Friday, November 17 2017
Posljednja vijest

Nikolaidis: KRAJ DRZAVE CRNE GORE NIKOG NE BI IZNENADIO

Kako egzistira zemlja gdje sirotinja ima navike plemstva, dok bogataši imaju manire lumpenproletarijata.

U trenutku dok pišem ovaj tekst nije poznat rezultat parlamentarnih izbora u Srbiji. Mada ne treba biti vlasnik proročišta da bi čovjek znao ko će biti pobjednik. Iz dana u dan, u pauzama uglavnom bijednih filmova – dobrih za uspavljivanje – koji se vrte na TV kanalima, gledao sam Aleksandra Vučića kako građanima Srbije obećava da će se, parafraziram, sa istom odlučnošću sa kojom se borio protiv organizovanog kriminala i korupcije boriti i za nova radna mjesta. I svaki put sam pomislio: sa tom pričom, buraz, nikad ne bi dobio izbore u Crnoj Gori. Što kažu u Hrvatskoj: a zašto je tomu tako?

U Crnoj Gori počinju pripreme za turističku sezonu. Čitavo Primorje je džinovsko gradilište. Treba mnogo radnika da se završi početi posao. Te radnike, međutim, nije moguće naći u Crnoj Gori. Naravno, u toj zemlji ljudi nisu uposleni, pa pored dva posla ne mogu još stići i na gradilište. Nezaposlenost je enormna, čak ni frizirana zvanična statistika to ne može prikriti.

Pa ipak… kada su nedavno predstavnici azerbejdžanskog investitora Azmont Investments predstavili građevinski projekat “Portonovi” vrijedan 500 miliona eura, koji se gradi u Kumboru, ustvrdili su da je riječ o najvećem turističkom objektu u Evropi. Rečeno je i da će na radovima na izgradnji projekta biti uposleno do 6000 ljudi. Onda je, poslije nekoliko nedjelja, stidljivo objavljena vijest da se za posao javilo tek nekoliko stotina radnika iz Crne Gore. Ostatak će gazde morati potražiti u regionu, u Bosni i Hercegovini i Srbiji najprije, odakle i stiže većina “radne snage” uposlene na gradilištima širom Crnogorskog primorja.

Nisu Crnogorci gadljivi samo na lopatu i mistriju – na ogromnim podgoričkim plantažama grožđe i breskve beru sezonci iz okolnih zemalja, ali ne i iz Crne Gore. Posve prirodno, jer potomci Obilića i kosovskog plemstva drže se narodne mudrosti koja kaže: “Ko radi, radilo mu se o glavu…”

Poučak iz Beča

Godinu za godinom, deseci hiljada građana Bosne i Hercegovine pronalaze sezonski posao u Crnoj Gori. Čak je svojevremeno potpisan sporazum između Agencije za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine i Zavoda za zapošljavanje Crne Gore.

Prije koju godinu je objavljen podatak da Crna Gora ima potrebu za nevjerovatnih 140.000 radnika iz susjednih država. Nije loše za zemlju od blizu 650.000 ljudi, zemlju koja je, očito, toliko razvijena i sa privredom u takvom uzletu da bi posla bilo za sve čak i kada bi stanovništvo bilo duplo brojnije. To kako jedna zajednica organizuje i vrednuje rad, jasno je, govori nam mnogo o njoj.

Kada je Gustav Maler sa 38 godina postavljen za direktora Dvorske opere, piše Stefan Zweig, “cijelim Bečom prostrujao je zaprepašteni žamor i šapat da su tako mladom čovjeku povjerili vodstvo prve umjetničke institucije”. U Beču se s početka prošlog stoljeća smatralo kako četrdesetogodišnjak još nije prispio za odgovoran posao. Carstvo je bilo sporo i okoštalo, nesposobno da se mijenja, i utoliko odlučnije u sprečavanju promjena koje imaju običaj donijeti mladi ljudi. Stoga je mladost smatrana najvećim hendikepom i nosila se kao žig.

Poslodavci su, kaže dalje Zweig, odbijali zapošljavati mladiće i prednost davali šezdesetogodišnjacima. Novine tog doba reklamirale su sredstva za ubrzani rast brade, ne bi li muškarci uspjeli izgledati starije. Mladići su se trudili da se ugoje i steknu onu sredovječnu tromost, koja je smatrana muževnom i dostojanstvenom, nasuprot mladalačkoj brzini i okretnosti koje su izazivale sumnjičavost. Mladi ljekari, tek izašli sa studija, puštali su mojsijevske brade i, čak, iako su imali savršen vid, nosili naočale, sve u očajničkom pokušaju da pacijente ubijede u iskustvo i znanje.

Podsmijeh i prezir

Kraj vremena Habsburga je dolazio, kao što je neumitno dolazio i kraj jednoga svijeta, a Beč se protiv toga borio tako što je vrijeme pokušao zaustaviti, zamrznuti.

Šta nam je, onda, zaključiti iz situacije u Crnoj Gori, gdje sirotinja ima navike plemstva, dok nam bogataši imaju manire lumpenproletarijata? Je li kraj blizu? Ja mislim da jeste. Crna Gora je država toliko dekadentna, toliko fluidna, toliko neutemeljena i, da se podsjetimo Baudrillarda, toliko simulakrum – da njen skori kraj nikoga, zapravo, ne bi iznenadio.

Mnogo je razloga za to, ali ograničimo se ovdje samo na pitanje rada. U Crnoj Gori nema generacije odrasle u stabilnosti koja bi bila u stanju oformiti elitu svjesnu svoje društvene odgovornosti, a na ideju da put ka višem i boljem vodi putem obrazovanja i rada – Crnogorci reaguju samo sa podsmjehom i prezirom. Kako u toj zemlji, tradicionalno, jedna dobra kumovska veza vrijedi više od decenija obrazovanja i rada, novi sistem vrijednosti teško se uspostavlja, ako ikada bude uspostavljen. Nešto je temeljno krivo tamo gdje se momci u cvijetu mladosti valjaju od kreveta u spavaćoj sobi, preko kauča u dnevnoj, do stola u kafiću i u kladionici, i gdje, istovremeno, ljudi iz okolnih zemalja rade posao koji je tim junošama na roditeljskom budžetu ispod časti obavljati.

Zato u Crnoj Gori niko ne obećava nova radna mjesta. Svi političari znaju da valja biti oprezan sa obećanjima o zapošljavanju i poštenom radu. Ako građani te zemlje u to doista povjeruju, strah koji bi to moglo izazvati u njima mogao bi onoga ko je uputio prijetnju o zaposlenju koštati pobjede na izborima. (Al Jazeera Balkan)

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top