Tuesday, September 29 2020
Posljednja vijest

Edona Bakali: ‘Romanskna trilogija Andreja Nikolaidisa (odlomak)

draftsO piscu

Vladimir Arsenić kaže da bi minimalistička poruka Nikolaidisove knjige eseja Homo Sucker: poetika apokalipse mogla stati u jednu riječ Mislite!, a maksimalistička u dvije Mislite drugačije!. Mogli bismo reći da je to poruka cjelokupnog Nikolaidisovog stvaralaštva. U toj knjizi, koja je nastala kao kolateralna dobit pisanja Dolaska, Nikolaidis zaista poručuje da kako bi se čovjek u što manjoj mjeri osjećao marionetom liberalnog kapitalizma i demokratije, mora zauzeti stav kritičara, sumnjati i preispitivati. Takav stav očitava se iz cjelokupne Nikolaidisove poetike. Poruka koja direktno ili indirekto izbija iz njegovih djela, bilo književnih bilo novinarskih.  Često opisivan kao najopasniji pisac na Balkanu, Nikolaidis je neko ko pokušava da uzdrma pojedinca, izbaci ga iz zone komfora i natjera da se suoči sa onim pred čim bi najradije zatvorio oči i pobjegao.

Andrej Nikolaidis rođen je 1974. godine u Sarajevu. Rodni grad napušta u proljeće 1992. godine, na početku rata u Bosni i Hercegovini i seli se na crnogorsko primorje, u Ulcinj, gdje započinje njegova novinarska i književna karijera. Za roman Sin dobio je 2011. godine Nagradu Evropske unije za književnost, a za roman Odlaganje. Parezija nagrađen je državnom Nagradom „Miroslavljevo jevanđelje” 2012. godine. Romanom Mađarska rečenica osvojio je prestižnu nagradu ,,Meša Selimović”. Njegovi romani objavljeni su u 20 izdanja na 12 jezika, pored ostalih engleskom, njemačkom, italijanskom, turskom… Njegova proza uvrštena je u antologiju Best European Fiction 2012. Nikolaidis piše nedjeljne kolumne za Monitor koje s vremena na vrijeme uzburkaju strasti na nekadašnjem prostoru Jugoslavije. Možda je razlog tome otpor koji izbija iz svake njegove rečenice, otpor koji kao da je neraskidivo utkan u svaku njegovu misao, otpor kao najdublji izraz njegovog bića – čovjek koji se buni  i suprotstavlja ,,dominantnim paradigmama crnogorskog postjugoslovenskog društva – patrijahatu i čuvenom čojstvu i junaštvu kao osnovi crnogorske etike.”[1]

Poznat je po svojim bespoštednim antiratnim reportažama i beskompromisnom nastupanju protiv nacionalizma i za ljudska prava. Revolt koji izbija iz njegovog djelovanja izraz je napora ljudske solidarnosti da se svijet učini boljim nego što jeste. Suočavanje opozitnih sila prometejskog i nihilističkog principa potvrdili su Nikolaidisovu jedinstvenost i obezbijedili mu posebno mjesto u postjugoslovenskoj književnosti. Bez obzira na to koliko su nam njegovi stavovi bliski, značaj Nikolaidisove proze za crnogorsku kulturu je neosporan.

Radnja većine njegovih romana smještena je u Crnoj Gori, tačnije u Ulcinju, gradu u kojem danas živi. Taj ulcinjski topos u kojem najčešće priprema apokalipsu, na neki način govori o autorovoj nespremnosti da odbaci svoju okolinu.

Govoreći o Nikolaidisovom prelasku sa pripovjetke na roman Aleksandar Bečanović kaže da je taj prelazak nastupio sa otkrivanjem da je vrlo teško spojiti Karverov saučesnički ton sa Bernhardovom ciničko-pripovijedačkom bujicom koja tendira humanističkoj de(kon)strukciji. Intertekstualnost Nikolaidisovog narativa jasno nas vodi do Bernharda. Većina kritičara u velikom austrijskom piscu prepoznaje uporište na kojem je Nikolaidis stvarao svoje tekstove, prozu obojenu cinizmom i nihilizmom, koja nas uvijek vraća na prazninu, u nama i oko nas. Na mnogim mjestima u trilogiji Nikolaidis mu direktno ili indirektno odaje omaž. O toj odanosti Bernhardu Davor Beganovič kaže: ,,Ta mi se odanost ranije činila više znakom srodnosti u načinima sučeljavanja sa svijetom nego u prihvaćanju postulata Bernhardove poetike, ili, točnije obrade pripovjednoga materijala koja je karakterizirala austrijskog pisca. Dosadašnji je intertekstualni dijalog dvojice autora stoga najčešće i vođen na razini dijeljenja odbojnosti prema svijetu koji su, svaki sa svoje strane, projicirali na uskost i uskogrudost svojega provincijalnoga okružja.”[2] Osim toga još jedna činjenica čini Nikolaidisa jednim od najintrigantnijih pisaca u Crnoj Gori i regionu a to je uporno vraćanje na traumatične tačke naše prošlosti koje većina drugih pisaca pomalo izbjegava ili o njima nevoljno govori: ,,…namjera da bez kalkulacija i kompromisa crnim humorom, ironijom i sarkazmom ogoli one neuralgične tačke naše stvarnosti koje većina pisaca s ex-YU prostora uporno uvija u vremenske, prostorne i mentalitetske okolnosti.”[3] Nikolaidis ne samo da ne želi da probleme gura pod tepih, naprotiv, upravo su drugi koji te probleme uporno ignorišu, podstrek da on o njima sve glasnije govori.

Tamno pokoljenje

Romani koji čine trilogiju Tamno pokoljenje objavljivani su pojedinačno i to Sin (2006), Dolazak (2009) i Devet (2014), a kasnije su objedinjeni u trilogiju koja je u engleskom prijevodu izdata pod nazivom The Olcinium Trilogy (Ulcinjska trilogija). Romani se svakako mogu čitati zasebno s tim što njihovo objedinjavanje u trilogiju značajno doprinosi boljem razumijevanju narativa, kao i cjelokupne Nikolaidisove poetike. Način na koji ova tri romana komuniciraju jedan s drugim i njihove najznačajnije zajedničke karakteristike pokušaćemo osvijetliti u nastavku ovog rada.

Radnja sva tri romana, kao što govori naslov engleskog izdanja trilogije, smještena je u Ulcinju. Vladimir Arsenić o tome kaže: ,,Gotovo svaki od njegovih romana smešten je ne samo u Crnoj Gori, nego preciznije u Ulcinju, gradu u kojem živi. To naravno nije učinjeno nasumice , pošto se ne radi o slučajnoj autobiografskoj okolnosti. Ulcinj je kao što znamo mali grad na jugoistočnom dijelu crnogorske obale, nekih petnaestak kilometara udaljen od albanske granice. Dugo vremena bio je posljednji grad pred tvrđavom staljinističke Albanije, međutim od devedestih godina postaje grad kroz koji, kao u bilo kojem drugom pograničnom mestu prolazi svaki mogući i zamislivi porok.”[4]. Dakle, prema Arsenićevim riječima Ulcinj, kao grad između svjetova, Nikolaidisovim romanima dodaje mnogo više od puke scenografije. Govoreći o Nikolaidisovoj trilogiji Aleksandar Bečanović takođe naglašava značaj izabranog toposa pa kaže: ,,…romanima u kojima Ulcinj jeste važan dio scenografije, mise-en-scenea koji opterećuje Nikolaidisove junake i dodatno dramatizuje njihove probleme…”[5] Ali čime to Ulcinj dodatno opterećuje njegove junake i na koji način dramatizuje njihove probleme? Nikolaidis ne stvara mitske prostore za svoje junake nego bira Ulcinj, vrlo stvaran grad na obali mora. U jednom ranijem periodu taj grad na rubu jednog carstva bio je idealan prostor da se ukloni opasnost koja je prijetila da uzdrma jedno moćno carstvo. Grad pod utvrdama koji je bio idealano da sklonište za odbačene tada, idealan je da se u njega smjeste Nikolaidisovi junaci, tuđinci, koji često imaju osjećaj prostorno-vremenskog premještanja, nesigurni ne samo gdje su nego i kada su. Njegovi junaci često se ne snalaze u svijetu, politički nekorektni cinici, neprilagođeni mizantropi, autodestruktivnog karaktera, nihilisti sa vrlo subjektivnim osjećajem za pravdu. Takvi likovi morali su biti smješteni u gradu na granici prepunom tragova što ih je na njemu ostavila burna prošlost. ,,Ulcinj je grad na granici. U takva mjesta se dolazi, da se nikada više iz njih ne ode. Jer odlazak iz njih je uvijek povratak na ono od čega se pobjeglo. Iz Ulcinja nema putovanja dalje, jer Ulcinj je na kraju puteva. Put vodi samo nazad. Zato je Ulcinj savršeno mjesto za prognanike, bjegunce i one koji žele da spokojno provedu posljednje godine života.”[6] Mjesto iz kog se više nema kud osim prema dolje (vidjećemo da se ovo najbolje ogleda u Sinu). Ulcinj u Dolasku prijeti da zbriše vatra, u Sinu ga zatiče snijeg u junu a u Devet vode prijete da ga potope. Apokalipsa koja se naslućuje srećniji je kraj u odnosu na suočavanje sa istinom o svijetu i sebi. Nikolaidisova fascinacija apokalipsom ističe se u sva tri romana. I u sva tri slučaja poruka je ista: Radujte se!

Zajednički elementi trilogije

Nikolaidis za romane koji čine ovu trilogiju kaže da su to prije svega porodični romani. U svakom od tri romana traga se za nečim što nedostaje, u Dolasku za ocem, u Sinu fali sin a u Devet je sve dovedeno u pitanje, i majka i otac i sami pripovjedač koji traga za sopstvenim izgubljenim identitetom. Glavni likovi romana su uvijek u potrazi za nečim a ta potraga otvara mnoga pitanja o ljudskoj egzistenciji. Nakon što detektivskim žanrom bivamo vješto uvučeni u djelo uvijek se vraćamo na početnu tačku, osnovnu jedinicu svakog društva – porodicu i iznova čitamo isčitavamo tragove na koje smo nailazili da bismo ih potpuno drugačije protumačili i shvatili. U sva tri romana glavni junaci su na neki način žrtve složenih, disfunkcionalnih porodičnih odnosa. U kritici je ovaj sloj porodičnog romana često zanemarivan. Recepcija je takođe, vjerovatno zbog mnoštva drugih takođe jako relevantnih značenja trilogije, najmanje išla u ovom pravcu. Nasuprot tome, to je sloj koji sam autor najviše naglašava, uvijek istučući da je Tamno pokoljenje prije svega porodična trilogija. Suočavanje sa mračnom stranom sebe, koje je ujedno mučno i ljekovito, ne bi bilo moguće bez odbacivanja svih ,,očiglednih istina”, preispitivanja moralnih, kulturnih, kao i brojnih drugih dogmatskih uvjerenja toliko duboko ukorijenjenih u našu svijest, a razobličavanjem porodičnih odnosa kao temelja naše ličnosti, otvoren je niz izazovnih pitanja.

Nikolaidis je detektivski žanr, u čijem je fokusu odlaganje konačnog rješenja, savršeno ukomponovao sa odlaganjem konačnog rješenja svih ljudskih nevolja – apokalipse. U svojoj knjizi Homo Sucker: poetika apokalipse on objašnjava vezu između apokalipse i detektivskog žanra pa kaže: ,,U apokaliptičkom žanru Bog ima ulogu koju kod Arthura Conana Doylea i Agathe Christie imaju Holmes i Poirot. I obratno: zato je detektivski žanr par excellence apokaliptički narativ.”[7] Ono što će klijentima objasniti detektiv, vjernicima će objasniti bog. I jedan i drugi znaju istinu koju drugi ne znaju i to im u izvjesnom smislu daje moć. O tom apokaliptičnom narativu Marinko Vorgić kaže :,,Ono najliterarnije što apokalipsa nudi krije se u činjenici da je to tema kojom se podvlači crta, koja obezbjeđuje ekskluzivitet posljednjeg pogleda na čudo života. Takva vizura, između ostalog nameće delikatnu detekciju čovjekovih posrnuća i padova koji iz nepreglednog popisa zala i nedjela predstavljaju baš one koji će u jednom momentu dovesti do sveopšte egzekucije.”[8] Dakle, zagonetka kako bi se ljudi ponašali kada bi bili sigurni da je kraj zaista blizu, intrigantna je kao i sama apokalipsa a Nikolaidisov odgovor nije nimalo optimističan.

U prvom romanu glavni lik je pisac stvaralac fiktivnih svjetova,  u drugom romanu glavni lik je detektiv koji ne traga za istinom već za onim što njegovi klijenti žele da čuju, i u trećem krajnje pesimističan novinar. Sva tri lika stvaraju svoje verzije istine da bi zadovoljili sebe i ljude oko sebe. Pitanja poput koliko istine nam je potrebno, koliko istine smo spremni da prihvatimo i koliko istine mi zapravo znamo se problematizuju u sva tri romana.

Jedna od glavnih karakteristika Nikolaidisovih romana jeste ambivalentnost. Njegovi fiktivni svjetovi su uvijek zasnovani na podvojenosti koja mu omogućava da otvori brojna pitanja i problematizuje razne teme bez ikakve tendencije da nas ubijedi u neke ,,velike životne istine”. Ono što pisac zahtjeva od nas je konstantno preispitivanje svijeta oko sebe kao i nas samih sa velikom dozom kritičnosti. Pisac ne želi da daje konačne odgovore, sve je otvoreno, sve ono za šta smo mislili da je istina iznova se dovodi u pitanje. Ne postoje apsolutna istina i sigurno znanje. Na kraju romana uopšte nismo sigurni da li se desilo to što sve vrijeme mislimo da se desilo ili nas i naša sopsvena percepcija ponekad vara i odvodi na krivi put.

U jednom intervjuu Nikolaidis govori da u spoznaji svijeta oko sebe ima samo svoju perspektivu a ni u nju nije sasvim siguran. Takav stav prema spoznaji provlači se i kroz sva tri romana.

Njegova proza obojena je nihilizmom i mizantropijom. Rijetki su pozitivni likovi, skoro da ih uopšte i nema. Njegov svijet je mračan ali je humor dovoljno jak da otkloni maglu i ispod svih slojeva kojima čovjek krije svoju suštinu raskrinka najdublje motive, uvjerenja, predrasude. Slika koju nam Nikolaidis nudi o čovjeku nije nimalo ružičasta, neće nas utješiti, naprotiv. U svakom romanu zalazi duboko ispod površine čovjeka, ne bi li došao do suštine, a onda nas sučava sa tom slikom o nama samima od koje konstantno bježimo. Kroz brojne fragmentarno struktuirane događaje autor ispituje ideje etike i morala. Glavni junaci kreću se kroz prljavštinu svakodnevlja i otkrivaju lepezu moralno posrnulih likova koji ni u trenucima kraja svijeta nijesu sposobni da prevaziđu brigu za svoje sitne interese.

U mnoštvu ideja i motiva Nikolaidis otvara i pitanja individualnosti i slobode pojedinca. Kod sva tri naratora izražen je osjećaj nepripadnosti, neuklapanja, usamljenosti i ,,bačenosti na ovaj svijet”. Koliko društveni i porodični odnosi sputavaju i ograničavaju pojedinca da ostvari svoj puni individualni potencijal koji podrazumijeva mnogo više od biološke reprodukcije i na koji način. Koliko se licemjerja i negativnih emocija potiskuje u bliskim odnosima što u krajnjem rezultira antagonizmom i nagomilanim frustracijama. Nikolaidis oslanjajući se na psihoanalitičke teorije Frojda i Lakana dododi u pitanje sve naše međuljudske odnose razotkrivajući koliko se naša svakodnevica zasniva na neiskrenosti. U tom smislu glavni naratori Sina i Dolaska sprovode mini-revoluciju odričući se uloge oca odnosno sina (ovo odbijanje je u Sinu dvosmjerno, pripovjedač odbija ulogu sina ali i ulogu oca zahtijevajući od svoje žene da abortira). Kod Nikolaidisa sve ovo mora biti dodatno usložnjeno smještajući narativ u religijski kontekst spasiteljevog dolaska. ,,Tema milenarizma prati temu očinstva dajući milenarizmu karakteristike sinstva. Biografije dvojice milenarista – fra Dolcina i Sabbetaija Zevija, kojima sin glavnog junaka pokušava riješiti zločin uz pomoć misterija i tajni čijim tragovima obiluje istorija Ulcinja, u dubljem sloju koncentrišu simbol knjige (zakona) u čvorište očinsko-sinskog konflikta.”[9] Iako je nartivna struktura veoma kompleksna Nikolaidis ni u jednom momentu ne gubi kontrolu nad njom, glavna pripovijedačka nit individualnih sloboda i ograničenja u svakom momentu savršeno je jasna i pratimo je s lakoćom.

Sva tri romana nose naslove vemoa snažnog simboličkog značenja. Nije slučajno što sva tri naslova imaju prizvuk religijskog odnosno biblijskog. Pisac osim što apokalipsu kao hrišćanski motiv koristi na makroplanu i na mikroplanu nailazimo na brojne reference koje nas podsjećaju da je religija bitna tema trilogije. Najjasniji primjer imamo u Dolasku koji se završava riječima iz Novog zavjeta: Da, dođi! Osim toga, mnogi djelovi romana polemišu o bitnim religijskim stavovima kao što je dio iz Sina u kojem narator sluša propovjed vehabije Samira. Očev lik u tom romanu vezan je osim za Baha i za Ispovijesti Svetog Avgustina. ,,Nema bježanja, vikao sam na njega, sve ti je uzalud, sve koketiranje sa svetim, jer nema ničeg svetog, postoji samo muka za koju si ti preslab, postoji samo muka od koje neki bježe u smrt i propast, a neki u sveto, što opet znači na kraju u smrt i na kraju u propast. Postoji samo muka od koje svi bježite i postojim ja, koji ostajem odlučan da istrpim svaki djelić agonije koja mi je darovana, vikao sam.”[10] Ovakvi djelovi u kojima se religijske dogme analiziraju, ironizuju, polemišu prisutna su u sva tri romana. Ko će svijet ovog puta spasiti od stanja aposolutnog beznađa i da li nam je očajnički potreban novi Sabataj Cevi, fra Dolcino, frulaš koji će predvoditi tamno pokoljenje, pitanja su koja će nas zaintrigirati ali nećemo dobiti gotove odgovore.

Kroz priče o neprilagođenim pojedincima koji u potrazi sa sopstvenim identitetom i smislom odbacuju sve utješne obmane i samoobmane da bi se suočili sa mračnim dijelom sebe, a sve to protkano filozofkim, političkim, religijskim promišljanjima, Nikolaidis stvara prozu koja nas izaziva da preispitamo svijet u kojem živimo kao i svoja najdublja ubjeđenja.

Zaključak

Nikolaidisovi romani uvijek su vrlo kompleskni sa izraženom filozofskom i političkom dimenzijom. Po obimu veoma kratki romani ali puni ideja (što mu pojedini kritičari zamijeraju), ipak neosporno je da je Nikolaidis odličan filozof i politički polemičar. Kada se ova tri romana stave u specifičan kontekst trilogije učinak će biti malo drugačiji nego kada se čitaju pojedinačno.

Sva tri romana u biti su porodične priče a glavni likovi su napušteni. U prvom se radi o sinu i nedostatku oca, u drugom govorimo o ocu i nedostatku sina i u trećem nedostaje  majka, ali i sve ostalo. Taj nedostatak ljubavi je zajednički imenitelj za sva tri naratora u sva tri romana. Ako romani koji čine Tamno pokoljenje govore o nečemu, govore o ljudima u potrazi za ljubavlju, tragično neuspješnoj potrazi za ljubavlju. Istovremeno smiješno i mračno, potresno i duhovito. Crnim humorom i tragikomikom tjera nas da se suočimo sa slikom o sebi koja nam se neće svidjeti. U Sinu je apokalipsa nagovještena, u Dolasku govorimo o apokalipsi, Devet počinje nekom vrstom apokalipse a ispostavlja se nešto drugo, nešto okultno.

Smatramo da je kroz priču u porodicama u kojima je uvijek neki nedostatak zapravo u jezgru najdublja čovjekova potreba i potraga za ljubavlju. Romani su puni referenci i skrivenog značenja ali ako uspijemo da uklonimo sve koprene koje nas odvlače u raznim pravcima, u srži romana pronaći ćemo čovjeka, jedinku, individuu očajnički željnu ljubavi.

Sistematsko izučavanje nove crnogorske književnosti na samom je početku ali su ti prvi koraci izuzetno energični tako da se možemo nadati da na adekvatno valorizovanje najnovije crnogorske literature nećemo još dugo čekati, a da će u tom konteksu Nikolaidisovim djelima biti poklonjena posebna pažnja.

[1] Vladimir Arsenić. Etike pripovedanja. Podgorica: Fokalizator. 2019, 22.

[2] Davor Beganović. Protiv kanona. Ulcinj: Plima. 2010, 65.

[3] Marinko Vorgić. ,,Sin i Dolazak (Dolazak sina)“, u: Zbornik radova Nova crnogorksa književnost. Plima. 2010, 133.

[4] Vladimir Arsenić. Etike pripovedanja. Podgorica: Fokalizator. 2019, 20.

[5] Aleksandar Bečanović. ,,Nikolaidisova djeca tamnog pokoljenja“, u: Tamno pokoljenje. Cetinje – Podgorica: OKF. 2016, 303.

[6] Andrej Nikolaidis. Mimezis. Cetinje: OKF. 2013,  87.

[7] Andrej Nikolaidis. Homo Sucker: Poetika apokalipse. Zagreb: Algoritam. 2010, 59. 

[8] Marinko Vorgić. ,,Sin i Dolazak (Dolazak sina)“, u: Zbornik  radova Nova crnogorksa književnost. Plima. 2010, 129.

[9] Marinko Vorgić. ,,Sin i Dolazak (Dolazak sina)“, u: Zbornik radova Nova crnogorksa književnost. Plima. 2010, 133.

[10] Andrej Nikolaidis. ,,Sin“, u: Tamno pokoljenje. Cetinje – Podgorica: OKF. 2016, 53.

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top