Stanje u državi Crnoj Gori je neveselo: živi se teško, kao i svugdje u regionu, daleko gore nego što pokazuju razni statistički pregledi. Nedavno sam bio u Hrvatskoj i primijetio da tamošnji neolioberali hvale politiku crnogorske Vlade: te uklonjene su biznis varijante, te ogromne su strane investicije, duž obale strani kapital diže čitave gradove. Divno je to, ali od svega toga građani Crne Gore koristi imaju otprilike koliko i građani Hrvatske. Ugledni hrvatski urednici i komentatori, zastupnici čestitog hrvatskog krupnog kapitala, to ne pominju, ali nešto mi govori da je ono što im se u Crnoj Gori najviše dopada ovo: za razliku od Hrvatske, lopovi ovdje ne idu u zatvor. Naprotiv. Veće su ti šanse da u zatvoru završiš ako si nevin nego ako si ukrao deset miliona eura.
Ali lijepo je vidjeti da čak i u tako teškoj situaciji ne umire, kako bi to rekao najveći živi crnogorski pjesnik kojemu u Crnoj Gori nije poželjno pominjati ime, crnogorska komedija lišena humora.
Ono što mali ne mogu
Jedan od čelnih ljudi desničarskog opozicionog Demokratskog fronta, crnogorske inačice Nacionalnog fronta Le Penove, potpredsjednik crnogorske Skupštine Branko Radulović, najavio je velike proteste u Podgorici. Okupiće se, kaže, na tim demonstracijama cijelih 400.000 ljudi – otprilike dvije trećine ukupne populacije Crne Gore. Ne zvuči vjerovatno, ali Radulovićeve procjene valja uzeti ozbiljno. Jer veliki umovi i jesu veliki zato što uspijevaju misliti ono što mali ne mogu i ne smiju. A potpredsjednik Skupštine je – svojevremeno je sam iznio taj podatak pred televizijskim kamerama – jedan od 100 najpametnijih ljudi na svijetu po analizama profesora sa Kemdbridža.
Tolika masa se u Crnoj Gori nije okupila ni kad je trebalo rušiti Dubrovnik, za što je postojalo daleko veće interesovanje nego za rušenje Vlade. Da bi se u Crnoj Gori okupilo 400 000 ljudi, potrebno je nešto doista posebno. Nešto što svijet još nije vidio. Na primjer, da opozicija dovede The Beatles da im sviraju na protestu. Ono: Džon i Džordž jesu mrtvi, ali Ringo i Pol su, hvala Bogu, u dobroj formi, kao mladići. Tehnika je napredovala, pameti ne fali – uz holograme i dobru rasvjetu, sve je moguće. U svakom slučaju, kako meni izgleda, oni će prije iz mrtvih dići Džona i Džordža nego s vlasti oboriti Mila i Ranka.
Da se u Podgorici doista sprema nešto veliko potvrdio je još jedan funkcioner Demokratskog fronta, vojvoda Andrija Mandić. On je saopštio kako u pripremi protesta Frontu pomažu najveći stručnjaci sa Zapada. Time je htio reći kako tajne službe zapadnih demokratija žele pomoći opoziciji da sruši crnogorsku vlast. Urnebesna je to komedija, ne zna se koji je vic smješniji: da li to što Mandić, kao, otkriva obavještajno-vojnu pomoć Zapada koju, kao, dobija, da li teza da će baš četnički vojvoda, koji doduše ima iskustva u organizaciji proslava Srpskih novih godina, organizovati proteste koji će dovesti do demokratizacije i modernizacije Crne Gore, ili pak teza da će zapadne tajne službe oboriti pro-NATO Đukanovićevu Vladu pa na vlast u Crnoj Gori dovesti putinovski Demokratski front.
Nemaju svi u opoziciji živaca za stand-up komičare iz Fronta. Lider SNP-a, najdugovječnije i najozbiljnije opozicione partije, Srđan Milić, nervozno je odbacio Frontov poziv za organizovanje Vudstoka u Podgorici. Ushićenje nije pokazala ni Pozitivna Crna Gora.
Vlast je u panici. Nije im ni čudo: sa 400.000 ljudi na ulicama glavnog grada u najavi, ko ne bi bio? Front je spreman da mega-miting otkaže, ako vlast ispuni njegove uslove: da Vlada da kolektivnu ostavku i na njeno mjesto dođe prelazna Vlada, koju će sastaviti Front. I da se Kemo nogira iz kuhinje.
Ranko Krivokapić, predsjednik crnogorske Skupštine i lider vladajućed SDP-a, ipak je odbio tu ljubaznu ponudu. „Crna Gora je najbliži kandidat za EU i mislim da joj ne trebaju prelazne Vlade, već stabilna Vlada koja će ispuniti svoje obaveze, svoja obećanja. Prelazne Vlade su nužnost koju ne bih želio da vidim”, izjavio je on. Dodao je kako je 2015. za Crnu Goru ključna godina za NATO i evropske integracije, ta da bi prelazna Vlada i novi izbori državu udaljili od proklamovanih ciljeva.
Krivokapić je tako na diplomatski način objasnio Frontu šta je ključni problem za saradnju te političke grupacije i njegovog SDP-a: Frontova putinovska i anti-NATO politika.
Impresivna demonstracija nemoći
Jovan Vučurović, portparol jednog od konstituenata Fronta, radikalno desne Nove srpske demokratije, nije bio zadovoljan Krivokapićevim pojašnjenjem, pa je uputio niz uvreda na račun Predsjednika Skupštine. Njemu nije jasno zašto Krivokapić, koji je najustraniji promoter ideje o Crnoj Gori u NATO-u, ne bi sa Frontom napravio koaliciju koja bi Crnu Goru zakucala za Rusiju.
U međuvremenu, koalicija Fronta i SNP-a je na lokalnim izborima u Herceg Novom, svom najjačem uporištu, ostvarila značajan rezultat: na prošlim izborima imali su 18, sada su osvojili osam mandata. Nakon tako impresivne demonstracije opozicione nemoći, politička jednačina u Crnoj Gori je posve jednostavna: sa početkom radova na autoputu, koji će barem trenutnu podići ekonomiju, ulaskom u NATO tokom 2015. i još ponekim zatvorenim poglavljem u pregovorima sa EU-om, vladajuća koalicija sljedeće izbore može izgubiti samo tako što će pobijediti sama sebe.
Recept za takvu pobjedu vlasti nad samom sobom je vrlo prost: treba nastaviti njegovati ovako očajno sudstvo, nastaviti sa praksom nekažnjivosti državotvorno-patriotskog lopovluka i stražnjicom zatvoriti otvorena vrata u NATO-u. Učini li vlast tako, neće joj više moći pomoći ni komična crnogorska opozicija. (Aljazeera Balkan)
