Wednesday, December 12 2018
Posljednja vijest

A.Osmani Markasevic: POLITIKA I INTELEKTUALNA BIJEDA

 

Albina Osmani MarkashiProtekle  decenije su potvrdile da je politika i bavljenje njome u Cnoj Gori u dubokoj krizi. Centralizam i autoritarizam unutar političkih partija proizveo je političare nesposobne i neznavene za vladanje u interesu građana. Takvi političari, ne samo da ne znaju da štite interese glasačkog tijela koje predstavljaju, već ih, mnogi od njih, moralno, politički i ekonomski zanemaruju. Ti političari, koji ne obavljau zadatak za koji su izabrani, prvenstveno gledaju lični interes i zloupotrebljavaju položaj tokom svoje vladavine. Te vrste političara se nazivaju korumpirani poliričari i lopovi, s obzirom da ne zastupaju interese naroda već uske interese svojih klanova.

Nestručno upravljanje preko takvih predstvnika šteti zaposlenima u lokalnoj i državnoj upravi. Upravljanje tih persona degradira i ponižava školovanog politikologa, pravnika, stručnog ekonomistu, marljivog nastavnika, profesora i pedagoga, humanog ljekara i svakog vrijednog i profesionalnog činovnika i savjetnika na lokalnom i državnom nivou.

Neshvatljivo je kako jedno društvo može sebi da dozvoli da stigne do te tačke beznađa, da glasa i bira da njime upravljaju persone takvog kalibra koje su intelektualno ispod svakog prosjeka. Osobe, koje svoje bogatsvo stiču preko leđa napaćenog naroda i zarad ličnih interesa, i ne zanima ih ništa drugo.

Postoji narodna izreka koja kaže: „Siromaštvo umanjuje vrijednost intelektualca“. Ova istina već mnogo godina dovodi do raslojavanja intelektualaca u našem društvu i državi. Nažalost, došlo se dotle da se pojedincima najnižeg intelektualnog kapaciteta i znanja, iskazuje više poštovanja ( jer je iz vlasti) nego profesorima univerziteta, akademicima, doktorima, nastavnicima, vaspitačima i naučnicima iz različitih oblasti.

Do sada je ovaj narod od vlastodržaca doživljavao samo patnju i krajnju nepravdu. Primjeri su brojni i svi se pamte. Kad kažem da ova vlast najviše liči na okupatorsku, mislim da svi intelektualci, ne samo albanski, dijele istu sudbinu. Siromaštvo u koje ih je gurnula vlast, vodjena od političkih predstavnika manipulatora i kriminalaca, uskratila im je mogućnost da se žale, slobodno govore i izraze svoje mišljenje.

Mahatma Gandi je odavno rekao:„ Siromaštvo je najgore sredstvo nasilja“.  Ta se forma nasilja, više decenija, primjenjuje i u našem društvu i državi. Bezmalo, u svim državnim institucijama, kao i zaposleni u nastavno-edukativnim intitucijama, osjećaju presiju svojih vazala koji ih uslovljavaju brojem glasova koje treba da osigura svaki zaposleni. Nažalost, isto se dešava i sa zaposlenima u privatnom sektoru. Kao da su plate, koje zaposleni primaju, partijski novci zbog čega se  moraju klanjati ne samo lično, nego i familijarno.

Svi smo svjedoci alarmantnog stanja koje se mora promijeniti, prije svega za dobro djece, mlade generacije jer, ako se ovako nastavi, dvije su mogućnosti: da naša omladina naslijedi teško breme feudalnog biča i pridruži se armiji nezaposlenih ili odlazak i napuštanje rodnog kraja i države zauvijek.

U zemljama razvijene demokratije epitet „lidera“ može ponijeti samo kompletna ličnost, moralna osoba, čovjek smion da se suprostavi korupciji, čovjek od riječi, koji saosjeća sa narodom i za koga je sigurnost i dobrobit njegovog naroda najveća  vrijednosti naspram ponudjene fotelje i lične dobiti.

Ubijedjena sam da će narod, kako je procijenio kome da da glas, znati i da kazni. Nama koji vjerujemo u svoje znanje sasvim je jasna Gandijeva misao: „Prvo te ignorišu, onda ti se smiju, pa se onda bore protiv tebe, a na kraju ti pobjeđuješ“. Ta pobjeda nije tako teška ni daleka kada nas vode korumpirani ljudi sumnjivog morala koji su osvjedočeni izdajnici svoga naroda i nijesu uspjeli da ga odbrane na svim poljima.

Krajnje je vrijeme, da se inelektualci odvaže i počnu prkositi vlasti, da ne budu ravnodušni prema društvenom i ekonomskom sunovratu sugradjana, pogotovo manjinskim narodima u Crnoj Gori. I da posredstvom opozicionog angažovanja traže ovlasćenje od glasača da rade na poboljšanju stanja.

Emancipovan i obrazovan čovjek uvijek mora da vjeruje u obavezu svog inelekta da ne ćuti i zatvara oči kako bi obezbijedio svoj lični napredak i dobrobit uže familije. Jer, takav ne može biti potpun i srećan, ispunjen u svom radnom okruženju i obavljati karijeru akademika, a pritom gledati druge kako se bore da osiguraju parče hljeba svojoj djeci jedva sastavljajući kraj s krajem, minimalnim sredstvima za život.

 

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top