Tuesday, December 10 2019
Posljednja vijest

Hadidza Djoni: MULTIKULTURALIZAM U ULCINJU

Hadixha GjoniKada govorimo o multikulturalizmu i multikulturnim društvima, počinjemo od jedne činjenice da su ta društva, da su te sredine – opštine ili države – sačinjene kao različite. Prema tome različitost je osnov koji jednu zajednicu čini multikulturalnom. U principu nije bitno da li se ta različitost iskazuje kao religijska, politička, kulturna, istorijska, identitetska itd.

Medjutim, najčešće se različitost vezuje za identitet i identitetsko pitanje, stoga je taj pojam u bliskom odnosu sa pojmom manjina, tj. sa njihovim položajem i pravima, kao i njihovim permanentnim potrebama da taj svoj identitet iskažu. Drugim riječima, izuzetno im je značajno da iskažu svoje osobenosti, svoje različitosti i način života. Često puta se ovo njihovo iskazivanje i potenciranje na svoju različitost shvata kao izazov većinskoj populaciji. Ipak, smatram da većinska populacija – uopšte govoreći – ne bi trebala doživjeti manjinsko samoiskazivanje kao izazov ili, čak prijetnju, naspram njihovih prava i osobenosti, koja ponekad, samim tim što pripadaju većini, imaju tendenciju dati cijelom društvu univerzalni karakter većine. Pošto je pravo na samoiskazivanje prirodno pravo svakoga, smatram da bi svaki razgovor o ovoj problematici trebao biti lišen rasprava i polemika o dobitnicima i gubitnicima. Uvažavanja i tolerancija različitosti treba da bude imperativ za jedno društvo koje sebe naziva i smatra multikulturnim. Država je svakako ključni generator koja svakom svom pojedincu mora – i u obavezi je – da stvori uslove za skladan život i prostor za ispoljavanje svojih posebnosti.

Ovo što sam kazala u ovih prvih par pasusa je samo teorijski opis multikulturnog društva. Međutim, da bi to društvo i praktički bilo takvo, multikulturalizam se u pravom smislu mora cijeniti, osjećati, živjeti i doživjeti. S pravom nam se nameće pitanje da li je to uvijek tako? Moje mišljenje je da u složenim zajednicama to nije niti jednostavno ni lako.

Ubijeđena sam da je organizator ovu konferenciju ne bez razloga odlučio održati u Ulcinju, gradu koji se, ne samo prema meni, već prema mnogima, smatra modelom multikulturalizma. Ja sam im lično zahvalna zbog toga, jer me posebno čini ponosnim što sam dio te sredine, toga grada i njegove istorije, koju u ovom slučaju i drugi vrednuju i uvažavaju kao takvu.

Svi znamo da je Ulcinj grad brojnih prirodnih ljepota sa izuzetno atraktivnim geografskim položajem, istorijom dugom više od 2.500 godina. Vjerovatno zbog svih ovih svojih karakteristika i vrijednosti, Ulcinj je bio meta mnogih osvajača, potpadao je pod različite uticaje, ali isto tako, on je bio i ostao oaza mira za velike ljude i mislioce, utočište za brojne izbjeglice i nevoljnike, grad mogućnosti i nafake, kao i u svijetu poznata turistička destinacija.

Stari grad, u kojem se nalazimo, drevni grad Šas, brojni drugi kulturno-istorijski i sakralni objekti potvrda su ovoga. Međutim, ono što mu daje posebno ljepotu su ljudi. Njegovom duhovnom i kulturnom bogatstvu su svakako doprinijeli brojni kapetani, moreplovci, mornari, koji su, mnogo prije drugih, spoznali da postoje narodi drugačije kulture, drugačijih običaja i vjerskih tradicija, kuhinje, folklora, nošnji i drugačijeg življenja, kao i drugačijih boja i rasa. A kada vidimo, spoznamo i doživimo da postoje drugačiji od nas, ne samo da nas ta činjenica lišava svake moguće podozrivosti i straha, već nas to iskustvo čini duhovno bogatijim i plemenitijim. Jer, sa tih putovanja ne samo da nosimo sa sobom robu za koju smo prvenstveno otišli, već nosimo sa sobom i dio tog novog svijeta koji smo upoznali. I to se upravo i desilo u ulcinjskoj prošlosti. Zato su ovdje narodi i kulture zaista živjeli i doživjeli multikulturu u pravom smislu te riječi.

Ulcinj je dan danas nastavio da živi ovu svoju priču. Kao turistički grad, bio je ne samo mjesto za odmor, već mjesto gdje ste pored sunca, mora, dugih pješačkih plaža, ribe i bogate pijace, svakim svojim dolaskom i boravkom u njemu, gradili nova poznanstva i dugogodišnja prijateljstva.

Ulcinj je otvorio širom svoja vrata stotinama hiljada izbjeglica koji su od strahota rata u njemu našli utočište, smještaj, podršku, mir i sigurnost.

On je bezrezervno poklonio svoj glas nezavisnosti Crne Gore, podržao njen put u NATO integracije i Evropu.

Ulcinj je i danas ostao onaj isti. Kada je u pitanju njegovo većinsko stanovništvo, on je različit po jeziku, naciji i vjeri od većinske Crne Gore. Stoga, bar ja vjerujem, i bogatiji po mnogo čemu.

Ja, nažalost, moram istaći da je Ulcinj danas isto tako grad bez pristaništa, marine i luke; grad bez jahti i brodova; grad mornara koji plove na tuđim brodovima i ribara koji nemaju gdje da privežu svoje ribarske barke. Ulcinj je grad uništenih i srušenih hotela, bez konkurentne i valjane turističke privrede. Solane koja teško može obnoviti svoju proizvodnju, a samim tim i sačuvati svoj i međunarodno priznat biodiverzitet. Ulcinj je grad devastiranih starogradskih zidina i zanemarenog Starog grada, nezaštićenog Šasa, zapuštene maslinade u Valdanosu, zapostavljenih mnogih kulturnih istorijskih i sakralnih spomenika. Ulcinj je grad sve veće dijaspore, pada nataliteta, bez visokoobrazovanih institucija. Jednom riječju, Ulcinj je neopravdano postao jedna od siromašnih opština u Crnoj Gori.

Sada se postavlja jedno potpuno logično pitanje: Zašto je to tako? Da li je razlog tome upravo ta specifičnost Ulcinja koja ga čini drugačijim od ostalih gradova Crne Gore? Ili se pak radi o sudbini koju manje-više dijele mnogi gradovi u Crnoj Gori u tranzicionom periodu? Dakako, odgovor na ovo pitanje nije jednostavan. Ipak, ono što je neminovno potcrtati u ovom trenutku jeste da ako doista želimo dostići standard modernog društva, onda je temeljni preduslov osloboditi se ksenofobičnih okova i destruktivnih ideoloških naboja proteklih vremena, te dati šansu svakom pedlju Crne Gore da se gradi i razvija, pažljivo čuvajući pri tome svoju osobenost i različitost. Čuvajući Ulcinj i njegove znamenitosti, čuvamo bogatstvo Crne Gore. Razvijajući i valorizajući Ulcinj, razvijamo Crnu Goru.

Tačno je da je Crna Gora posljednje dvije decenije usvojila brojne zakone i formirala brojne državne institucije koje imaju za cilj unapređenje položaja manjina u njoj. Ali, pored zakona, resornih ministarstava, direktorata, savjeta, centara i fondova, isto tako su potrebne strategije i akcioni planovi. Moraju se na osnovu njih izdvajati i finansijska sredstva koja bi omogućila realizaciju istih.

Opština iz svog budžeta izdvaja sredstva za finansiranje projekata koji imaju za cilj očuvanje svih gore navedenih etničkih, istorijskih i kulturnih vrijednosti. Ali, ta sredstva nijesu dovoljna. Jer naš Centar za kulturu, Radio-televizija Ulcinj, muzej, biblioteka i sve ostalo, zahtijeva mnogo više da bi svoju misiju i cilj postojanja opravdali. Isto tako, i na lokalnom nivou moraju se donositi programi sa ciljem zaštite kulturnih dobara i izdvajati sredstva za ove namjene.

Ja se nadam da će za Ulcinj početi nova epoha razvoja. Htjeli mi to priznati ili ne, ekonomski razvitak i ekonomska sigurnost su osnov za svaki drugi napredak.

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top