Wednesday, September 19 2018
Posljednja vijest

Dr Gano Karamanaga: STAROGRADSKA DIJASPORA

Iseljenici iz Starog grada

Amerika
Hamid Ismajlaga
Mehmdet Lejdin Fazlibegu
Fejzi Hamid Ismajlaga
Nagip Isa Resulbegu
, Agim Isa Resulbegu
Hašim Isa Resulbegu
Albert Ibrahim Bušati,
Reshit Enver Nimanbegu
Mehdi Niman Nimanbegu
Sabahudin Selatin Voglić
Bekim Kabil Karamanaga
Adnan Avdo Nimanbegu
Fatmir Ilmije Nimanbegu
Nagip Mustafe Zuberi
Salih Jahuš Sukalić
Vedžid Raif Truma
Šefki Abdulah Bajrami

Australija
Vojo Nika Čilingiri
Ibrahim Mana Karamanaga
Sadri Musa Resulaga

Danska :Besim Ruždi Karamanaga ( vratio se u Ulcinj)

Italija
Bećir Muzafer Idrizaga ( vratio se, ali ide povremeno da radi u Italiji)
Fadil Faika Šabani

Južnoafrička republika
Neđelko Julije Dragović

Njemačka
Kemal Hašim Resulbegu
Kadri Hašim Resulbegu
Gani Ćazim Voglić
.Mufit Redžep Goga
Naim Niman Nimanbegu
Faruk Nazif Šabani

Francuska
Hasim Niman Nimanbegu
Malić Tahir Karamanaga

Švajcarska
Jakup Avd Šabani
Šućurija Faik Šabani
Husein Faik Šabani
Maksud Zuhdi Bušati
Nedžat Kabil Karamanaga
Bahri Kabil Uruči

Švedska
Naser Avda Šabani
Iseljenje u Skadar
Nakon bombardovanja Ulcinja 1943. godine mnoge familije iz Ulcinja iselile su se u Skadar. Među njima je bilo i starogradskih familija. Jedna od njih je bila i familija Ćamila Nimanbegua koji je sa suprugom, starim ocem i troje djece pošao kod rođaka odnosno familije Kaši u naselje Zdrale. Boravka u Skadru se dobro sjeća Šefki Nimanbegu( 1936 ) najstariji Ćamilov sin:
“ Od pristaništa u Ulcinju krenuli smo brodom. Kapetan je bio Jakup Idrizaga. Preko Bojane stigli smo kod mosta u Skadar. Jedno vrijeme smo bili kod rođaka, familije Kaši- Otac nije bio mnogo zadovoljan sa prijemom kod njih i ubrzo smo prešli da živimo u kući poznatog trgovca Ibrahim Beg Dizdarija u naselju Taphan. To je bila jedna od uglednijih skadarskih porodica. Ibrahim Beg je mnogo pomagao ocu oko vođenja trgovine.U njihovoj kući umro je i naš đed Husein Beg. Sjećam se, kako su poštovanje iskazali prema nama i prema ovom događaju. U Skadru su rođena i dva moja brata Hivzi (1944.) i Fuad-Pato (početkom 1948.).Kasnije smo živjeli u kući familije Dermani u blizini Skadarske pijace”.
Maja mjeseca 1948. godine sa kamionom Solane čiji je šofer bio Zarija Janković vratili su se u Ulcinj. Sa njima je bilo nekoliko ulcinjsih porodica.
“Brat Fuad je bio veoma mali pa ga je šofer primio u kabinu kamiona,” kaže Šefki Nimanbegu.
Nakon toga, ubrzo je došlo do pogoršanja odnosa Albanije i Jugoslavije i potpunog zatvaranja granice.

Povratak u zavičaj
Priča 1.
Četvrti dan Kurban Bajrama. U posjetu dolazi Besim Naga Resulaga (1939). Poslije nekoliko godina ovo je njegov treći boravak u Ulcinju. Inače, on je davne 1958. godine pošao za Australiju.
„ Rođen sam 1939. godine u Starom gradu. Majka mi je govorila da je te godine padao velioki snijeg. Sestra Hatmane je kroz snijeg pošla do komšije Murta Bušatija da javi za rođenje sina kod Musa Nage Resulage”, priča Besim. „U Baru sam kupio knjigu dr. Anta Martinovića o zdravstvu Bara. Pročitao sam o dr. Miodragu Jovanoviću koji me operisao u Barskoj bolnici“ nastavlja priču..
Ponovo smo se sreli u kafani „Timoni“ na Pristanu. Ispijamo kafu, pogled na more, Stari Grad. Priča da je bio na mjestu rođenja, obišao je sva mjesta gdje je nekada igrao, sakrivao se iza džebahana..
„Našao sam nekoliko divljih praziluka. Kao djeca smo ih skupljali i majka Zuhra bi spremala pitu od njih“.
Kaže da je telefonirao jednom daljnjem rođaku sa željom da se vide. Ovaj mu je odgovorio da se nalazi trenutno u Podgorici. Kada je sišao iz Starog grada, primjetio je tog rođaka kako sjedi u kafani „Bojana“.
Kao i svi mi, Besim Resulaga-Naga je nekada bio siromašan, ali danas je dobro situiran, on ima veliku potrebu da se sastane sa rođacima, komšijama,zaljublljenik je u svoj zavičaj.
Besim nastavlja priču:
„ Moja familija je situirana u Australiji, djeca su porasla, imaju svoj život. Ja ću se potpuno vratiti da živim u Starom gradu“.

Priča2.
Ovih dana je nakon 58 godina u Ulcinj došao Sadri Musa Resulaga. On je mlađi Besimov brat. Sadrija je po godinama bio bliži meni i mi smo se kao djeca igrali. Kada sam ga pitao kako je, brzo je odgovorio:
„ Kao mladi stari čovjek“
„Život je kao čaša vode ..“
Zatim nastavlja priču :
„ Ja nijesam „pobjegao“ iz Crne Gore. Brat Besim mi je poslao garantno pismo iz Australije i avionom sam stigao tamo gdje sam stvorio sebi uslove za život“, govori Sadrija.
Dok je Besim sačuvao naglasak i način govora ulcinjskih Albanaca, Sadrija govori naglaskom koji više pripada jugu Albanije.

Prepelice i stetoskop
Petak je pazarni dan u Ulcinju. Pazar je mjesto trgovine, kupovine, sastajanja. Mnogi su tu da im prođe vrijeme. U proljećnim i ljetnjim mjesecima prije pazara sjedimo u kafani „Savana“ Hajro Ulćinaku, Aslan Biša, ponekada Muhamed Spuža.
Prilazi nam čovjek pedesetih-šezdesetih godina. Obraća se meni:
„ Znaš li ko sam ja..?
“Nail Resuli”.
Odmah sam ga prepoznao.
1977. godine maja mjeseca položio sam specijalizaciju iz pneumoftiziologije u Beogradu. Počeo sam odmah raditi kao ljekar specijalista za plućne bolesti i tuberkulozu, koja je tada i dalje bila prisutna među stanovništvom. On je bio mlad, volio je lov i tako je prehladio. Bio je moj pacijent nekoliko mjeseci. Proces na plućima je u potpunosti izliječen.
Jednom mi je donio kući desetak prepelica. One su se tada lovile u ljetnjim mjesecima. Nail je imao imanje na brdu Đerane i tamo je na jednom visokom drvetu namjestio tzv. “ušejzu” na kojoj su prije svanuća prepelice slećele kako bi otresle vodu od rose sa svojih krila. Prepelice zbog svoje masnoće i ukusa veoma su pogodne da se napravi pečenje sa pirinčom. To je supruga Fitneta i napravila. Od njih se može napraviti i tzv. tava sa nacionalnim ulcinjskim jelom zvanim”peta”.
Nail Resuli mi je poklonio i jedan stetoskop, koji i danas služi.
Nail se oženio komšinicom Sadijom Voglići i ubrzo je emigrirao u Čikago. Nastavlja priču:
“Prošlo je 29 goduina kako se nijesmo vidjeli”.

Sin
Priča 1.
Hašim Resulbegu je bio drug, daljnji rođak moga oca. Zajedno su mnogo puta plovili po Jadranu i Meditaranu. Hašim je bio ozbiljan, pomalo strog, ali dobar čovjek. Razboliio se sa šezdeset godina. Dijagnosticiran mu je zloćudni tumor na plućima. Posjećivao ga je tada poznati ulcinjski ljekar dr Halid Bulić. Redovno, skoro svaki dan, obilazio ga je i moj otac. Jednom mu je Hašim rekao:
„Zaželio sam da vidim sina Ćemala koji je u Njemačkoj“.
Qemal ili Kemo, kako su ga zvali, bio je dugo u Njemačkoj i u to vrijeme jedan od uspješnijih biznismena sa ovih krajeva. Ali, on je bio zauzet poslovima i nije mogao doći.
Poslije nekog vremena Hašimovo stanje se pogoršalo..
U ljeto je Qemal-Kemo došao u Ulcinj. Potražio je moga oca i rekao mu je da želi posjetiti očev grob na mezaru „Brajše“ na Pinješu. Kada su stigli gore, pored Hašimovog mezara otac Hasan mu je rekao :
„ Ćemale, evo, tu ti je otac“.
Priča 2.
Ljetnji dan. Nekoliko nas Starograđana kupamo se na Malom pristaništu. Među nama je i Ćemal Kemo Resulbegu. Izlazim iz mora. Sa pristaništa obraćam se Kemu koji se nalazi i dalje u vodi:
“ Kemo, koliko bi dao da imaš ovo sunce i more u Njemačkoj?“
Kemo je bez razmišljanja odgovorio :
„ Pola zarade!“

Nagipova pjesma
Priča 1.
Kraj osme decenije prošloga vijeka. U Starom gradu ženidba Sulejmana Djaluka Peškua. Kao nekada u stara vremena:
velika soba na prizemlju, okupljeni rođaci, drugovi, muzika uživo, harmonika i daire, pjesma, igra, piće, alkohol, prirodno i spontano veselje.
Ostala su mi u trajnom sjećanja dva detalja.
U dobrom raspoloženju tražio sam lovačku Alijinu pušku i po prvi put pucao iz vatrenog oružja.
Drugi detalj je bila pjesma Nagipa Mustafe Zuberovića, Djalukovog druga o Ulcinju:
(Ulcinje, Ulcinje naš,
Volio sam te oduvijek)
Kasnije u životu me je stalno pratila Nagipova pjesma o Ulcinju.

Priča 2.
Ovoga oktobra Nagip Zuberović je poslije mnogo godina došao u zavičaj. Sreli smo se na Pristanu i na udaji kćerke Adema Nimanbegovića u Starom Gradu. Pitao sam ga da li se sjeća pjesme koju je pjevao na Djalukovojj svadbi i da li i dalje pjeva.
Nasmijao se:
„ Uvijek se toga sjećam, ali rjetko pjevam..“
Zadnja subota u oktobru 2017. godine. U kafani „Savana“ na Pijaci, pored česme sa maslinom pio sam kafu sa Aslan Bišom. Sa susjednim stolom bio je u društvu sa tri mladića Nagip Zuberović. Platio nam je kafu. Kada je ostao sam, pozvali smo ga za naš sto. Aslan mu je poklonio knjigu priča „Na safari“, a ja knjgu „Na kapiji“.
Nagip je bio odušvljen: „Čitaću ih u avionu, put traje deset sati.“

Sarajevo
Davne 1964. godine nakon završetka Medicinske škole na Cetinju upisao sam Medicinski fakultet u Beogradu. Konkurisao sam za vojnu stipendiju. Iz Vojnog odsjeka u Ulcinju uputili su me u Vojnu bolnicu u Sarajevo radi specijalističkih pregleda, koji su bili potrebni radi kompletiranja dokumentacije.
Poslije podne , pošto sam imao nekoliko sati do noćnog voza za Beograd pošao sam na Baščaršiju. Na početku jedne male ulice, odmah do Baščaršije, bila je berbernica Mufida Jakupa Idrizage (1938-1999), koji je nekoliko godina ranije iz Starog grada pošao za Sarajevo.
Mufid je bio treći sin Jakupa i Fahrije Idrizaga. U Sarajevu se dobro snašao, brzo se oženio. Imao je sina Nasera (1965.) i kćerku Senadu (1966-2018). Nekoliko puta godišnje je dolazio u Ulcinj.
Senada i Naser su mnogo voleli zavičaj svoga oca. Senada kada bi dolazila u Stari grad donosila bi poklone, rodbini, a i komšinicama.
Naser je nasljedio od oca stari dio kuće u Starom gradu na kojem ima namjeru graditi novu.
Prije dvije godina Senada, koja je bila medicinska sestra u Sarajevu razboljela se..
I tokom bolesti prošlog ljeta obišla je rodbinu i komšije u Starom gradu.
Naser Idrizaga nastavlja tradiciju oca Mufida. Njegova berbernica je mjesto gdje se okupljaju Ulcinjani.
„Mufidova berbernica na Baščaršiji bila je jedno od rijetkih mjesta gdje se u Sarajevu mogao slobodno govoriti albanskim jezikom“, primjetio je moj brat Ruždi Karamanaga.

Dolazak za oproštaj
Godine 2009. bio sam sa suprugom prvi put u Americi ( Njujork). To je bila posjeta vezana za saradnju zdravstvene službe Ulcinja i Crne Gore sa Institucijama zdravstva u Njujorku, konkretno sa Jacobi Hospital Centar u Broonksu i Columbia Univerzitetom. Na čelu te organizacije nalazio se profesor Alan Ross u čijoj smo kući u Nju Rošel bili gosti tih sedam dana provedenih u Njujorku.
Za vrijeme našeg boravka u Americi, najviše su se sa nama družili Fatmir Nimanbegu, Cano Duli i Adnan Nimanbegu.
Adnan je i bliski rođak moje supruge Fitnete. Radili smo zajedno u Domu zdravlja. Često i dežurali zajedno. Oduvijek je imao želju da oženi djevojku koja živi u Americi što je i uradio.
Nakon posjete Metropoliten muzeju Adnan nas je sačekao ispod velikih stepenica i pošli tunelom ispod mora do njegove kuće i St. Ajlendu. Bio je dobro situiran: lijepa, porodična, dvospratna kuća sa malim bazenom.
Te večeri, zbog nas su došli i dva bivša moja školska druga iz osnovne škole, Meto Fici i Ćamil Lula. Sjedjeli smo do duboko u noć.. Bila je to sjedjeljka drugarstva, nostalgije, sjećanja.

Prije nekoliko mjeseci saznao sam da je Adnan bolestan. Ovih dana sam dolazi da posjeti roditelje (otac 88, a majka 83 godine).
Kada su pitali njegovu majku kako je Adnan, odgovorila je:
„Ne znam, operisan je..“
Stanje mu se pogoršalo i on se prije vremena vratio za Ameriku.
Bio je dolazak roditeljima i zavičaju za oproštaj…
(Iz naredne knjige „Starogradski Pazar“)

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top