Hadži hafiz Šukrija ef. Bakalović, od oca Jusufa (Huseinovog) rođen je 5. februara 1914. godine u Ulcinju, što znači da se 5. februara 2014. navršilo sto godina od njegovog rođenja.
U svojoj ranoj mladosti pohađao je vjeronauku i pokazao sposobnost u savlađivanju programa vjeronauke. Posebno se isticao u pravilnom i lijepom učenju Kur’ana, pa je, kada je bio relativno mlad postao ha-fiz. Školovanje je nastavio u Skadru u kome je nastavu pratio kod poznatih skadarskih alima. Završavajući školovanje u Skadru vraća se u svoj rodni kraj, u Ulcinj. Dekretom Ulema medžlisa iz Skoplja 1933. godine postavljen je za mujezina “Saborne” džamije u Ulcinju. Godine 1936. postavljen je za imama matičara u Dinoši kod Titograda (Podgorica). Na toj dužnosti ostaje sve do 1951. godine kada je postavljen za glavnog imama u Titogradu.
Pored imamske obavljao je i dužnost sekretara Udruženja ilmije u Crnoj Gori i član Islamskog starješinstva za Narodnu Republiku Crnu Goru kao i sekretara Vakufskog povjerenstva u Titogradu. Na pomenutim dužnostima dao je svoj veliki doprinos. Bio je sekretar inicijativnog Odbora za osnivanje Udruženja ilmije u NRCG. Njegovom inicijativom, a podržan od ostalih članova Odbora, Sada Vodopića, sekretara Islamskog starješinstva, Husei-na Redžepagića, tada predsjednika Islamskog starješinstva, i Mehmeda Krčikovića, imama matičara iz Bara, formirano je Udruženje vjerskih službenika u NRCG. Skupština Udruženja vjerskih službenika održana je 20. novembra 1951. godine u prostorijama Islamskog starješinstva u Titogradu. U ime inicijativnog Odbora, Skupštinu je otvorio hafiz Abdul-Hamid Buzuković, a njome je rukovodio Mehmed efendija Krčiković, zapisničar Šukrija Bakalović. Na Skupštini je usvojeno pravilo Udruženja ilmije u Narodnoj Republici Crnoj Gori sa sjedištem u Titogradu, izvršen izbor Upravnog i nadzornog Odbora, kao i suda časti. Za Upravni odbor su izabrani: Derviš Hadžajlić, iz Pljevalja, hafiz Mustafa ef. Gušmirović iz Bijelog Polja, Hafiz Šukrija ef. Bakalović, sekretar iz Titograda, Redžep ef. Radončić iz Gusinja, Mehmed ef. Coković iz Pljevalja, Tahir ef. Kanaćević, iz Ostrosa i Osman ef. Kalezić iz Ulcinja.
Za nadzorni Odbor izabrani su: hafiz Hasan ef. Mavrić, iz Ulcinja, hafiz Abdul-Hamid ef. Buzuković iz Ulcinja, Mehmed ef. Višegrađanin iz Rožaja. Za sud časti: Hafiz Halil ef. Hodžić, iz Ulcinja, Ibrahim ef. Hamzić, iz Mrkojevića i Husein ef. Mustafin Redžepagić iz Plava.
Bio je to težak poslijeratni period (period poslije Drugog sjetskog rata) kada su se donosile važne odluke ovih organa – kako osmisliti budući rad i kako se organizovati. Mnogo je pitanja i problema koji su se postavljali pred Islamskom zajednicom. Nastupilo je vrijeme osiromašenja Islamske zajednice kada je komunistička ideologija oduzimala putem eksprpiracije i nacionalizacije vakufska dobra: njive, masline, dućane, mektebe, džamije, kuće… Na sve ove izazove trebalo se boriti, osmišljavati i tražiti izlaz. Zahvaljujući najvećim dijelom hafizu Šukri ef. Bakaloviću imami su se organizovali u svoje staleško udruženje kako bi mogli lakše rješavati svoja životna pitanja i pitanja opstanka Islamske zajednice. U takvim okolnostima održan je sastanak Upravnog odbora udruženja il-mije na kome je razmatrano stanje na terenu. U takvim teškim uslovima društvene ideologije koja je nastojala utrti trag vjerskog života, imalo je hrabrih, iskrenih nosilaca islama koji su srcem radili na očuvanju emane-ta, očuvanju vjere islama. Među prvima u jednom teškom vremenu bio je h. hafiz Šukrija Bakalović.
Za njegov rad, angažman na putu emaneta, vidjevši u njemu velikog organizatora i pregaoca, njegovi saradnici, kolege, imami, izabrali su ga na zasijedanju Sabora islamske vjerske zajednice u Narodnoj Republici Crnoj Gori, 14. novembra 1959. godine za predsjednika Starješinstva islamske zajednice. Bio je stalni član Vrhovnog islamskog starješinstva, kao i Vrhovnog sabora islamske zajednice u SFRJ.
Rahmetli hadži hafiz Šukrija Bakalović, zasigurno pripada onim generacijama muslimana koji su se zajedno sa drugima našli na vjetrometini burnih političkih, društveno-ekonomskih i vjerskih previranja na jugoslovenskim prostorima. Ona će ostaviti vidnog traga i posljedice na način življenja, prakticiranja muslimanske gradske i seoske sredine.
U znaku ovih društveno-političkih prilika ili bolje rečeno neprilika u kojima će se naći muslimani treba posmatrati i stanje njihove duhovne i materijalne baštine. Kao što je rečeno, tada nestaju mnogi objekti ili mijenjaju svoju namjenu i funkciju. Vlasti sistematski i planski oduzimaju, ekspropirišu, nacio-nalizuju i na drugi način sve ono što predstavlja osnov za opstanak institucije džamije, odnosno Islamske zajednice.
Šukri ef. je bio duboko svjestan težine zadatka i velikih obaveza koji mu se postavljaju i koji se nameću preuzimanjem dužnosti predsjednika Starješinstva. Bio je svjestan da sam u vremenu kako je bilo ne može mnogo učiniti. Nastojao je naći svoje saradnike i iskrene prijatelje za rad na zajedničkim ciljevima u rješavanju postojećih problema.
Za razliku od njegovog prethodnika, Huseina ef. Redžepagića, prvog predsjednika Islamske zajednice u Crnoj Gori čije je sjedište u tom periodu bilo na Cetinju, koji je djelovao u sasvim drugačijim uslovima koje prije svega karakterišu ratne prilike i one neposredno poslije rata, hadži hafiz ef. Bakalović je djelovao u relativno mirnom periodu, ali, mu je za to pripala velika uloga organizatora i kon-solidatora unutrašnjih prilika i vjerskog života i prilagođavanja novim uslovima u cilju bržeg prevladavanja opterećenja iz prošlosti, za što veći doprinosbudućnosti i generacijama koja dolaze. Trebalo je višegodišnjeg mukotrpnog rada da bi se i mnogi drugi problemi bar ublažili.
Hadži hafiz Šukrija Bakalović, iako se nalazio na najvišem položaju u Islamskoj zajednici, ipak se osjećao najviše kao imam, štitio njihova prava, a s druge strane stalno je isticao da se autoritet mora podići na viši nivo, ali da o liku imama najviše treba da brinu sami imami, njihovom ponašanju, odijevanju, nošenje uniforme za vrijeme vjerskih obilježja, vjerskih obreda i si. Posebno je naglašavao potrebu doškolovanja imama i rad na vjerskoj pouci u džamijama.
Na čelu Islamske zajedniće bio je šesnaest godina. U tom periodu začeta su mnoga rješenja: uvedena je akcija ubiranja zekata i sadekatul-fitra kao i kurbanskih kožica za vitalne potrebe Islamske zajednice, počelo je stipendiranje vjerskih kadrova, započet je novi sistem finansiranja Islamske zajednice. U tom periodu je jedan broj džamija obnovljen, a neke su renovirane i osposob-Ijenje za svoju funkciju. U haremu Skender-čauševe džamije, poznate kao Starodoganjska, podogao je zgradu u kojoj su smještene prostorije Mešihata i Odbora IZ-e Podgorice. Njegovim zalaganjem osam džamija je stavljeno pod zaštitom države kao kulturno istorijski spomenici. Jedno vrijeme je radio kurs hifza za imame, kojim je rukovodio lično hafiz Šukri efendija. On je bio posljednji hafiz svoje generacije u Crnoj Gori.
U vremenu u kojem je živio i djelovao, svoje planirane zadatke nije uspio sprovesti do kraja onako kako je zamislio, nije stigao. Napustio je dunjaluk tiho, i neočekivano u 61. godini života 12. oktobra 1975. godine. Vratio se svome Gospodaru Kome je odano služio, s vjerom živio, ljude volio.
Pod rukovodstvom hadži hafiza Šukri ef. Bakalovića, u Islamskoj zajednici stvorena je solidna osnova za njen dalji nesmetan i brži razvoj. Vrijeme je nastavljeno da teče svojim tokom. Živa sjećanja se pretaču u zapisane riječi, da se buduća generacija baštini sa prošlošću jednog vremena i zaslužnih ljudi u njemu. (Elif)