Tuesday, June 19 2018
Posljednja vijest

Mr Dritan Abazovic: ANATOMIJA POSTMODERNOG MORALA

Dritan Abazoviq, Dritan AbazovicŽivimo u postmodrnom vremenu u jeku globalizacije i raznih procesa koji ostavljaju trajne posljedice na naš život, naše mišljenje i djelovanje. Te posljedice ne moraju da budu negativne, ali su svakako trajne. Naprosto čovjek doživljava svojevrsnu resocijalizaciju i preostaje mu sve manje prostora za slobodno djelovanje, iako stalno umišlja da se njegova slobodna permanentno uvećava. Trendovi koji su sada aktuelni u principu determinišu ukupnost našeg ponašanja, a sve više utiču i na naš ukus, na percepciju estetike i svih ostalih sfera života. Kritika je obimna, ali ako želimo da budemo iskreni, takvu kritiku bi mogli podvesti i pod druga vremena, koja su davno za nama. Ono što je istinito i odakle treba rasprava da počne, jeste globalno društvo i diskurs postmodernizma kojeg smo skoro i nesvjesni. Iako se od nas nikako ne udaljava opšti utisak da živimo u slobodi, demokratiji, da su nam temeljne vrijednosti ljudska prava i slobode, da živimo moderno, bezobrazno potrošački, da nam je materjalizam glavna skala uspjeha…, kada bolje razmislimo o svemu, shvatićemo da ovakav način života ima dosta negativnih implikacija. Anatomija savremenog morala će biti aktuelizirana u narednom tekstu, sve u želji da se dobije što konkretnija slika sa što snažnijim argumentima. Postmoderne teze su vrlo raznovrsne: opšti pluralizam, raspadanje koncepcije subjekta, disolucija vrijednosti itd… Problemi sa kojim se suočava savremeni čovjek su ogromni i naravno globalni, te stoga teško mogu biti apsolvirani u jednom članku. Počevši od etičkih i političkih problema, nedostaka slobode, problema sa životnom sredinom, bioetikom, obrazovanja, pa sve do onih neizbježnih i najupečetljivijih ekonomskih problema.
Termin postmoderna uporebio je prvi A. Toynbee, teoretičar i filozof kulture sada već davne 1947.godine. Od tada pa do danas ovim terminom su obuhvaćena različita područja umjetnosti, literature, filozofije, arhitekture, sociologije itd… Ona prije svega podrazumijeva novije stilove i odnosi se prevashodno na odbacivanje klasičnih kategorija i atributa bića, kao i postulata duhovne supstancije. „Postmoderna se, dakle, odriče bilo kakvih metafizičkih pristupa i insistira na samim fenomenima, ali na način poliperspektivizma. Umjesto simetrije i hijerarhije što je bila odlika moderne, postmoderna govori o eskcentričnosti, diferenciji, desimetriji i distanci“ (Koprek, 2003:8-11).

Sve ovo rezultiralo je raznim novim formama od neoliberalnih koncepata, do ciničko-relativističkih, koji svoju podlogu i čvrsto tlo traže u krizi racionalnosti i iscrpljenim energijama projekta moderne. Kriza nije jednoslojna već je kompleksna, i sistemom domino efekta, kroz razne društvene discipline dolazi i do narušavanje sistema vrijednosti koji je i u moderni bio podložan kritici. Znanje i nauka gube svoje mjesto, i ne predstavljaju više sigurnost kao što je to nekada bio slučaj. Nesigurnost koja je opšta karakteristika današnjeg društva, lagano ali sigurno rađa oportunizam. Ovakav oportunizam proizvodi narcisoidni karakter čovjeka, sa naglašenim egocentrizmom i težnjom za vlastitu korist kao glavnom odrednicom njegovog duhovnog stanja. Postmoderno društvo na sve načine pokušava, relativizirati opšta i trajna etička načela. Govorili smo o složenosti identifikacije pojedinih načela kao trajnih, ali svakako da u kontekstu ove rasprave one dobijaju lako razumljivi smisao. „Civilizacija spektakla i publiciteta bježi od teških pitanja današnjice i naprosto pluta u problemima, koje svejsno ignoriše kao da ne postoje. Sve ovo čini, vođena snažnim individualizmom i konfuznim stavovima o vlastitoj slobodi bez odgovornosti. Čitav sistem potpomognut je od strane moćnih medijskih mašinerija, koja propagira takav život gdje se ideali smatraju brzina i fukcionalnost“ (Koprek, 2003: 52-54). Pitanje slobode zaslužuje posebnu elaboraciju, ali na ovom mjestu želimo reći da se radi o čudnom vidu slobode gdje nije jasno da li radimo ono što želimo, ili pak želimo ono što radimo?! Gerhard Roth kaže da o svemu odlučuje „limbični sistem mozga“, odnosno centralni nervni sistem determiniše naše djelovanje ukoliko na neki način predhodi subjektivno primjetnim odlukama koje dovode do djelovanja. Istraživanje mozga govori o uzrocima čovjekovog djelovanja, ali ne i o njegovim razlozima.

Prema Fredricu Jamesonu, globalizacija prestavlja “trenutak istine postmoderne ere budući da postmoderni (multinacionalni prostor) ne predstavlja samo puku kulturnu ideologizaciju i fanatizaciju već sadrži vlastitu istorijsku i socio-kulturnu realnost kao treća velika originalna ekspanzija kapitalizma preko cijele planete“ (Jameson, 2001:75). Globalizacija je proizvela novi vid kapitalizma koji smo nazvali neoliberalni. Država je izgubila svoju nekadašnju ulogu, a novi vid kapitalizma proizveo je do sada neviđene razlike u ekonomskom smislu. Nejednakost koja je prisutna stvara snažne političke rascjepe, ali oni nisu samo političke, već i kulturološke naravi. Na ovaj način, s jedne strane odbrambeni mehanizam proizvodi fundamentalizam, dok se sa druge strane javljaju nihilističko-cinične opcije kao njihove loše alternative, koje su sve prisutnije u današnjem svijetu. Razlike koje je proizveo kapitalizam, pokušavaju se na neki način nadoknaditi kulturom, jer je u ideološkom smislu došlo takođe do raspona, odnosno nastupilo je post-ideološko doba, ili svojevrsni miks ideologija čije je glavni ideal profit i pojedinačni dobitak.
Potreba za interkulturnim dijalogom u ovakvim okolnostima dobija na značaju, jer bi njegovo zanemarivanje u ovom trenutku moglo usloviti da se konflikti među kulturama prodube ili čak da dobiju neku civilizacijsku dimenziju. Loša slika o religijama koja je kreirana greškama medija ali i zahvaljujući njihovim predstavnicima, uslovila je da se i one djelimično involviraju u ovu trku za profitom. Koncentracija na stvarnost umjesto koncentracija na sebe trebala bi biti cilj svih religija, a plodovi takve koncentracije morali bi proizvesti višu moralnu svijest na globalnom nivou. Ideali poput dobrote, ljubavi i solidarnosti reklo bi se da „nisu više trend“ u savremenom svijetu. Nije tačno da su oni potpuno nestali, ali zanemarivanje i suštinska marginalizacija itekako postoji, odnosno način života koji je aktuelan apsolutno ne ide u pravcu afirmcije takvih ideala. Brzina života, uslovljava zanemarivanje takvih stvari jer je većina vremena i koncentracije biva usmjerena ka sebi samom, odnosno na pomenuti egocentrični stav. Ovo uslovaljava još jednu devijantnu pojavu koju na koju je davno upozorio Karl Marks, a to je otuđenje. Postmoderno društvo i globalizacija uslovila su otuđenje i kod savremenog čovjeka što naravno ima direktne implikacije na savremeni moral.

Dehumanizacija podrazumijeva otuđenje čovjeka od čovjeka, dakle ljudi jednih od drugih. Kada smo na početku pomenuli da savremeni koncept ne mora biti predstavljen samo negativno sa svim svojim devijantnim fenomenima, mislili smo prije svega na Bodrijara koji smatra „…da je savremena kultrura u isto vrijeme i antropofagična i antropoemična“ (Bordijar, 1998:78). To znači da ona sa jedne strane integriše ljude, a sa druge strane ih razdvaja. Kakav uticaj vrši postmoderna kultura na moral pojedinca pravo je pitanje?

Svjedoci smo da je posmoderna kultura stvorila nešto što je Manuel Castels nazvao “Automatonom” ili kolektivnim kapitalistom. Naprosto, nastala je porobljenost društva u potrošačko-kapitalističkom obliku koja se manifestuje kroz brojne druge implikacije. Tržišno/potrošački karakter je davno prevaziđen jer je nekada to bila karakteristika Zapada, a sada je naprosto proširen na mnogo širem području. Automaton je zagospodario ljudskim životima i predstavlja ljudsku praksu koja se osamostalila i zagospodarila međuljudskim odnosima, te je u samoj toj matrici sadržan resurs dehumanizacije. Nastaje linija dominacije i potčinjavanja i potrebe za pripadnošću koja proizilazi iz ljudske prirode. Globalne organizacije tu djeluju kao kopča, pa je put od najmoćnijih do najsiromašnijih država povezan u mrežu koja tu dehumanizaciju proizvodi i širi kroz stanovništvo. Svi žele da budu uključeni, a sa druge strane svi žele da budu što više distancirani jedni od drugih. Ovdje treba pomenuti i model personalnosti koji podrazumijeva „kriterijum razvitka vlastite ličnosti na uštrb kriterija Drugog tako da prostor međuljudskog suparništva postepeno ustupa mjesto neutralnom javnom odnosu u kome Drugi, izgubivši svu punoću, nije više neprijateljski nastrojen niti je suparnički raspoložen, već je ravnodušan ili preciznije desupstancijalizovan“ (Lipovecki, 1987:61).

Ovakva ravnodušnost kao dominantni oblik međuljudskih odnosa doprinosi razvoju i uvećanju bezosjećajnosti. Upravo ta bezosjećajnost karakteristika je savremenog morala i proizvod je ukupnog etičkog ponašanja građana današnjice. U nekim situacijama takva bezosjećajnost prolazi, ali to se dešava rijetko i trenutno kada se određena grupa okupi oko nečega, na primjer oko kulturnog događaja, sportskih manifestacija ili nekih velikih problema koji akutno obuhvataju određenu zajednicu. Bodrijar situaciju u kojoj je čovjek lišen drugosti, to jest situaciju u kojoj čovjek ostaje bez Drugog, karakteriše kao „znatno opasniji vid odtuđenja od situacije kada pojedinac postaje stranac samom sebi“ (Bodrijar, 1998:125-126).

Društvo koje ima ovakav trend razvoja i koje usvaja ovakve vidove društvenih normi ima dvije mogućnosti za razvoj u budućnosti: prva je da veći stepen globalizacije dovede do većeg zajedništva, i drugi, koji opisuje i Bauman, da ovakav razvoj vodi u sve veće sukobe, takmičenja i suparništva koja će proizvesti katastrofalne posljedice. Postmoderna obeskorijenjenost i pojava dehumanizacije među ljudima proizilazi upravo iz težnje ka ukorjenjivanju unutar raznih društvenih zajednica. Čini se da u savremenom društvu imamo samo pretpostavke “ljudskosti” i “čovječnosti” mada se u praksi one teško mogu primijetiti, i nikako nisu pravilo već izuzetak. Današnja etika predstavlja normalnim borbu „svih protiv svih“, što potiče gubitak sposobnosti saosjećanja pojedinaca prema drugome. Mišljenja smo da stepen opšte dehumanizacije može najbolje da se predstavi kroz primjer odgovornosti, njene oskudnosti ili marginalizacije, ali o ovoj problematici nekom drugom prilikom. Možemo samo konstatovati da je u savremenom svijetu postalo normalno postojanje žrtvi, bilo onih koji ginu u ratnim ili mirnodopskim operacijama, bilo onih koje su žrtve siromaštva ili organizovanog kriminala, dok dnevna politika diktira, šta će od toga biti aktuelizovano kroz medije. Dehumanizacija u velikoj mjeri izvire iz same logike globalnog kapitalizma koji vrši eksploataciju životnog kapitala na globalnom nivou. Ovakav vid društva, možemo reći, prevazilazi i etički princip i postaje politički problem. Nije, dakle, više u pitanju moralna dilema već politika koja treba bukvalno da očuva opstanak, ali i da umanji konflikte. Otuđenje čovjeka od čovjeka se uveliko dešava, ali i proces otuđenja čovjeka od prirode takođe biva jako aktuelan. Savremeni pojedinac pridobija karakteristike koje predstavljaju tačku presjeka između hedonističkog i rizičnog društva. Ujedinjenje ljudi ide samo po principu materjalnog interesa ili fleksibilnih i povremenih formi, dok su rascjepi praćeni fundamentalizmom i ozbiljnim osjećajem usamljenosti. Otuđenje podrazumijeva i decentriranje odnosno nejasan osjećaj identiteta. Ako prihvatimo razmišljanje da je moral produkt kulture i grupe kojoj pripadamo, osjećaj nepripadanja mijenja takvo stajalište i omogućava pojedincu usvajanje drugačijih normi, ali što je još važnije potpunu marginalizaciju postojećih. Sve ovo uslovilo je promjenu pozicije pojedinca i njegovo pomjeranje u odnosu na modernu. Ovo je slikovito prikazano u knjizi Haralambosa i Holborna: „Zapravo, čovjek se kretao sigurnom stazom stalno odmjeravajući, na osnovu tragova u pijesku, koliko je odmakao na svom životnom putu. Pri tom je sopstveni identitet gradio na sigurnom, djelimično stalnom zaposlenju, koje mu je garantovalo kakvu takvu egzistencijalnu sigurnost. Savremeno postmoderno doba je, međutim, dekonstruisalo strategiju hodočašća. Život u ‘zmajevim kočijama’ postao je nesiguran. Pojedinac je permanentno izlagan udarima ‘oluje’ koja prijeti da u svakom trenutku pomete tragove u pijesku. Stoga je savremeni akter prinuđen da bira one strategije koje se ne zasnivaju na ideji jedinstvenog i trajnog identiteta. Bilo da egzistira kao skitač, vagabund, turista ili igrač, savremeni pojedinac se kreće unutar jednog fragmentiranog i diskontinuiranog svijeta” (Haralambos i Holborn, 2002: 925-926). Još jedan teoretki presjek vezano za anatomiju savremenog morala, karakterističnog za postmodernog čovjeka je i deesencijalizacija, odnosno na sebi svojstven način prevladavanje stava da ne postoje suštinske vrijednosti koje postuliraju kao konstante, već da je sve podložno neprekidnim promjenama, što se uparvo odnosi na moralne i društvene vrijednosti i norme kao i na pitanje identiteta uopšte. Deesencijalizacija podrazumijeva i designifikaciju odnosno konstanto mijenjanje, sklonosti, stilova, identifikacija, ukusa… Ovo bi mogli podvesti u kontekst postojanja slobode savremenog čovjeka, ali to u biti nije to, već klasični osjećaj nesigrunosti. Čovjeku je ostavljana sloboda izbora, ali i unaprijed postavljene alternative koje on “mora” izabrati. Na ovaj način autonomija koju posjeduje čovjek “de jure”, postaje heteronomija “de facto”. Naprosto, ukus ili sklonost nam je nametnuta, a kada bi to podveli pod politički nivo vidjeli bi da tamo vlada opšta heteronomija. Pojedinac je slobodan da bira i kombinuje isključivo unutar onih sistema koje je postavio sistem. Sistem ne funkcioniše fizičkom već prevashodno psihičkom presijom, odnosno umjesto nametanja, koristi se zavođenjem. Sve ovo dovodi u pitanje prijašnju tvrdnju o individualizaciji čovjeka, odnosno ona stoji, ali individualizam znači sve više otuđenost, a ne slobodu i autonomiju u onom istinskom obliku. Na taj način neki autori razmišljaju da je individualizam koji je na sceni u savremenom kontekstu društva, zapravo njegova suprotnost, tj. konformizam, koji je upravo moguć usljed slabog jezgra identiteta i nedostaka bilo kakvih trajnih i kategoričkih moralnih normi i principa. Pojedinac koji ne slijedi i kreira univerzalne moralne norme naprosto postaje jednodimenzionalna ličnost, lišena dubine, postaje kako smo to već i naveli otuđen od sebe. Čovjek usljed sve manjeg prisustva takve duhovne dimenzije, zapravo bježi u sve veći besmisao i beznačajnost svakodnevnice. Ljudska čula danas bivaju zaposjednuta tehnološkim dodacima tako da sopstvo nestaje u fragmentima. Ovo otvara pitanje kako je tehnologija uticala na naš vrijednosni sistem? Često se govori da je tehnološko napredovanje uslovilo sve veću ljudsku distancu kao i da je uticalo na smanjenje međuljudskih kontakata. Čovjek je sve više zatvoren u sebe i umišlja da je dovoljan sam sebi. Ta izolovanost može da se razumije kao proizvod kulture hedonizma, odnosno personalizma. Zanimljiv komentar vezano za ovo imao je Tejlor koji tvrdi: “Dolazi do svojevrsnog eskapizma pojedinca u više ili manje značajne oblasti privatnih zadovoljstava, što objektivno može voditi gubitku političke moći, kao i pojavi nove vrste čovjekovog otuđenja od javne sfere” (Tejlor, 2000:34). Iz ove tvdnje možemo zaključiti da ljudi lagano gube percepciju stvarnosti što direktno vodi njihovoj koncentraciji na individualne živote. Ovakve pojave dovode i do promjene sistema vrijednosti i do instaliranja novih etičkih standarda. Takav sistem može opstati sve dok većina bude mogla zadovoljavati svoje hedonističke potrebe. Usljed nemogućnosti uživanja u istim, ljudi će postati svjesni da moraju promijeniti stav, i da moraju instalirati novi sistem vrijednosti koji će im garantovati opstanak. Pasivizacija i distanciranje od javnog života još je jedna od karakteristika života u postmoderni, a to bi u prevodu značilo osjećaj bespomoći i nedostatak moći kod pojedinca kao subjekta. Apatija društva za posljedicu ima neodgovornu političku vlast i sve veću amnestiju za sve negativne posljedice po društvo. Moral vezan za solidarnost i odgovornost sve je dalje, i jaz između teorije koju predstavljaju zakoni do prakse koja je drugačija, ogromna je i skoro nepremostiva.

„Samootuđenje u izvjesnom smislu sputava realizaciju autonomije, dok dehumanizacija, s druge strane, afirmiše kapitalističku ideju neograničene ekspanzije materjalnih sredstava, kao sredstava kontrole“ (Kastorijadis, 1999:200). Dehumanizacija proizvodi nezainteresovanost za politiku, a ona uslovljava krizu i nepovjerenje u demokratiju kao dominantni sistem društvenog uređenja. Ako ona propagira vladavinu prava i očuvanja temeljnih sloboda kao trajnih vrijednosti, njena kriza potvrđuje krizu morala savremenog čovjeka. Sve ovo dobija još dramatičnije razmjere ako znamo da je ovo kriza smisla i kriza fundamentalnih načela, kao i nesposobnost sistema i pojedinaca da proizvode i trpe samokritiku i preispitaju svoje djelovanje. No, vratimo se temeljnoj tezi teksta, anatomiji savremenog postmodernog morala ili dominatnoj etici. Preplitanje ovih pojmova ukazuje na još jednu činjenicu, a to je složenost „hiruškog“ presjeka koji želimo izvršiti. Vidjeli smo kako se čovjek u postmoderni dehumanizovao ili udaljio sam od sebe. To udaljavanje mu otežava još više posao, jer je tek sada teško životu pridati smisao, a moralu, pridodati zakon. Vrijeme u kome živimo najviše do sada je napravilo progres u usvajanju zakona u svojatanju društvenih normi, pa ipak u 20-tom vijeku imamo najviše sukoba u istoriji čovječanstva, kao i najstravičnije zločine. Stepen kriminala je najviši, a broj onih koji konzumiraju narkotike je moguće navesti samo paušalno. Postoje i drugi nedostatci, ali o njima ćemo nekom drugom prilikom. Sve u svemu, ovo navodi na mišljenje da se posljednja dva milenijuma malo šta promijenilo, odnosno da tehnološki napredak nije pratio i duhovni razvoj. Današnji čovjek je podveo slobodu svoju savjesti u ropstvo tehnologije ili nauke. S tim u vezi dovedeno je u pitanje i lično dostojanstvo čovjeka. Mnogi teoretičari smatraju da je posljedica ovakve moralne slike svijeta, zapravo posljedica postmoderne koja je negirala sva načela moderne. Takva mišljenja su uslovila da pojedinac pluta između moralnog pluralizma i moralnog nihilizma, smatrajući da se ništa ne treba i ne shvata konstantnim. Prosto rečeno, živimo u vremenu gdje je sve dopušteno i sve dozvoljeno, mada malo šta ima smisla. Prisjetio bih se riječi Hane Arent koja je govorila o „banalizaciji zla“ nakon strašnih ratnih zločina u Drugom svjetskom ratu. Na scenu je neka vrsta „banalizacije vrijednosti“ koja je u eri postmoderne dobila svoj puni smisao. Utilitarizam ili težnja za korisnošću je umnogome obojila sliku savremenog morala. Mill je govorio da čak i ako neko bezuslovno ide za svojim zadovoljstvom nema nikakvog smisla govoriti mu da treba da čini nešto drugo. Čini se da su mnogi ovo liberalno shvatanje prihvatili kao normu, ali je takvo mišljenje izazvlo brojne neprilike, konkretno širenje nepravde, zla i nesreće. Danas čovjek živi po diktatu nečega što je njegov proizvod, a nad čime nema kontrolu i zbog toga se mora ponekad bezuslovno prilagođavati, pa i potčinjavati ako želi opstati. U ovome se ogleda i protivrječnost ljudske prirode.

Usljed velikog progresa i uvećavanja kvantuma čovjekovog znanja, svijet, paradoksalno postaje sve nepoznatiji za njega, posebno po pitanju životnog smisla. Proces dehumanizacije i moralne erozije praćen je i promjenama unutar porodice, gdje su se iskristalisale prve vrijednosti. Naprosto, socijalizacija porodice je bili i ostala važna za svačiji život, a takođe je važna i po kreiranju prvih osjećaja pripadanja zajednici. Ali čovjek je prestao da vjeruje u fundamentalno kao trajno i smatra da mu nauka i tu može pomoći. Tako je na pomolu kloniranje, koje u nekom doglednom periodu može i da zamijeni biološku porodicu u onom ortodoksnom smislu. Riječ je o nečemu što je supstancijalno i imanentno “kvantitativnim civilizacijama”. Život je inače ispunjen i trenucima očaja i sreće. I ne samo život kao takav, već i, manje ili više, svaki pojedinačni život. Ali u kulturama ekstremnog individualizma i naglašenog materijalizma takva protivrječja su izraženija i mahom uslovljena vanjskim poticajima. „Ovdje je osnovni moto života uvijek naprijed, uvijek imati što više ili čak ’uspjeti ili umrijeti’. Zato, skoro da je izgubljena sposobnost uživanja u svakodnevnom životu, u njegovim jednostavnim i izvornim vidovima. Uveliko se ’raspukla’ cjelina života“ (Malešević, 2003:27). Odnos prema prirodi je instrumentalizovan do maksimuma i priroda je stavljena u službu megalomanskih potreba kapitalizma, a ne u egzistencijalnoj službi pojedinca. Endru Osvald je ustvrdio da su ljudi sve manje srećni, odnosno da je sve slabija veza između visokog životnog standarda, manijačke potrošnje i bogatstva sa jedne strane, i sreće ljudi sa druge strane. Moralnost savremeni čovjek najviše vezuje za Boga, ali više se radi o samoamnestiji negoli istini, jer je amoralnost kao takva ili nedostatak etike jednak za sve: i za vjernike i za nevjernike. Odsustvo vjere u Boga ne sprječava ljude da čine dobro. Naglašena fragmentiranost naše civilizacije podstiče i na te podjele, koliko god one bile besmislene. Dešifrovanje humanog genoma i kloniranje humanih ćelija, razaračka moć savremene tehnologije, te globalne klimatske promjene, predstavljaju samo najdramatičnije razloge čovjekovog nemira i nespokoja danas. Peter Sloterdajk govori o postmoderom društvu, kao društvu terora. Slavni filozof postavlja pitanje šta demokratsko doba namjerava sa čovjekom? Odgovor mu je pesimističan. Postmoderna, po Sloterdajku, nema iluzije o čovjeku! On misli da nije moguće obnoviti ideju dobrog života u ovoj kulturi bez projekta, medijumizmu bez poruke. U takvim uslovima se, po njemu, ne stvara ništa osim, kako ističe, „organizovane napuštenosti“ i „slobode čestica bez slobode“ (Sloterdajk, 2001: 65). Pesimistička slika još je upadljivija kada znamo da je ovo društvo totalne komunikacije gdje su izbrisane sve granice i principi. To se uklapa u Bodrijarovu priču da je došlo do „smrti subjekta“ i svojevrsne devalorirazicije i diskvalifikacije mišljenja kao takvog. Neki su u svemu postali i radikalni, pa je Abraham Mol cijelu situaciju nazvao „totalitarizmom bez nasilja“. Virtualna stvarnost, po njemu, nema sistem vrijednosti, a onda se u takvom kontekstu ne postavlja ni problem slobode kao takav. „Svijet je postao simulacija, naša kultura vizuelna, a čovjek simulakrum. Tu za smisao više nema nade! On se ‘ubrzano istrebljuje’. Život u cjelini je sve više vrijednosno neutralan” (Bodrijar, 1998:74). Ogromne i nesrazmjerne razmjere ljudske pohlepe i težnje za profitom, za materjalnim dobrima, za svakodnevnom moći, čine urgentnim potrebu za reafirmacijom moralnosti u životu i svijetu uopšte. Nove tehnologije i tehničke operacije ne prepoznaju sistem vrijednosti. Ako još tome dodamo da je on narušen i da više služi teoriji nego li praksi, onda je sve jasno. Njegova rehabilitacija mora podrazumjevati i rehabilitaciju kritičkog mišljenja i proširivanje prostora ljudske slobode. Bez obzira na sav napredak filozofije, nauke, umjetnosti i posebno tehnologije i materjalne moći, čini se da samo etika može pomoći u prevazilaženju devijantnih fenomena savremenog društva. O devijacijama i pesimizmu bi mogli dalje, još dugo, počevši od bioetike pa sve do ekoloških tema koje muče čovječanstvo. U pitanje je došla i najveća ljudska vrijednost, a to je život. Civilizacijska dostignuća su čak i tu vrijednost snažno uzdrmala, i to na suptilan i nevidljiv način, a ne primjenom fizičke sile kao što je to nekada bio slučaj. Sve ovo navodi da je anatomija savremenog morala pokazala da su vrijednosti u krizi, ili štaviše, da se instalirao sistem u kojem postoji neki specifični moral. Ako etiku želimo podvesti pod savješću da djelujemo na način koji u konačnici proizvodi samo dobro, onda se može konstatovati da smo danas daleko od takvih shvatanja. Sa druge strane, filozofija morala nam omogućava da razmišljamo i drugačije, pa bi savremeni moral mogli smatrati samo još jednim sistemom u nizu koji egzistira kao forma i pokušava naći sebi sadržaj ili preciznije rečeno, smisao. Tako je bilo uvijek kroz istoriju, pa današnjicu nećemo smatrati presedanom, već kontinuitetom i nasljedstvom iz prošlosti. Napredak je, po svemu sudeći, uvećao krizu ljudskog duha. Prevazilaženje postojeće situacije nije moguće bez utemeljenja globalne etike, naprosto, bez toga sve će ostati isto. Smisao univerzalnog morala treba tražiti u univerzalnom dobru i smislu koji život treba da dobije, makar to bila i metafizički smisao. Aktuelne vrijednosti i aktuelni moral je u eroziji, odnosno moralni relativizam dominira uz podršku moralnog nihilizma. Vrijeme u kojem je djelimično izgubljena prirodnost i fragmentiran subjekt, ne možemo smatrati dobrim, ali to je plod našeg djelovanja. Nove ideje i nove vizije potrebne su, isto kao i ponovno reinkarniranje ideala kojih u formalnom smislu posjeduju sva univerzalna pravna dokumenta. Proces unutrašnjeg sazrijevanja i dosezanja unutrašnjeg reda, prema Jungu, nije moguće dostići bez bola. Ako ovo prihvatimo kao tačno, možemo završiti u optimističnom tonu. Kada bol bude „potpun“ vjerovatno ćemo reagovati. Za sada to nije slučaj. Ostaje nada da će se ipak nešto promjeniti i da će ljudi ubrzo shvatiti da njihovo ponašanje ima grešku, jer ne proizvodi dobro koje je društveno, već dobro koje je lično ili individualno, a koje, kada bolje uronimo u problematiku, emituje njenu suprotnost. „Čas anatomije“ završavamo ovdje uz napomenu da je ovo samo uvod i želja da se tendencija bavljenja ovom problematikom poveća u budućnosti i da aktuelna pitanja o moralu i vrijednostima budu ponovo vraćena u relevantne akademske rasprave iz kojih su neopravedno marginalizovane u postmodernom društvu.
LITERATURA:

Bauman, Zygmunt (2009) Postmoderna etika, AGM, Zagreb

Bodrijar, Žan (1998) Savršen zločin, Čigoja, Beograd

Bruckner, Pascal (2004) Bijeda blagostanja, Tržište religija i njeni neprijatelji, Algoritam, Zagreb

Fuko, Mišel (2005) Rađanje biopolitke, Predavanje na Koledž de Francy, Bratstvo –Jedinstvo, Novi Sad

Haralambos, Michael i Holborn, Martin (2002) Sociologija: teme i perspektive, Golden marketing, Zagreb

Jameson, Frederic (1995) Postmodernizam u kasnom kapitalizmu, KIZ Art, Beograd

Kastorijadis, Kornelijus (1999) Uspon beznačajnosti, Umetničko društvo Gradac, Čačak

Koprek, Ivan (2003) Korak za smisao – antropologijsko-etički eseji, Institut filozofsko teoloških Družba, Zagreb

Lipovecki, Žil (1987) Doba praznine, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad

Malešević, Krstan (2003) Ljudski trag II – fragmenti drugi dio trilogije, Prelom, Banja Luka

Sloterdajk, Peter (2001) U istom čamcu: ogled o hiperpolitici, Časopis Beogradski krug, Beograd

Supek, Ivan (1991) Filozofija znanosti i humanizam, drugo izdanje, SNL, Sveučilišna naklada, Zagreb

Tejlor, Čarls (2000) Prizivanje građanskog društva, Čigoja, Beograd

Žižek, Slavoj (2001) Prema politici istine, časopis Zarez, br. 60-61, Zagreb

One comment

  1. Nesporno vrlo si inteligenta momak, moj ti je savjet od mene kao dosta starijeg od TEBE da se maniš “Politike” Ti si rođen za nešto VIŠE* ISKRENO !!!!!!!!!!!!!!!

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top