Wednesday, April 8 2020
Posljednja vijest

Dr Milun Lutovac: NAROD RODJEN S IMENOM

„Kamen više teži u svome mjestu”

Odavno se, na našem podneblju, nije  pojavio tekst  s više gradova, brodova i ljudi, i njihovih sudbina, od  „Vjetrenog mlina“ dr Gani Karamanage.

Albanski pisci, bilo da žive u matičnoj ili u pograničnim zemljama i gradovima, ili da su rasuti širom planete, još uvijek su  nepoznanica  izvan  albanske književnosti, koja, kao da se još nije otrgla izolacijama razno-raznih režima  pa, tako,  samo rijetkima uspijeva da provire iza  Gvozdene zavjese. Stoga, mišljenja smo, albanska književnost  tek treba da dobije  stepen pažnje koji u svijetu  dobijaju pisci koji misle i pišu na drugim jezicima. Možda je to najbolje prepoznao i definisao albanski pjesnik i književni kritičar Agim Vinca, kada je kazao: “Hirovi političke i ekonomske tranzicije u “zemljama gde se govori albanski” izazivaju krizu kritike, naročito onu njenu vrstu koju je istaknuti francuski kritičar Alber Tibode nazivao publicistička kritika..”[1]

*

 ”O moru pitaš?”

   E…e…e…”

   More Gospodar svoj (padišah)…”

” More,sreća!”

” More, kapetan samostalni…”

                                     Kapetan  Selim  Karamanaga

„Godine 2009.  bio sam sa suprugom prvi put u Americi  (Njujork). To je bila uzvratna posjeta vezana za saradnju zdravstvene službe Ulcinja i Crne Gore sa  Institucijama zdravstva u Njujorku, konkretno sa Jacobi Hospital  Centrem  u Broonksu  i Columbia Univerzitetom.  Na čelu te organizacije nalazio se Profesor Alan Ross u čijoj smo kući bili gosti tih sedam dana provedenih u Njujorku.

Za vrijeme boravka u Njojorku  najviše su se sa nama družili Fatmir Nimanbegu, Cano Duli i Adnan Nimanbegu. Adnan je starograđanin  i bliski rođak moje supruge Fitnete. Radili smo zajedno u Domu zdravlja. Često i dežurali zajedno. . .

Nakon posjete  Metropoliten muzeju  Adnan nas je sačekao ispod velikih stepenica, i tunelom ispod mora pošli smo  do  njegove kuće  u  St. Ajlendu. Bio je dobro situiran: lijepa, porodična, dvospratna kuća sa malim bazenom.Te večeri , zbog nas su došli i dva moja druga iz osnovne škole, Meto Fici i Ćamil Lula. Sjedjeli smo do  kasno u noć , nostalgijom  oživljavajući  sjećanja  na zajedničke dane  i  djetinjstvo…“

              *

Dr Gani Karamanaga, lagano, kao po bonaci prema “plovećem ostrvu”, na kojem se, kao priče iz prošlosti u “Vjetrenom mlinu”  –  mreste jegulje,  plovi ka ljudima sa razmeđa državâ i jezikânarodu rođenom s belegom.  Autor, kao glasnik uspomena, unutar jedne, rođenjem date, lokalne ali bajkovite zatvorenosti, poseže za univerzalnom  sveobuhvatnošću  i  suštinom koja, upravo, izvire iz onog pojedinačnog  i, da nije priča iz „Vjeternog mlina“, možda, zauvijek zaboravljenog svijeta.

Priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika (vrijeme n.n) da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja…[2]

Da li to, pronicljivi pripovjedač, kakav je Gani Karamanaga,  svojim novim i djelom, pokušava da pomogne čovjeku da se  prepozna u prošlosti i, nađe i snađe, u danima koji dolaze?

Da li to ljekar, koji se latio pera, želi, da bar na tren, odijeli prošlost od sadašnjosti i pogleda čovjekovu sudbinu u lice, koju, kao strpljiv proučavalac njenih tajni odaja,  prije svega mora razumjeti, da bi je  mogao što jednostavnije i što ubjedljivije saopšti čitaocima.

Između Katanije na Siciliji, podno vulkana Etna, koja krije tajnu o groblju posade Ibrahim – Hima  Karamanage, i Vjetrenog mlina, Kapetana Met Čela, na brdu   Meterizi, iznad Ulcinja, na razuđenom kopnu i otvorenom moru,   razvija se živopisna porodična saga Karamanaga, koja krije tajnu života i  trajanja.

“Vjetreni mlin” dr Karamanage, sugeriše da, promišljati o migraciji svojih sunarodnika, znači dirati u tajnu ljudske sudbine, razotkrivati prošli i naslućivati budući život.

Misao, kao i čovjek, ima svoj vijek trajanja. Neka je nalik kratkom i oštrom bljesku naglo otvorenog prozorskog okna, a neka, ko će ga znati kako, i zašto, nadživi i čovjeka i njegovo doba. Upravo o tome, u tom prevazilaženju prostornih i vremenskih granica, čarolija je jednostavnog i zavodljivog pripovijedanja  dr Gani Karamanage.

Da je samo napisao priču  Ajše,

o Ibrahimovom zanosu, s antologijskim krajem:

On nikada neće znati:
Ajša , onoga dana kada je tražila  Havaju , došla   vidjeti njega…
”,

dr Gani Karamanaga bi  i  bez Arapske poljane,  Vjetrenog Mlina, legende  o Servantesu i svih pomenutih i nepomenutih  ljudi i sudbina rasutih po cijelom svijetu… zaslužio  dašak Karajeli-maestrala, vjetra sjećanja i djetinjstva…

Vjetra koji najavljuje ljepše vrijeme.

Dr Milun Lutovac

U Baru, 2019.

[1] Agim Vinca, ALBANSKA KNJIŽEVNA KRITIKA U NOVOM KULTURNOM KONTEKSTU, prevod sa albanskog: Nailje Malja Imami, Sarajevske Sveske br. 17.

[2] Ivo Andrić, O priči i pričanju

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top