima ispraćen iz Ulcinja. Pored glavara na ispraćaju je bila i masa građana. Vojvoda Simo Popović je Marku poklonio divan silav, Arsen Beg Resulbegović čizme izrađene od najodabranije kože i đona, a Cufo Mavrić čohu za crnogorsko odijelo. Vojvoda je uz vojničku pratnju pošao do Bara.

(Ovaj tekst Aleksandra Janinovića je po prvi put objavljen u „Pobjedi“ 26.11. 1982. godine, a nedavno i u njegovoj knjizi „Ulcinjske skice“)

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top