Thursday, April 25 2019
Posljednja vijest

Bajro Agović: HADZI HAFIZ SUKRIJA BAKALOVIC

Hadži hafiz Šukrija ef. Bakalović, od oca Jusufa (Huseinovog) rođen je 5. februara 1914. go­dine u Ulcinju, što znači da se 5. februara 2014. navršilo sto godina od njego­vog rođenja.

U svojoj ranoj mladosti pohađao je vjeronauku i poka­zao sposobnost u savlađivanju programa vjeronauke. Posebno se isticao u pravilnom i lijepom učenju Kur’ana, pa je, kada je bio relativno mlad postao ha-fiz. Školovanje je nastavio u Skadru u kome je nastavu pra­tio kod poznatih skadarskih alima. Završavajući školovanje u Skadru vraća se u svoj rodni kraj, u Ulcinj. Dekretom Ulema medžlisa iz Skoplja 1933. godine postavljen je za mujezina “Sa­borne” džamije u Ulcinju. Godi­ne 1936. postavljen je za imama matičara u Dinoši kod Titograda (Podgorica). Na toj dužnosti os­taje sve do 1951. godine kada je postavljen za glavnog imama u Titogradu.

Pored imamske obavljao je i dužnost sekretara Udruženja ilmije u Crnoj Gori i član Islamskog starješinstva za Narodnu Repu­bliku Crnu Goru kao i sekretara Vakufskog povjerenstva u Titog­radu. Na pomenutim dužnostima dao je svoj veliki doprinos. Bio je sekretar inicijativnog Odbora za osnivanje Udruženja ilmije u NRCG. Njegovom inicijativom, a podržan od ostalih članova Odbora, Sada Vodopića, sekretara Islamskog starješinstva, Husei-na Redžepagića, tada predsjed­nika Islamskog starješinstva, i Mehmeda Krčikovića, imama matičara iz Bara, formirano je Udruženje vjerskih službenika u NRCG. Skupština Udruženja vjer­skih službenika održana je 20. novembra 1951. godine u pros­torijama Islamskog starješinstva u Titogradu. U ime inicijativnog Odbora, Skupštinu je otvorio hafiz Abdul-Hamid Buzuković, a njome je rukovodio Mehmed efendija Krčiković, zapisničar Šukrija Bakalović. Na Skupštini je usvojeno pravilo Udruženja ilmije u Narodnoj Republici Crnoj Gori sa sjedištem u Titogradu, izvršen izbor Upravnog i nad­zornog Odbora, kao i suda časti. Za Upravni odbor su izabrani: Derviš Hadžajlić, iz Pljevalja, ha­fiz Mustafa ef. Gušmirović iz Bi­jelog Polja, Hafiz Šukrija ef. Bakalović, sekretar iz Titograda, Redžep ef. Radončić iz Gusinja, Mehmed ef. Coković iz Pljevalja, Tahir ef. Kanaćević, iz Ostrosa i Osman ef. Kalezić iz Ulcinja.

Za nadzorni Odbor izabrani su: hafiz Hasan ef. Mavrić, iz Ulcinja, hafiz Abdul-Hamid ef. Buzuković iz Ulcinja, Mehmed ef. Višegrađanin iz Rožaja. Za sud časti: Hafiz Halil ef. Hodžić, iz Ulcinja, Ibrahim ef. Hamzić, iz Mrkojevića i Husein ef. Mustafin Redžepagić iz Plava.

Bio je to težak poslijeratni period (period poslije Drugog sjetskog rata) kada su se do­nosile važne odluke ovih orga­na – kako osmisliti budući rad i kako se organizovati. Mnogo je pitanja i problema koji su se postavljali pred Islamskom zajednicom. Nastupilo je vrijeme osiromašenja Islamske za­jednice kada je komunistička ideologija oduzimala putem eksprpiracije i nacionalizacije vakufska dobra: njive, masli­ne, dućane, mektebe, džamije, kuće… Na sve ove izazove treba­lo se boriti, osmišljavati i tražiti izlaz. Zahvaljujući najvećim dije­lom hafizu Šukri ef. Bakaloviću imami su se organizovali u svoje staleško udruženje kako bi mogli lakše rješavati svoja životna pitanja i pitanja opstan­ka Islamske zajednice. U takvim okolnostima održan je sastanak Upravnog odbora udruženja il-mije na kome je razmatrano sta­nje na terenu. U takvim teškim uslovima društvene ideologije koja je nastojala utrti trag vjer­skog života, imalo je hrabrih, iskrenih nosilaca islama koji su srcem radili na očuvanju emane-ta, očuvanju vjere islama. Među prvima u jednom teškom vremenu bio je h. hafiz Šukrija Bakalović.

Za njegov rad, angažman na putu emaneta, vidjevši u njemu velikog organizatora i pregaoca, njegovi saradnici, kolege, imami, izabrali su ga na zasijedanju Sa­bora islamske vjerske zajednice u Narodnoj Republici Crnoj Gori, 14. novembra 1959. godine za predsjednika Starješinstva is­lamske zajednice. Bio je stal­ni član Vrhovnog islamskog starješinstva, kao i Vrhovnog sabora islamske zajednice u SFRJ.

Rahmetli hadži hafiz Šukrija Bakalović, zasigurno pripa­da onim generacijama mus­limana koji su se zajedno sa drugima našli na vjetrometini burnih političkih, društveno-ekonomskih i vjerskih previranja na jugoslovenskim prostori­ma. Ona će ostaviti vidnog traga i posljedice na način življenja, prakticiranja muslimanske grad­ske i seoske sredine.

U znaku ovih društveno-političkih prilika ili bolje rečeno neprilika u kojima će se naći muslimani treba posmatrati i stanje njihove duhovne i materi­jalne baštine. Kao što je rečeno, tada nestaju mnogi objekti ili mijenjaju svoju namjenu i fun­kciju. Vlasti sistematski i planski oduzimaju, ekspropirišu, nacio-nalizuju i na drugi način sve ono što predstavlja osnov za opsta­nak institucije džamije, odnosno Islamske zajednice.

Šukri ef. je bio duboko svjestan težine zadatka i velikih obaveza koji mu se postavljaju i koji se nameću preuzimanjem dužnosti predsjednika Starješinstva. Bio je svjestan da sam u vremenu kako je bilo ne može mnogo učiniti. Nastojao je naći svoje saradnike i iskrene prijatelje za rad na zajedničkim ciljevima u rješavanju postojećih proble­ma.

Za razliku od njegovog prethodnika, Huseina ef. Redžepagića, prvog predsjednika Islamske zajednice u Crnoj Gori čije je sjedište u tom periodu bilo na Cetinju, koji je djelovao u sasvim drugačijim uslovima koje prije svega karakterišu rat­ne prilike i one neposredno pos­lije rata, hadži hafiz ef. Bakalović je djelovao u relativno mirnom periodu, ali, mu je za to pripala velika uloga organizatora i kon-solidatora unutrašnjih prilika i vjerskog života i prilagođavanja novim uslovima u cilju bržeg prevladavanja opterećenja iz prošlosti, za što veći doprinosbudućnosti i generacijama koja dolaze. Trebalo je višegodišnjeg mukotrpnog rada da bi se i mno­gi drugi problemi bar ublažili.

Hadži hafiz Šukrija Bakalović, iako se nalazio na najvišem položaju u Islamskoj zajedni­ci, ipak se osjećao najviše kao imam, štitio njihova prava, a s druge strane stalno je isticao da se autoritet mora podići na viši nivo, ali da o liku imama najviše treba da brinu sami imami, nji­hovom ponašanju, odijevanju, nošenje uniforme za vrijeme vjerskih obilježja, vjerskih ob­reda i si. Posebno je naglašavao potrebu doškolovanja ima­ma i rad na vjerskoj pouci u džamijama.

Na čelu Islamske zajedniće bio je šesnaest godina. U tom periodu začeta su mnoga rješenja: uvedena je akcija ubi­ranja zekata i sadekatul-fitra kao i kurbanskih kožica za vitalne potrebe Islamske zajednice, počelo je stipendiranje vjer­skih kadrova, započet je novi sistem finansiranja Islamske zajednice. U tom periodu je je­dan broj džamija obnovljen, a neke su renovirane i osposob-Ijenje za svoju funkciju. U hare­mu Skender-čauševe džamije, poznate kao Starodoganjska, podogao je zgradu u kojoj su smještene prostorije Mešihata i Odbora IZ-e Podgorice. Njego­vim zalaganjem osam džamija je stavljeno pod zaštitom države kao kulturno istorijski spomeni­ci. Jedno vrijeme je radio kurs hifza za imame, kojim je ruko­vodio lično hafiz Šukri efendija. On je bio posljednji hafiz svoje generacije u Crnoj Gori.

U vremenu u kojem je živio i djelovao, svoje planirane zadat­ke nije uspio sprovesti do kraja onako kako je zamislio, nije sti­gao. Napustio je dunjaluk tiho, i neočekivano u 61. godini života 12. oktobra 1975. godine. Vra­tio se svome Gospodaru Kome je odano služio, s vjerom živio, ljude volio.

Pod rukovodstvom hadži hafiza Šukri ef. Bakalovića, u Islamskoj zajednici stvorena je solidna osnova za njen dalji nesmetan i brži razvoj. Vrijeme je nastavljeno da teče svojim tokom. Živa sjećanja se pretaču u zapisane riječi, da se buduća generacija baštini sa prošlošću jednog vremena i zaslužnih ljudi u njemu. (Elif)

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top