Friday, October 19 2018
Posljednja vijest

Boris Jasovic: VJETRENJACE NA MOZURI

Boris JasovicMožura – planina poviše Ulcinja nalik leđima dobroćudnog čudovišta iz Loh Nesa, dobila je novi izgled. Kao kakvu seosku mladu Jadrana, okitili su je vjetrenjačama koje smo nekada kao klinci gledali na Rai Unu. Obrtale su se obično u Holandiji – zemlji klompi i tulipana, e da bi smo se mi hipnotisano blenući u ekran TV prijemnika, divili tom izumu zapadnog čovjeka – stubu od dvadeset metara na čijem se vrhu okreću elise nalik onima u prosječnom blenderu.

Gledali smo, velim, ali se pomalo i pribojavali kako Crna Gora nikada neće dostići mentalni stupanj Holandije u iskorištavanju prirodnih izvora energije posredstvom vjetrenjača, premda smo se potajno nadali da će takvo čudo tehnike ipak jednom stići i kod nas. Onda kad naš kolektivni um bude evoluirao do stadijuma kada ćemo biti sposobni da tone krša kojih imamo u izobilju recikliramo u biorazgradive žvakaće gume. A što će definitivno značiti, ciljam na vjetrenjače, trijumf demokratskog napretka u proizvodnji električne energije.

Inače vjetrenjače, što je logično, rade na vjetar koji pokreće već pomenute elise a sve u cilju proizvođenja struje. Prethodno je potrebno pronaći strateški besprijekornu destinaciju gdje vazda puva, a s obzirom na to da se Crna Gora ne nalazi ispod nivoa mora kao Holandija već podosta izviše istog, potragu je valjalo usmjeriti ka planinskim masivima. Na kraju je izbor pao na Možuru – neiskorišćenu ružu vjetrova od svojih 622 metra nadmorske visine izviše najjužnijeg grada crnogorskoga primorja.

Pitanje koji li je to vizionar, zaboga miloga, izabrao baš Možuru za realizaciju stoljetnjeg sna maštovitih gledalaca Rai Una, palo mi je na um dok sam rolao magistralom iz pravca Bara i opčinjeno zurio u vjetrenjače na vrhu možursko-rečkog masiva kao da su u pitanju sami kipovi sa Uskršnjih ostrva.

Ali prije no što pokušam da odgovorim na ovo krucijalno pitanje, napraviću neznatnu digresiju u vidu nostalgičnog osvrta na destinaciju preko koje su vjetrenjače pobodene. Što će zahtijevati izvjestan autobiografski šprint vremeplovom nazad u devedesete.

Elem, još smo u srednjoj ulcinjskoj školi koja još uvijek nosi amblematičan naziv Bratstvo-jedinstvo, učili kod preterano strogog ali pravičnog profesora Maksa o geografskim odlikama ulcinjskog primorja. Naravno, doticali smo se i Možure o kojoj nam je posvećeni profesor govorio kao o geološkoj strukturi podijeljenoj na sjeverozapadni dio od zaliva Kunje do linije Darza-Šasko jezero i jugoistočni do sela Reč.

Slušali smo ga kao što saplemenici slušaju šamana, ili kao što se sluša profesor kvantne fizike koji studentima objašnjava poluprečnik crne rupe. Bili smo po svemu sudeći lišeni elementarne svijesti o značaju koji će u budućnosti imati ta „polegla i nesimetrična pseudoantiklinala o čijoj raskinutoj strukturi svjedoči veličina padnih uglova na krilima i središnjem dijelu“.

Meni je s druge strane Možura oduvijek djelovala nekako prizemnije, kao kakvo ogoljeno brdo sa kojeg nas posmatra drug Tito, sve dok se njegov lik u vidu mozaika, dimenzija (pričalo se u narodu) dva fudbalska igrališta, nije utopio u makiju i drugo mediteransko rastinje, tamo negdje nakon 2000.

I dok su se pojedini crnogorski gradovi dičili konspirativnim nadimkom najvećeg sina naših naroda i narodnosti ispisanim na kakvom obližnjem brežuljku, Ulcinj se mogao pohvaliti čitavim portretom. I to onim iz ’42. godine na kojem Drug Stari liči na Ričarda Bartona koji će ga glumiti nekoliko decenija kasnije u blokbasteru Stipa Delića „Sutjeska“.

Portret je na Možuri izgrađen nadljudskim naporima omladinaca-akcijaša ljeta gospodnjeg ’82. godine, baš u vrijeme kada sam se kao sedmogodišnjak s porodicom doselio u Ulcinj. Tako smo Tito i ja istovremenmo stigli – on, u vidu megalomansko-posthumnog portreta u kamenu – ja, kao taze proizvedeni pionir. I obojica smo ga napustili u isto vrijeme početkom XXI vijeka. Tito, nestavši sa lica Možure dokrajčen požarom koji u vrijeme ljetnjih mjeseci zna da bukne u ovom plamenu sklonom području – ja, otperjavši u Beograd na studije sociologije. Pa ipak mi je Možura i dalje izgledala kao kakvo oveće brdo, nikako kao planina, ali i kao leđa Nesi iz Loh Nesa, pogotovo kad se pogled k njoj uperi s ulcinjske Velike plaže.

Odatle mi trenutno i vjetrenjače koje još uvijek nijesu proradile več stoje postojano kano klisurine, nalikuju čačkalicama ravnomjerno zabodenim u debelo meso pseudoantiklinale o kojoj nam je 90-ih godina prošlog vijeka s puno geografskog žara pripovijedao profesor Makso.

Ko li ih je tamo smjestio? Zapitao sam se istresajući pijesak iz kupaćih gaća.

Jedini logičan odgovor glasio je – Elektroprivreda Crne Gore. Država se, čitam to po režimskim glasilima, ozbiljno latila poboljšanja životnog standarda tzv. malog čovjeka, pa bi otuda najlogičnije bilo da takvi napori startuju od pojeftinjenja električne energije. Naime, još je drug Marks pisao da prvo moraš ispržiti jaje i izjesti ga, dakle podmiriti najosnovnije potrebe na nivou baze, pa tek onda filozofirati (recimo na temu kako sastaviti kraj s krajem) u okvirima nadgradnje.

A kako isprižiti jaje ako je struja skupa?

Zato pretpostavljam da je država Crna Gora, od kamare para poreskih obveznika koje svakog mjeseca uredno slaže na svoj konto, odvijila izvjesnu sumu za vjetrenjače, instalirala ih na Možuru gdje bog vjetra Eol ne zakida na jugu i sjeveru, samo da bi svojim vrlim građanima obijezbedila besplatnu električnu energiju. Tako to čini socijalno odgovorna država. Tako to čini ekološki osviješćena vlast koja misli na svoj narod. Tako sam na kraju krajeva razmišljao i ja dok sam se divio humanističkom pregnuću vlasti Crne Gore koja je da bi prištedjela novac poreskih obveznika pokupovala znatno jeftinije kineske vjetrenjače. A kad one konačno prorade pod pritiskom vjetra, biće struje i za izvoz pa će se lančano podići crkavice i penzije, poboljšaće se socijalna davanja, gradiće se škole i vrtići te podizati životni standard građana koji bi, sudeći po demografskoj statistici sa posljednjeg popisa, odavno morali živjeti kao kolege građani iz slobodarskog Luksemburga.

Zato mi je pomalo subverzivno zazvučala opaska slučajnog prolaznika iz Darze – sela iz kojeg se planini Možuri najbolje vidi anfas, a na kojeg sam naletio nastojeći da prečicom preko Ćurki zaobićem zastoj na putu Štoj – Ulcinj, kako su vjetrenjače na Možuri vlasništvo nekog Blaža. Ne računajući davno upokojenog narodnog heroja Blaža Jokovog Orlandića, na pamet su mi padala još samo dvojica sa takvim imenom – Blažo Prljavog Inspektor iz Beograda i Blažo Milov Đukanović iz Podgorice. No, budući da je Blažo Prljavog Inspektor samo muzičar koji sa Kljunovima pjeva o Pameli i Bodirogi a ne o vjetrenjačama, i koji se pritom i ne zove Blažo već Blaža – jedino je još preostajao Blažo Milov koji sasvim sigurno nije muzičar, ali zato jeste prijestolonaslednik, hoću reći sin predsjednika države.

Tek kasnije sam otkrio da je gotovo svaki Ulcinjanin koga sam priupitao za mišljenje u vezi sa vlasničkom strukturom vjetrenjača na Možuri bio u potpunosti ubijeđen da iza svega stoji upravo predsjednikov sin lično. Ali i da je sasvim prirodno da vlasnik Možure bude „naš“ Blažo a ne „nekakvi“ Brus Džeki Li Čen iz Šangaja. Nevolja je, međutim, u tome što ovaj potonji (i kad bi zaista htio) ne bi to mogao biti pošto se u slučaju vjetrenjača na Možuri Šangajci (u ontološkom smislu prije svega) tretiraju samo kao glavni izvođači radova no ne i kao investitori koji zapravo dolaze sa Malte. Saznao sam to na Guglu prethodno ukucavši „vjetrenjače – možura“, djelimično rukovođen narodnom maksimom iz beogradskog kruga dvojke da „ko nema u vugla ima na gugla“ – mjestimično gonjen konjskom dozom sumnjičavosti spram jednodimenzionalnog mišljenja prosječnog građanina pokornog koji smatra da vlasnik vjetrenjača na Možuri može biti samo jedan.

Pominjala su se, doduše, tu i pojedina crnogorska preduzeća kao koinvestitori ili podizvođači radova, pa je subjektivni osjećaj izgubljenosti u lavirintu vlasničke nomenklature bio još izraženiji. Štaviše, ubrzo sam shvatio da je slučaj vjetroparka na možursko-rečkoj pseudoantiklinali daleko složeniji nego što na prvi pogled izgleda. Pa tako na kraju ispada (preskočimo li zavrzlame iz psihotrilera o primopredaji vlasničkih prava i tome slično), da se kao glavni investitor vjetroparka na Možuri pojavljuje ni manje ni više nego vlada države Malte, što je zaista čudno ako se prisjetimo da postoji i vlada Crne Gore. A što vjerovatno neće spriječiti izvjesne crnogorske preduzetnike i istaknute pojedince da se, i pored upetljanosti međudržavnih subjekata u cijeli ovaj vjetropothvat, posluže euronafilovanim parčetom vjetrokolača.

Premda će na koncu končeva vlada Malte biti ta koja će posjedovati čitavu Možuru zajedno sa Titovim likom zaraslim u makiju (pride). Ali to je već geostrateško pitanje koje zadire u sferu suptilnog rasprodavanja prirodnih resursa crnogorskog primorja spram kojeg je ovdašnji radni čovjek, uvaljan u prezle svakodnevnih briga, prilično ravnodušan. On ionako Možuru nikada i nije primjećivao kao potencijalni izvor prihoda.

Daleko je ona od plaže i mora i sunca što nestašno sja.

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top