Monday, September 28 2020
Posljednja vijest

I.Karamanaga: Akademik Pavle MIJOVIC (1914–1996)

PavleVeć dugo vremena razmišljam da napišem nekoliko rečenica o akademiku Pavlu Mijoviću. Jer, on je, van svake sumnje, bio čovjek za ova i neka druga vremena, čovjek koji je svojim radom obilježio veliki dio kulturne baštine Crne Gore. Njegova neprocijenjiva zaostavština vidna je na svakom koraku čitavom Crnom Gorom, ali i zaostavština koja je ostala u njegovim knjigama, koje su proizašle iz njegovog ogromnog rada, zalaganja, vanserijskog talenta i enciklopedijskog znanja.

Teško sam se odlučio da nešto napišem o Pavlu, jer su o njemu pisali mnogi, posebno oni koji su se bavili i bave njegovim radom, jednostavno iz straha od velikog izazova koji izaziva sama pomisao da se piše o tako genijalnom čovjeku, čovjeku iz našeg podneblja i iz našeg najbližeg komšiluka. Pisati o njemu je zaista veliki izazov i za mnogo jače i potkovanije ljude iz nauke koji su se direktno ili indirektno bavili njegovom ličnošću.

Međutim, uzimajući u obzir njegov nemjerljiv doprinos kulturnoj baštini našeg grada Ulcinja, posebno Starog grada kroz mnoga izuzetna arheološka istraživanja, koja je on sam i sa svojim najbližim saradnicima iznio na svjetlost dana kroz sedamnaest godina neumornog rada među drevnim zidinama Starog grada, osjećam potrebu, ali i veliku odgovornost da napišem ovih par redaka.

Ovo je moj, samo mali, skromni doprinos osvjetljavanju njegove vanserijske ličnosti sa posebnim pedigreom, čovjeku takvih kvaliteta i takvog dijapozona znanja i saznanja o svima nama.

Više od 17 godina svog života, iako već tada narušenog zdravlja, dolazio je u naš Stari grad, proučavao, opisivao i pisao o svakom kamenu kojeg je takoreći sam iskopavao.

Arheološka iskopavanja pod njegovom dirigentskom palicom, mnogobrojnog neprocjenjivog arheološkog materijala i predmeta koji su nađeni u našem Starom gradu, počevši od grčke dekorativne plastike pa do raznih predmeta od preistorijskog perioda do današnjih dana. Treba posebno istaći da je, poslije katastrofalnog zemljotresa 1979. godine, to blago zahvaljujući upravo njemu ostalo sakupljeno i sačuvano po »kazamatima« i u svim ostalim djelovima Citadele, za sve nas, ali i za turiste iz čitavog svijeta koji posjećuju naš grad. Naravno, to nasljeđe će biti još važnije za buduće generacije.

Akademik Mijović je van svake sumnje čovjek kojemu će se klanjati i kojemu se i danas klanjaju naučnici iz svih zemalja regiona. Njegov vanserijski duh, znanje, te ogroman i neuništiv talenat doprineo je da se danas mnogo više zna iz istorije i iz kulture čitave Crne Gore.

Mi smo kao grad ponosni što je pod njegovom dirigentskom palicom renovirano nekoliko krucijalnih objekata u samoj Citadeli. Ponosni smo što je on tvorac Zavičajnog Muzeja Grada Ulcinja, jer je njegova riječ bila odlučujuća kod tadašnjih vlasti. Imao je odriješene ruke za planove o revitalizaciji i načinu revitalizacije Starog Ggrada.

Njegova vanserijska studija (ULCINJ I) koju je radio sa još dva velika giganta kulture sa bivših jugoslovenskih prostora, Mirkom KOVAČEVIĆEM i Đurđem BOŠKOVIĆEM, a koja je objavljena dva puta, ostala je do dan-danas neprevaziđena literatura za mnoge ljude koji će se u budućnosti baviti istoriografijom i kulturnom baštinom kod nas.

Koliko i kako su se njegovi nasljednici nakon njegove smrti, posebno Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore sa Cetinja pridržavali njegovih uputa, dovoljno govore činjenice i slike koje su vidne na svakom koraku ovog neponovljivog prostora.

Nažalost, nakon njegove smrti 1996. godine mnogo što šta se promijenilo. Vrijeme je učinjelo da se uglavnom ne poštuju pravne norme i propisi koji vladaju u sredinama kao što je, na primjer, naš Stari grad. Vrijeme nakon tranzicije, te slabe institucije sistema, nedostatak i neažurnost kod izdavanja građevinskih dozvola za gradnju objekata među drevnim zidinama Starog grada, dovele su do toga da je izostala veća kontrola kod renoviranja i gradnje građevinskih objekata.

Teško je naći opravdanje za djelimičnu devastaciju jednog od najstarijih i najljepših Starih gradova Jadrana. Međutim, ljudi su bili primorani da grade, jer su se postepeno vraćali na svoja ognjišta razorena katastrofalnim zemljotresom i počeli su obnavljati svoje kuće bez neke velike kontrole. To naravno nije opravdanje, ali takve devijacije su se dešavale, a dešavaju se i danas.

No, bez obzira na neažurnost kompetentnih organa Države i naše Opštine, mora se naglasiti da su, ipak, građani koliko-toliko savjesno poštovali standarde kod gradnje objekata, te zbog toga možemo i moramo biti djelimično zadovoljni.

Izgrađeno je mnogo privatnih objekata, renovirane su kuće, izgrađeno je i otvoreno desetak restorana i objekata za smještaj gostiju, tako da Stari grad danas izgleda lijepo i uređeno. Da li je moglo više i bolje? Naravno, uvijek postoji i više i bolje, posebno u potrebi izgradnje i renoviranja kaldrme i ostale infrastrukture.

Možda se ovako i vizija pokojnog akademika Pavla Mijovića polako ispunjava, možda ne u potpunosti, ali sam siguran da bi on ipak bio zadovoljan jer se konačno život u Starom gradu vratio i obnovio. To je bila njegova vizija, posebno valorizacija kulturno-istorijskih vrijednosti Starog grada u turističke svrhe.

No, u jedno sam sasvim siguran. Kada bi se kojim slučajem reinkarnirao i došao do »Trga robova« čije je ime on dao, siguran sam da bi bio zadovoljan spoljnim izgledom muzejskog kompleksa, jer se tu nije ništa promijenilo od njegovog odlaska. Vjerujem da bi bio zadovoljan ljetnjom scenom, sačuvanim kazamatima i u njima sačuvanim arheološkim blagom. On je bio tvorac i autor postavke u Muzeju i čitavog kompleksa tog dijela Starog grada, te zbog toga mislim i siguran sam da je njegovom zaslugom Muzej sačuvao najvrijedniji i najatraktivniji dio Starog grada, Citadelu i čitav kompleks gornjeg dijela ove zanosne građevine.

Da nije bilo njegovog autoriteta, zatvaranja i očuvanja tog dijela Starog grada, skoro da sam siguran da bi smo i tamo imali restorane i kafiće i diskoteke po kazamatima. Ovako je dobro, s obzirom da je teško da u 21. vijeku neko od zvaničnika i pomisli da da dozvole za tako nešto.

Malo sam vremena provodio sa njim, i sada mi je veoma žao. Ali, sjećam se njegove pojave, njegovog karakterističnog glasa i njegovog autoriteta prilikog svakog dolaska u Stari grad. Imao je običaj da prvo sjedne ispred prvog kazamata, gdje je i ulaz u Muzej, malo bi popričao sa nama, i nakon toga je ulazio u svoje »carstvo« koje je svakodnevno otkrivao i opisivao nastojeći da duboko pronikne i prodre kroz te predmete do ljudi koji su vjekovima stvarali i postavljali svaki kamen, svaki pedalj ovog neponovljivog i dragocjenog prostora. Tako je razmišljajući polako razgledavao i razmišljao o predmetima koje su njegove ruke stotinama puta dodirnule prije nego ih je opisivao.

Meni je on ostao u sjećanju kao izuzetno autoritativna i nesvakidašnja ličnost. Posebno je ostao upamćen njegov govor podno zidina Starog grada na sahrani njegovog prijatelja Pavla Mašanovića. Izuzetno emotivan i dirljiv govor koji nije nikoga ostavio ravnodušnim.

I još samo par podataka iz njegove bogate biografije, naučnika, pisca i revolucionara. Pavle Mijović je bio rijetka ličnost naše nauke, čovjek jednog širokog i svestranog obrazovanja. Sve je radio temeljito i studiozno, dajući svuda svoj pečat velikog talenta i kreativnosti. Bavio se ne samo istorijom umjetnosti, već i arheologijom, urbanizmom, istorijom, kulturnom antropologijom. Rekao bih da je on bio jedna prava enciklopedija.

Rođen je u Crmnici i svoj životni put od osnovne škole i Gimnazije u Baru, do Medicinskog fakulteta u Beogradu te Istorije umjetnosti, pa do doktorata istorijskih nauka u Beogradu. Ova enciklopedija od čovjeka je sve ovo uspješno završio i svuda pokazao vanserijske sposobnosti.

Pored toga radio je kao asistent na Arheološkom istitutu u Beogradu, kao naučni saradnik i naučni savjetnik za srednjevjekovnu arheologiju. Bio je redovni profesor istorije umjetnosti i dekan Kulturološkog fakulteta na Cetinju i konačno prvi predsjednik Crnogorskog PEN centra, gdje se posebno istakao u borbi za priznavanje crnogorskog jezika.

Isto tako ne smije se zaboraviti da je Pavle Mijović učesnik Trinaestojulskog ustanka. Saradnik »Borbe« i urednik u Radio Beogradu, dopisnik »Tanjuga i »Borbe«, ataše za štampu i savjetnikAmbasade u Moskvi i Stokholmu…

Za svoj rad je nagrađivan i odlikovan Ordenom Zasluga za narod II reda (dva puta) i ordenom Narodnog oslobođenja.

Od 1951. godine posvetio se naučnom, istorijsko-umjetničkom i arheološkom radu, kao i kulturološkoj publicistici. Ovo je samo dio opusa naučnog rada i djelovanja ovog velikog, svestrano obrazovanog i humanog čovjeka.

Na samom kraju veliki dio naučnog rada posvetio je proučavanju srednjevjekovne umjetnosti, posebno menološkog ciklusa u venecijanskoj umjetnosti koje je sistematizovao za monografiju »MENOLOG«, za koju je dobio prestižnu nagradu »Gustav Schlumberger« francuske akademije.

Njegov doprinos je za Ulcinj i čitavu Crnu Goru ogroman i neizmjerljiv. Stoga smatram da ovakve ljude ne smijemo zaboraviti. Oni su dio nas, našeg bivstvovanja i naših sjećanja. Ako ih zaboravimo, zaboravićemo i same sebe. Zbog toga, sjećajmo ih se i ne dozvolimo da ih vrijeme, drugačiji način života i odnosi u njemu na njih bace sjenku zaborava.

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top