Sunday, July 5 2020
Posljednja vijest

Jelena Nelevic Martinovic: Kultura u medijima tokom pandemije

 

Jelena NelevicVrijeme dosade i neizvjesnosti je najbolje moguće za kulturu i umjetnost. I za stvaranje i „konzumiranje“; uživanje ili prekraćivanje tog istog vremena.

Svakodnevni život je većini na stendbaj modu i preselio se na društvene mreže. Svi su se željeli okrenuti onome za što godinama nemaju vremena -da čitaju, uče, slušaju i jesu – ali uglavnom u sferama gastronomije, razotrkivanja, smišljanjai sakupljanja teorija zavjera, učenja o mikrobiologiji i elektromnagnetnim talasima. Kulturni sadržaji koje tokom „normalnog života“ zapostavljamo uz grižu savjesti, i u posebnim okolnostima ne mogu da dođu na prvo mjesto.

Preko bijelih linija brašna i toalet papira,  kao preko zebri na ulicama prolaze dani „evo sad ću“… najmeštajući dupe dublje u omiljenu rupu na kauču.

Kultura na klik.

Kultura je u medijima dobila prostor isključivo zbog nedostatka aktuelnog materijala koji obično proizvodi svakodnevica.

Već godinama unazad, najtanji sa kulturnim sadržajima i samim novinarskim pristupom kulturi su štampani mediji, koji su i najograničeniji. Jer se čitaju. U sve vizuelnijem, multimedijalnom društvu, štampa je vintage, hipsteraj, elististička, prošlost… kako je god nazovete možete da budete u pravu. Ali je štampa stvar kulture i ona je kultura u medijima. Ona je posljednja odbrana od nepismenosti, kao što su lektori, kako je to jedan moj urednik govorio, “posljednja odbrana od gluposti“. I zato štampani medij treba da se posmatra kao kultura u medijima – sada. Osim pravopisa, semantike i stilistike, čitalac bi trebalo da može da nauči i pravila kulturnog pisanja teksta, bonton izražavanja, i osnovnu kulturu čitanja svih tekstova koji će mu izgraditi filtere za lažne vijesti, žutu štampu, polupropustljive informacije i „dam ti daš mi“ tekstove.

S obzirom na to da kafane ne rade, da se ne mora raniti i izlaziti iz pidžame i ići do trafike, štampa ide „na internet“.  Pandemija je konačno eutanazirala novine. Portali mogu sve. Od teksta do video sadržaja na jednom mjestu. Sadržaji su kao nasumice ponekad ubacivani u rubrike Zabava i Kultura, što je najjasnji znak o tome kako se danas kreiraju sadržaji. Ne umjetnost. Upravo kultura. Preseljenje na mrežu tradicionalnih umjetnosti je došlo par dana nakon proglašenja svjetske krize. Veliki svjetski muzeji su prvi iskoračili u virtuelnu dimenziju. I svi su odjednom šerovali Luvr, pisali o tome kako vole barok više od moderne,  ispisivali rečenice sa wikipedije o starim majstorima… I neka su. Neko je neštovidio, pročitao, zapamtio, dotaklo ga i postao je fan.

Stvar je u tome da su i do proglašenja pandemije na internetu  bile dostupne izložbe, biblioteke, koncerti… but before it was cool. Nije imalo oznaku  #stayathome, #COVID19.

Kulturni sadržaji se recikliraju, repriziraju, ali prikazuju više nego ikad. I to je dobro. Bez obzira na to što se umjetnost uzima s distancom, možemo da vidimo šta se radilo, da li zaista nemamo vremena ili nas ne zanima neko kulturno prosvjetljenje, služi li knjiga samo kaodobar detalj za instagram.

Za crnogorsku kulturnu scenu se desio jedan fenomenalan trenutak koji će raščistiti brojne dileme – šta je ona, kakvi su to filmovi ili predstave o kojima se pričalo a malo ko ih je vidio, kakve su te izložbe, slikarske kolonije, saznaćemo ko su ti pisci ili komesari koji određuju „valja li nešto i treba li mu dati para“,  na što se troši novac iz budžeta. Da ko god ima internet ili TV može da kaže, znam, vidio sam, čuo sam, (ne)sviđa mi se. Kulturno, naravno. Jer umjetnost može i treba da se sviđa i ne sviđa i svako od nas ima pravo da nešto ne smatra za kulturni sadržaj.

Izolovana godinama i na marginama crnogorskog društva, izvađena je iz arhiva, da popuni rupe.

Emisije koje smo gledali davno, mi neki kao djeca, opet su na TV. U produkciji TVCG. Kad smo posljednji put imali dobru emisiju za djecu u produkciji neke crnogorske kuće?

Ili je situacija natjerala neke institucije da odgovore pa su napravili online postavke, kao što je to Moderna galerija uradila sa izložbom djela Rista Stijovića (zaslužio je konačno).

Ili je Ministarstvo kulture odlučilo da podijeli pola miliona eura nezaposlenim umjetnicima ili firmama kako bi prevazišli egzistencijalnu a ne stvaralačku krizu.

Odlično je što je kultura izašla pred najširu moguću publiku. Na ovaj način se možda može nadoknaditi izgubljeni kontinuitet u praćenju i usvajanju kulturnog sadžaja. Što nam svima može dati znanje da prepoznamo osrednjost. Koju mi plaćamo.

S ozirom na stuaciju, možda je književnost najviše profitirala kao umjetnost. Vremena osame i izolacije se kroz psihološku ravan često vizuelizuju kao meditativno vrijeme, ili vrijeme čitanja. S obzirom na to da smo zahvaljujući socijalističkom obrascu nakon Drugog svjetskog rata jednostavno odrasli u kulturi koja je bila definisana knjigom i hljebom, možda smo opet na istom fonu.

Nedostatak vremena više ne može da bude izgovor, pa knjige kupljene da bi se nekad pročitale polako s polica dopuzaju do stola, trosjeda fotelje, možda u početku dremljivo, a kasnije sa sve većom kondicijom – i eto puno je ljudi pročitalo puno knjiga. Besplatnih knjiga na internetu ima, doduše poništavajući autorska prava, ali knjiga se uvijek mogla ukrasti. Surfanje iz dokolice nas dovede do zanimljivih naslova, koje na kraju skinemo. Čitanje je vještina koja zahtijeva ozbiljan psihološki i fiziološki angažman.

Za razliku od drugih vidova umjetnosti koje nas zavedu ili smoprosto natjerani na njih iz apatije,  knjige i publikacije su dobile čisto slobodno vrijeme i određene su sopstvenim umom prije nego time da je prst zastao na dugmetu. Kao fina starinska princes krofna umjesto keksa iz kutije.

Mjesto koje je kultura u medijma zauzela od 16. marta je ono koje treba da ima i u normalnim okolnostima. Ona nije flaster na izolovanu dušu. Ona je koža koju svakood nas nosi svakog dana. Po našem iznenađenju što vidimo neki film ili predstavu na televiziji shvatimo da nam je falila, ili prosto konstatujemo da je nije ni bilo, a da bi eto moglo…

Odavno je izbačena iz dnevnika, u velikom broju medija su posljednih godina upravo redakcije za kulturu kresane i tako se smanjivali troškovi, portali su bili zbunjeni narativima i nisu mogli  da je odvoje od šoubiznisa. I to se vidi u tome koje su zabavne emisije najgledanije. Svi su pogledali Farmu ali je malo ko pročitao. A ne može se baš reći da ta knjiga nije dobra.

U vrijeme kada se ne proizvode vijesti, kada se život vrti oko dvije riječi, kultura je pur-pjena. Moralo je biti više, uvijek.

Zbog rupa između dnevnika i turskih serija i dalje nemamo pojma o identitetu, istoriji, najboljim crnogorskim piscima, slikarima, naučnicima, ljudi se zabezeknu kad čuju da imamo Nobelovca.

Kada se život vrati u normalu i počne da proizvodi vijesti i aktuelne teme, kultura će se vratiti na svoje mjesto. Baš kao što će nestati zebre od toalet papira i brašna preko karantinskih ulica, tako će i svakodnevica ponovo prekrečiti kulturu.

Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici I Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD-a. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije I autora I ni na koji način ne odražavaju stavove donatora projekta

 

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top