Wednesday, April 8 2020
Posljednja vijest

Ismet Karamanaga: Nostalgija za dobrim, starim vremenima

Ismet KaramanagaStotine hiljade noćenja inostranih gostiju, od aprila do novembra, te milioni zarađenih maraka, samo su uspomena i bol Ulcinjana. Ovo je vječita tema Ulcinja i Ulcinjana, tema o kojoj se neprekidno govori, posebno među onima koji su radili i živjeli od tog turizma.
Današnje mlade generacije kojima je sve oduzeto, malo o tome znaju. Za mene je to bol i nostalgija, kadA samo pomislim na dobra stara vremena našeg turizma. Bol i nostalgija kada samo pomislim na agenciju “Kompas” iz Ljubljane i na bezbrojne grupe gostiju koje sam vodio kroz grad i kroz Crnu Goru. Radim to i danas, ali u drugačijim uslovima i sa drugačijim gostima. Teško je taj turizam zamisliti danas, teško je zamisliti hiljade noćenja i milione maraka od inostranih gostiju, koji su uglavnom boravili dvije nedjelje i trošili na izlete i po restoranima.
Nezamislivo je to danas kada nam je grad totalno zapostavljen, sa porušenim i uklonjenim hotelima, sa ogromnim brojem kreveta u privatnom smještaju, sa masovnim turizmom i turističkim prometom od osam posto na nivou Crne Gore. Nema više ništa od tog starog sjaja.
Personal i nekadašnja elita je u inostranstvu ili prodaje cigarete i novine po kioskima. Hoteli i taj turizam ostali su samo u sjećanjima starih turističkih radnika i poznavalaca svjetskog turizma i, naravno, u još po nekim sačuvanim starim katalozima poznatih turoperatora.
Sve je počelo 60-tih godina prošlog vijeka kada su počeli dolaziti prvi stranci kod nas brodom na Velikoj skeli. Dolazak broda je bila prava fešta za čitav grad, atrakcija koja ne blijedi i koja se sada samo može vidjeti na starim fotografijama, posebno na onima koje je pravio čuveni potomak ulcinjskih gusara g. Rizo Šurdha.
Brod je dolazio čak iz Rijeke prepun gostiju. Bili su to uglavnom stranci njemačkog govornog područa i tada smo svi mi počeli da učimo njemački jezik. Hoteli – Galeb, Republika, Jadran, kasnije i Albatros i Mediteran u gradu, dok na Velikoj plaži čitav kompleks od 6.000 ležaja, te Ada, su šest mjeseci bili puni stranaca.
Ne samo jezik već smo počeli da učimo i turizam, da budemo ljubazni, predusretljivi i kulturni. Sve se okretalo oko turizma. Sve do devedesetih godina prošlog vijeka Ulcinj je izrastao u pravu turističku destinaciju, koja je bila poznata i prezentovana po svim sajmovima i turističkim berzama širom Evrope. Ulcinj je bio predstavljen u svim katalozima najpoznatijih turoperatora.
Nas i našeg Ulcinja ima sada samo sporadično u tim katalozima, te na poznatim sajmovima i berzama, ali kao privjeska NTO CG. Ima doduše i naših neiskusnih turističkih radnika. Nas iskusnije ne uzimaju čak ni za savjetnike.
Zbog svega sam ja, kao i mnogi drugi koji su radili u tom elitnom turizmu, nostalgičan.
Dok gledam stare fotografije velikih brodova tog vremena na našoj Skeli, priželjkujem ponekad ona stara vremena onog našeg “socijalizma”. Tada je bilo malo onih koje su se politički zapošljavali kao danas kada svaka partija mora imati svoje predstavnike svuda, pa i u turizmu. Njih je bilo malo, iz te jedine partije, imali su neke privilegije, kola, šofere i slično. No, plašili su se prevelikih privilegija i bogaćenja, za razliku od ovih današnjih kojima su privilegije i bogaćenje sasvim normalna stvar. Međutim, ja sam realan čovjek i uvijek kada vodim goste po Ulcinju ili po regionu, Albaniji, ili sa kruzera koji dolaze u Kotor uvijek govorim pozitivno i u superlativima.
Ne tako davno na jednom otvaranju jedne izložbe likovnih umjetnika u Švajcarskoj, svoj govor sam započeo jednim hvalospjevom o nama i o našoj državi. Naravno, ja sam vrhunski turistički vodič i čovjek koji voli ovu zemlju, tako da uvijek pred strancima mjerim svaku izgovorenu riječ, bez obzira što nas oni znaju i poznaju.
No, mi Ulcinjani misili smo, a i danas mislimo, da je naš grad najatraktivniji sa najbogatijim prirodnim resursima. Nekad je ULCINJ sa svojim fantastičnim prirodnim resursima i sa velikim brojem smještajnih kapaciteta u raznim katregorijama, mamio svojom magičnom ljepotom od aprila do oktobra na svojim pjeskovitim plažama hiljade turista iz zemlje i iz inostranstva. To je bilo nekad.
Zbog toga smo danas razočarani i tužni te zbog toga i govorimo sa velikom nostalgijom o tim zlatnim vremenima našeg turizma. Boli nas duša znajući da su naši smještajni kapaciteti bili svakako najveći i najpoznatiji na našoj obali. Veliki hotelski kompleks u sastavu »Ulcinjske Rivijere» na »Velikoj plaži«, sa vrhunskom kulminacijom smještaja na Adi Bojani, biserom Jadrana i Mediterana su magičnom snagom privlačili hiljade turista iz zemlje i iz inostranstva.
Međutim, danas o svemu, posebno o odnosu naše države prema Ulcinju mislimo drugačije. Tužni smo jer su hoteli porušeni i uklonjeni, navodno da će se bolji i ljepši izgraditi. No, još uvijek su oni u projektima i glavama tih moćnika, kao mislene imenice.
Ostala su pusta mjesta gdje su se nekad ponosno uzdizali, vrhunski hoteli »Galeb«, »Jadran«, »Grand Lido »i mnoge vile u njihovim okruženjima. Mnoge od tih vila kod nekadašnjeg hotela »Grand Lida« na Velikoj plaži, te vile kod hotela »Albatros« asociraju na Vukovar iz suludih ratova 90- tih na prostorima bivše Jugoslavije, kao i neki od objekata koji su činili gro naše privrede još uvijek su u ruševinama, opljačkani i porušeni, Solana, Građevinsko, Motel Šas i mnogi drugi.
Nostalgični smo i razočarani, jer su nama naši političari ostavili samo sjećanja na te dane, na dane kada je sve to uz privatni smještajbio sastavni dio bogate turističke ponude našeg grada. Ja sam nekad pisao i prospekte i reklamirao sve te ljepote po raznim sajmovima i berzama, kao » beskrajno plavo nebo, tirkizno, azurno i toplo more, sa više od 270 sunčanih dana u godini, a to je bio samo dio onoga što je nudio Ulcinj gostima i turistima za jedan nesvakidašnji odmor u svim kategorijama smještaja, provoda i razonode za jedan sadržajniji turizam. Ali, sve ovo je bilo do 90 godina prošlog vijeka.
Dodao bih, da je desetine autobusa svakodnevno iz ostalih gradova i regiona, posebno Dubrovnika, dolazilo da se dive Velikoj plaži, dok je najvažniji dio njihove posjete bila naša multikonfesionalna Pijaca, na kojoj je bilo moguće vidjeti više od 12 narodnih nošnji na jednom malom mjestu. Posebna atrakcija je bila podnevna molitva i glas mujezina koji su sa minareta džamija pozivali vjernike. Dakle, imali smo turizam koji se mogao mjeriti sa onim u Dubrovniku. Za informaciju čitaocima, bilo je mnogo slučajeva da su se naši ljudi vraćali i kupovali zemlju iz Amerike, jer je »Amerika« bila ovdje više od 6 mjeseci, dok nam se danas odlivaju mozgovi i mladi u potrazi sa poslom i zaradama. Mnogo sela iz Anamalskog kraja je potpuno pusto. Kakav paradoks.
I još nešto iz slavne istorijeUlcinja za naše čitaoce.
Ulcinj je i jedan od najstarijih gradova Mediterana. Više od 2500 godina pisane istorije, materijalne i nematerijalne kulture baštine obilježili su Iliri, Grci, Sloveni, Balše, Venecijanci i Osmanska imerija ostavlajući neizbrisive i danas na svakom koraku vidljive tragove. Svaki kamen ovog neponovljivog prostora je posebna priča za sebe. Ovi neizbrisivi tragovi se posebno mogu vidjeti među drevnim zidinama Starog grada, ali i drugim lokalitetima, te u srednjevjekovnom gradu Šasu-Svaču. Sva ova impozantna materijalna kultura je djelimično sačuvana i ona govori o jednoj velikoj baštini, koju ni razorni zemljotresi, a ni ljudska ruka nijesu mogli izbrisati.
Arnold von Harf, prvi poznati njemački putopisac, na svom proputovanju od Venecije prema Orijentu 1497. god. kaže da je tako zamišljao Raj, ugledavši Stari grad, koji se, kao kakav nasukani brod, uzdiže sa mora na visokoj hridi. Tri dana je boravio u Ulcinju diveći se Maloj plaži i Starom gradu i, naravno, uživajući u gostoprimstvu domicilnog stanovništva.
Miguel de Servantes, pisac čuvenog romana Don Kihot, iako kao rob, u njemu nalazi inspiraciju za svoju Dulcineju, ženu koja će kasnije postati jedna od najopjevanijih ličnosti svjetske literature.
Sabataj Cevi, reformator Talmuda, u Ulcinju u Kuli Balšića provodi svoje posljednje dane sve do svoje smrti 1676. god.
Ovo su samo neke od poznatih ličnosti naše slavne impozantne kulturne baštine, koje su, nema sumnje, obilježile, oplemenile i dale poseban pečat ovom dragocjenom prostoru.
Ulcinj je bio jedna od najsvijetlijih tačaka Mediterana jer su se u njemu u srcu našeg kontinenta, na tako malom prostoru utapali u jednu cjelinu i Istok i Zapad. Da ne govorimo o tome da je Ulcinj uvijek bio kosmopolitski grad koji može poslužiti kao rijedak primjer jednog fantastičnog suživota svih naroda i narodnosti i svih konfesija. Ulcinj može poslužitu kao primjer i okruženju ali i svijetu, zbog toga što su za Ulcinj različitosti, međuetnička i međukonfesionalna tolerancija, te jedan fantastičan suživot, jedno ogromno i veliko bogatstvo koje sve te vrijednosti ujedinjuje i spaja u jednu cjelinu.
Međutim, Ulcinj je mnogo više od toga. Još u davna vremena ovaj prostor je svojom magičnom ljepotom privlačio državnike, kraljeve, princeze i prinčeve, velike umjetnike, književnike i putopisce, te razne znane i neznane umjetnike, koji su uvijek u njemu nalazili svoj mir ali, i inspiraciju za svoja djela.
No, poznato je da su mnogi u njemu dolaziili i na liječenje raznih bolesti, jer je njegov prostor Bogom dan za liječenje mnogih poznatih bolesti.
Poznato je da je Marija, sestra Jelene Anžujske u 13. vijeku, nekoliko puta dovodila svoga sina Anselma, kojega je liječila od tuberkuloze. Još tada se znalo da je more bogato mineralima, posebno okolina Ulcinja sa svojim nepreglednim pjeskovitim dugim plažama, jedinstvenim na ovom dijelu Jadrana. Morska so bogata jodom i raznim drugim mineralima je zaista najbolji lijek za razne respiratorne bolesti, gušavost, bolesti pluća i slično.
Naučno je utvrđeno i dokazano da je pijesak na svim plažama, od »Male plaže« pa do Ade Bojane, izrazito ljekovit. Pored mnogih minerala on je i blago radiaktivan, te zbog toga služi za liječenje svih vrsta oboljenja kostiju, reume, bolesti bubrega. Postoje mnogi primjeri ljudi koji su godinama kao turisti dolazili na štakama na liječenje zbog pijeska na Maloj plaži iz raznih krajeva bivše Jugoslavije, i da su se nakon par dolazaka u Ulcinj, iz njega odlazili na svojim sopstvenim nogama.
Isto tako ovdje je potrebno napomenuti da u Ulcinju i u njegovoj okolini postoje mnogi izvori mineralnih voda, za koje je naučno dokazano da su ljekovite. Poznati izvor Sumpornevode u Borovoj šumi je naučno dokazano još davne 1925. god. od dr Jovana Kujačića da liječi od steriliteta. Poznati ruski naučnik Šćerbakov je ovaj izvor uporedio sa poznatim izvorima ljekovite vode iz Achena, u Njemačkoj 1932. god.
Mnoge dame su postale srećne majke koristeći ovaj izvor istovremeno obavljajući poznati ritual inspirisan i legendom još iz vremena gusara Alije i njegove voljene žene Sultanete, koja je na tim vodama i zatrudnjela.
Isto tako i u Limanu postoje slični izvori sumporne vode na kamenitim i šljunkovitim plažama. Posebno je interesantan izvor u Valdanosu na »Vilinim vodama«. U njemu su mlade dame bacale novčiće u nadi da će im te vode pomoći da postanu majke i upravo zadnju nadu nalazile su u tim vodama.
Na kraju da dodam da je dokazano da je jedna vrsta trave koja raste na »Velikom Kršu od Limana« ljekovita i da liječi skorbut, bolesti zuba. O njoj je čak pisao i Sabataj Cevi dok je boravio u Kuli Balšića. Podsjećam da je o toj travi pisao još i Kristofor Kolumbno 1492. god, na prvom kontaktu sa novim kontinentom. Dakle, ta trava postoji i kod nas. Naravno, danas je dokazano da su halofiti, vrste biljaka koje rastu na pijesku i na pjeskovitom zemljištu štojskog polja, izrazito djelotvorne za sinuse i slične bolesti.
O 100.000 korijena maslina, koje su kod nas našle pogodno i dominantno tlo, dok je o djevičanskom vrhunskom maslinovom ulju, koji liječi sve bolesti, suvišno govoriti.
Sve ljekovite sumporne vode, pijesak na našim plažama, te Zogajsko blato bogato raznim ljekovitim svojstvima, nekadašnja Solana (ako se bude revitalizovala) i morska so, masline i maslinovo ulje i još mnogo toga drugoga što je nudio, a i danas još uvijek nudi i pruža naše podneblje. I sve je to bilo u sastavu jedne atraktivne turističke ponude. Međutim, malo je od toga ostalo.
Vraćam se na početak i na nostalgiju o kojoj pišem, na nostalgiju o kojoj znaju i pate svi malo stariji mještani Ulcinja. Umjesto da se sve ovo na pravi način valorizuje, dolaze 90-e godine, vrijeme tzv. tranzicije u kojoj se žrtvuje Ulcinj.
Mnogi naši čitaoci znaju da su i Budva i Ulcinj u toj tranziciji startovali sa podjednakim gubicima i šansama za tranziciju. No, u Ulcinjskoj rivijeri se uvodi stečaj a to znači rasprodaja i uništenje svega što je bilo privlačno atraktivno i lijepo. Uništava se sve, ne samo turizam već i ostali resursi, dok se u Budvi ne dira ništa. Naprotiv, država svom snagom investira i propagira turizam. Gradi se bezbroj hotela i mnogo pratećih objekata, dok u Ulcinju se sve razara, svi hoteli se ruše, navodno da bi se novi izgradili. Za par godina se cifre mijenjaju i umjesto 40 odsto turističkog prometa koji je imao Ulcinj, na nivou Crne Gore sve se vješto premješta u Budvu.
Ulcinj postaje destinacija u kojoj se malo troši, čak se gosti dovode i dolaze samo na izlete kojima agencije i turistički vodiči dozvoljavaju obilazak grada samo za jedan sat. Čak se i ručkovi planiraju na drugim mjestima, u Ulcinju se ne troši nijedan euro. To govorim iz sopstvenog iskustva obzirom da sam bio jedan od najboljih turističkih vodiča bivše Jugoslavije i poznajem rad agencija. Naravno, ovdje je kumovalo i mnogo drugih faktora, počevši od lokalnih poslušnih političara, do nesposobnih turističkih kadrova. Zbog toga govorimo sa nostalgijom o onim zlatnim vremenima i kadru kome je mogao pozavidjeti svaka turistička destinacija. Nažalost, trend degradacije i prekomjernog trošenja prirodnih resursa se ponavlja i danas, prekomjernim »napadom« betonom i nelegalnom gradnjom i devastacijom čitave obale i ostalog bogatstva kojim je Bog obdario ovaj grad. Čak se gradi i u Maslinadi i na Borovoj šumi. O Valdanosu, propadanju i oduzimanju 19 hiljada hiljadugodišnjih korijena maslina ograđenih žicom, suvišno je pričati.
Zbog svega toga, svi mi koji smo radili u onom turizmu govorimo sa velikom nostalgijom, ali i ogromnim bolom o našem turizmu, jer se rado sjećamo zlatnog doba našeg turizma. Bilo je to vrijeme za pamćenje koje se, ubijeđen sam, više nikad neće vratiti. Doduše, tajkuni i stranci će izgraditi i Veliku plažu, Adu i mnogo drugih objekata na ovom zlatnom prostoru, trošeći ga bezdušno, ali nas i vrhunskog turizma neće nikad biti. Kao što ni gostiju iz tih vremena više nećemo nikad imati.

(Komuna, decembar 2019.)

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top