Saturday, November 16 2019
Posljednja vijest

A.Nikolaidis: SOLANA I SVIJET VIDJENI ZDRALOVIM OKOM

 

Andrej NikolaidisCrna Gora se na XV Venecijanskom bijenalu arhitekture predstavlja projektom Solana u organizaciji Ministarstva održivog razvoja i turizma sa komesarom Dijanom Vučinić i kustosima Bartom Lootsma i Katharinom Weinberger. Koncept crnogorskog predstavljanja je takav da okuplja četiri tima koji će predstaviti prostorne strategije za održivi razvoj, ekološki i ekonomski, za Solanu Ulcinj: jedan tim iz Crne Gore i tri međunarodna. Osim autorskih timova, pozvani su drugi profesionalci, eksperti i mislioci da daju svoj doprinos ovom projektu.

Jedan od tekstova za katalog izložbe napisao je Andrej Nikolaidis i ovdje ga u cjelini prenosimo.

 („Sada znam kako se ždralovim okom obuhvata veliko područje“ W.G. Sebald, „Nach der Natur“)

U oku ptice ulcinjska Solana mora da izgleda kao utočište. Utješne ravnice ostale su daleko iza. Prelet preko planinskih lanaca bio je naporan. Vjetar je, pouzdan kao i uvijek, pomogao. Ali najteže stoji ispred: more. Koliko ptica se utopi u Mediteranu, pokušavajući se dokopati juga, čovjek ne zna. Iako statistika, možemo pretpostaviti, u njenom svijetu ne igra važnu ulogu, ptica to zna.

Jedna od najvećih Solana na Mediteranu: Statistika, do koje ljudi drže, kaže kako je ulcinjska solana bila jedna od najvećih na Mediteranu. Kaže još i da se „nalazi na krajnjem jugu Crne Gore i zauzima oko 14.5 km2 slanih bazena. Izgrađena je u regionu sa najvećim brojem vedrih dana, najvećom insolacijom na Jadranu – 2567 sunčanih sati i najvećim brojem tropskih dana u bivšoj Jugoslaviji. Dakle, idealno mjesto za solanu koja je proizvodnju soli zasnovala isključivo na evaporaciji“.

Čovjek zna da je proces proizvodnje soli jednostavan. Pustiš more u bazene, sačekaš da voda ispari i onda pokupiš so. Potom so prodaš i platiš radnike. Oni i njihove porodice žive od toga. Nije to proizvodnja mikročipova, nikakva napredna tehnologija. Samo ljudi koji lopatama kupe so, tovare u kamione, koji so prevoze tamo gdje je neki drugi ljudi pakuju u kutije, kese i džakove.

Pa ipak, uprkos svim statističkim prednostima, solana je propala. I bila bi ta solana tek još jedna od ovdašnjih propalih fabrika, da se u sudbinu solane, njenih radnika i malog grada nisu umiješale ptice. Solana je jedno od najvećih prirodnih staništa ptica na jugu Evrope. Stoga je čovjek odlučio da za solanu osmisli budućnost koja neće ugroziti ptice.

Spomenik deindustrijalizaciji: U oku čovjeka solana danas izgleda kao spomenik deindustrijalizaciji koja je nakon pada Berlinskog zida sprovedena u svim zemljama bivše Jugoslavije. Komunisti su zemlju industrijalizovali. Ljudi su sa sela – kao ptice, reklo bi se – masovno migrirali u gradove i tamo radili u fabrikama. Njihovi nasljednici su fabrike prodali privatnim vlasnicima i te su fabrike uskoro ugašene. Privatizacija je značila deindustrijalizaciju.

Stoga solana danas čovjeku izgleda kao scenografija filma koji Tarkovski nije uspio snimiti. Prošlost je tek prividno čvrsta. U dodiru sa sadašnjošću ona je nalik na metal prepušten vodi: hrđa, raspada se i rastače. Ali ciklus propadanja jednom mora prestati i prerasti u nešto drugo, kao što već biva sa ciklusima, stari bi komunistički udžbenici rekli, u prirodi i društvu.
Budućnost solane je otvorena. U nju je uključeno mnogo ljudi koji na nju ne gledaju okom melanholika, nego okom graditelja, mnogo ljudi koji pokušavaju riješiti kompleksnu jednačinu koja uključuje vrijeme prošlo, vrijeme sadašnje, troškove rušenje, troškove izgradnje, grad, zaposlene, vodu, tlo…
I ptice. Što god da ona bude, ptice će i dalje slijetati na nju.

Kažu da bi, kada bi nestalo čovjeka, naše gradove za stotinu godina progutala prašuma. Čak ni ptica ne bi mogla primijetiti ostatke čovjekovih grandioznih zdanja. Jugoslavenska privreda je dokaz da je ta pretpostavka tačna. Kada su fabrike elektroda, građevinskih mašina, tekstila, frižidera i soli ugašene i ljudi se povukli iz njih, naselili su ih kukci, zmije, krtice, rijetke biljke i ptice. U samo dvije decenije, priroda je natrag uzela svoje.

Čovjeka koji se danas zaputi u obilazak ulcinjske solane na kapiji će dočekati uposlenik firme za obezbjeđenje. Stražar će reći: „Flamingosi? Idete putem do stare pumpe, otprilike kilometar, kilometar i po, potom skrenete desno. Ne možete ih promašiti“.

Čovjek će proći kraj ruševnih fabričkih zgrada čiji su krovovi odavno popustili pod teretom upornih kiša koje stižu sa južnim vjetrom. Naići će na zahrđale vagone koji su so sa bazena prevozili u skladište. U daljini, iznad klimavih, visokih metalnih konstrukcija koje više ne mogu poslužiti ni kao strašilo, kruži jato ptica. Kanalom kojim je u bazene upumpavano more lijeno šetaju rakovi.

U maju, još uvijek je tiho. Uskoro će se ravnicom prostrijeti huk hiljada automobila kojima turisti jure na prostranstvo Velike plaže i Ade Bojane.

Uništena privreda Ulcinja: Nakon što je cjelokupna privreda Ulcinja uništena, turizam je ostao praktično jedini izvor prihoda za stanovnike grada, uključujući tu i nekadašnje radnike solane. Statistika kaže da je Ulcinj, grad sa najvećim prirodnim bogatstvima, ujedno i najsiromašniji grad u državi.

Godine 1999, tokom rata na Kosovu, iznad solane su prelijetale ne samo ptice, nego i NATO avioni na svom putu iz baze u Avianu ka Srbiji. Tada su stotine hiljada ljudi izbjegli sa Kosova. Crna Gora, koja je stvorena i očuvana na mitu odbrane od Turaka, nije podigla zid prema Kosovu. Nije se pozvala na nužnost zaštite etničke strukture i hrišćanskih vrijednosti. Otvorila je granice, raskrčila puteve i dočekala izbjeglice. Ti su ljudi, baš kao i oni koje danas na granicama Evrope dočekuju bedemi i vojnici sa dugim cijevima, bili muslimani. Mnoge od izbjeglih žena nosile su marame, bijele kao labudovo perje.

Dio nevoljnika ostaoje Podgorici i na sjeveru Crne Gore, dok je najveći broj izbjeglica – njih oko 100.000 – spas potražio u Ulcinju. Crna Gora ima oko 600.000, a sam Ulcinj gradić je od 22.000 stanovnika. Prosta matematika kaže da je na svakog stanovnika Ulcinja, najsiromašnijeg grada u Crnoj Gori, te 1999. godine bilo pet izbjeglica. Ako bismo se držali statistike: to vam je kao kada bi Evropa, koja broji oko 550 miliona ljudi, primila oko dvije i po milijarde izbjeglica. Poređenje, dakako, nije valjano. Jer Evropa nije ni deindustrijalizovana ni siromašna.

Čovjek koji u šetnji solanom stigne do napuštene pumpe, skrene desno i pronađe flamingose, mogao bi, pazeći da ne uznemiri ptice, leći u nisko, mirisno rastinje. Mogao bi neko vrijeme posmatrati ptice a onda, uljuljkan majskim suncem, tišinom i elegancijom sa kojom ptice gaze kroz vodu koju mreška zapadni vjetar, zaspati.

Gospode, sanjao sam da sam svijet napokon vidio ždralovim okom. Posmatrajući od sjevera prema jugu, vidio sam bodljikavu žicu i bijesne muževe kako naoružani patroliraju granicom. Vidio sam kako u dubini, kao zrna soli, svjetlucaju bijeli nadgrobni spomenici. Vidio sam fabričke dimnjake bez dima. Odozgo su izgledali kao nijema usta vulkana. Vidio sam ulcinjsko polje i bazene solane, planine Albanije i rijeku Bojanu kako se provlači između njih i uliva u Jadran. Vidio sam kolone ljudi, koji su se kretali u pravcu suprotnom od onoga u kojem spas traže ptice. Vidio sam šatorska naselja, nalik na nisku travu na grčkom i turskom  kopnu. Vidio sam kako se ka tim naseljima kroz valove probijaju krhka plovila, i mnoštvo tijela na njima, sitnih kao zrno nade. Daleko ispred, vidio sam ruševine Kartage, sa kojih kiša još uvijek nije isprala rimsku so. (Portal Analitika)

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top