Tuesday, November 19 2019
Posljednja vijest

Nikolaidis za Aljaeeru: SKORPIONI U HOLLYWOODU

Autor filma, reditelj Mark Steven Johnson, udarnički radi na pokušaju humanizovanja Škorpiona Kovača.

Ove su nedjelje neutješni ljudi čije su članove porodica prije osamnaest godina brutalno pogubili pripadnici Škorpiona, obišli stratište u Trnovu.

Škorpioni su pucnjima s leđa ubili šestoricu ljudi zato što su bili Bošnjaci. Najmlađa žrtva imala je 16, a najstarija 35 godina. Majka najmlađeg od ubijenih, Nura Alispahić, novinaru agencije Anadolija je rekla: “Jednog sina su mi ubili u Tuzli, na Kapiji, 25. maja, muža u Srebrenici. Sve su mi pobili. I opet kažu da nisu zločinci, a sve pobili, da nemam nigdje nikoga, samo kćerku.” I dodala: “Nema pravde nikad, niti će je biti”.

Upravo u nedjelji u kojoj je Nura Alispahić obišla mjesto na kojoj su Škorpioni ubili njenog sina, u bioskopima igra “Killing Season”, koji pripovijeda o pripadniku Škorpiona kao fiktivnoj žrtvi fiktivnog zločina koji je nad tom zloglasnom jedinicom počinila američka vojska.

Složen kao burek

Film je iznimno loš, između ostalog i zato što je iznimno pretenciozan, pa iznimno promašuje. De Niro nehotično parodira vlastite velike uloge. Travolta glumi četnika sa friziranom bradom kakva se često sreće po džamijama. Njegov srpski lošiji je čak i od srpskog koji govori prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević… Dobro, ne baš i od Acikinog.

Njihova igra mačke i miša po američkim šumetinama dosadna je verzija “Tom and Jerry” crtanih filmova. Film je složen kao burek, koji pas s maslom ne bi pojeo: na red scena u kojima Travolta juri De Nira ide red scena u kojima De Niro juri Travoltu, a između ide fil od scena u kojima naši junaci, zagledani u nebo i orlove koji im kruže iznad glave, mudruju o smislu života, rata i praštanja, a pritom izgovaraju replike zbog kojih bi se, da ih je napisao, neprijatno osjećao i Paolo Coelho.

Ali to nije ono zbog čega nas “Killing Season” interesuje.

“Killing Season” nije tek još jedan površni, tupavi film o ratu u Bosni. Film zavrjeđuje pažnju zbog modela, kako se to popularno kaže – “suočavanja sa prošlošću i pomirenja” – koji predlaže. Taj model je lako u bijesu odbaciti kao skandalozan i neprihvatljiv, no to ne znači ništa – taj model ne može više biti odbačen, jer je, djelovanjem takozvane međunarodne zajednice (što je, dakako, eufemizam za imperijalističku politiku Zapada)  u Bosni i Hercegovini, i prije svega, djelovanjem Tribunala za ratne zločine, već sproveden. Nama danas, nažalost, preostaje da analiziramo taj pravno-politički zločin i da predviđamo buduće nesreće koje će iz tog modela zatvaranja prošlosti  neizostavno proizaći.

Film počinje opisom bosanskog rata, koji karakteriše kao agresiju Srbije na Bosnu i Hercegovinu, tokom koje su izvršeni masovni ratni zločini, etničko čišćenje i genocid. Grupa američkih vojnika koje predvodi pukovnik Benjamin Ford, igra ga Robert De Niro, stiže do konc-logora u kojem Škorpioni drže zatočene Bošnjake. Način na koji su logoraši snimljeni budi asocijacije na jevrejske žrtve nacističkih logora.

Kada američki pukovnik otvori napušteni vagon i u  njemu ugleda gomilu leševa ostavljenih da tu istrunu, užas i nemoć koje osjeti suočen sa tako direktnom manifestacijom zla, navede ga da i sam počini zločin. Njegova jedinica zarobljene pripadnike Škorpiona strijelja hicima u potiljak. Posljednji metak ispaliće upravo pukovnik: čovjeka u kojega puca, Emila Kovača, igra John Travolta.

Sama scena egzekucije Škorpiona predstavlja svojevrsnu rekonstrukciju zločina u Trnovu (čak je i datum fiktivne egzekucije Škorpiona praktično isti kao datum egzekucije u Trnovu), sa jednom značajnom razlikom: Škorpioni su u ovom filmu žrtve.

Udarnički rad

I šta biva… Škorpion Emil Kovač je preživio. Nakon 18 godina duge potrage on konačno otkriva identitet svog dželata i kreće u lov na njega. Pronaći će ga u američkoj divljini, gdje se pukovnik Ford povukao u ugodnu kolibu. Izbjegava ljude, čak i svog sina i njegovo novorođeno dijete. Muče ga duhovi rata, možemo pretpostaviti. Na profilisanje lika Benjamina Forda autori su utrošili reference na čak dva anti-ratna remek-djela. Ford je rezultat nesretnog ukrštanja pukovnika Kurtza iz Coppolinog “Apokalipsa danas” i Michaela iz Ciminovog “Lovac na jelene”. Kao Kurtz, on se zgrožen užasom rata povukao iz civilizacije: kao Michael, on, nakon svega što je vidio, nije u stanju ustrijeliti niti jedno živo biće, pa ni jelena kojeg drži na nišanu.

Emil Kovač je, pak, Škorpion širokih interesovanja i još šire duše. On čita njemački, napamet zna pjesme Johnnyja Casha, vjeruje u Boga, neprijatelju daje sportsku šansu za borbu, a iznad svega želi istinu i pravdu. Nije on u Americi da bi iz puke osvete ubio pukovnika Forda. Ne: on želi da pukovnik prizna svoje nedjelo, da se suoči sa svojim zločinom.

Kao svaki holivudski dobar momak, Kovač u jednoj sceni ima i izliv američkog patriotizma u mozak: naš dobri Škorpion sa divljenjem posmatra ljepote Amerike, pa prozbori nešto o tome kako su Amerikanci sretni jer žive u tako lijepoj zemlji, dok njegova zemlja jeste lijepa, ali je, eto, prekrivena krvlju. (O krvi koja je prolivena da bi američki Imperij bio osnovan vidjeti Kubrickovo “Isijavanje”, u kojem hodnicima hotela podignutog na indijanskom groblju bukvalno teku rijeke krvi).

Autor filma, reditelj Mark Steven Johnson, udarnički radi na pokušaju humanizovanja Škorpiona Kovača. Koji ne samo da je dobar hrišćanin i voli američki pejzaž i muziku, nego on, zapravo, iako nekoć uposlen u konc-logoru, kao pripadnik Škorpiona, jedinice koja je postojala da bi činila zločine, nije ono što bi se moglo pomisliti. On se Škorpionima pridružio jer su mu Bošnjaci silovali i ubili majku, pritom još brutalno likvidirali ostatak sela.

Kao Škorpion, on nije mučio – on je samo pravio sprave za mučenje. Kovač ima i objašnjenje za svoj logorski angažman: on je bio žrtva okolnosti na koje nije mogao uticati. Baš kao i svaki sitni šraf nacističkog stroja koji je počinio holokaust – Kovač je samo radio svoj posao.

Kao takav, radišni a skromni uposlenik u d.o.o. “Koncentracioni logor”, prav čovjek na krivom mjestu, on osjeća da ima puno moralno pravo da traži priznanje i ispriku od čovjeka koji mu je, na pravdi Boga, pucao u glavu.

Eto zašto nas ipak interesuje “Killing Season” – taj film u mnogim elementima jeste vjeran stvarnosti. Na primjer, niti jedan niti drugi ratni zločinac nisu u zatvoru, niti zatvor u filmu postoji kao mogućnost. Nakon što su počinili zločine, za koje nisu kažnjeni, shvatili su da nasilje nema smisla. I jedan i drugi zločinac razumiju i prihvataju značaj procesa suočavanja sa prošlošću.

Nakon malo peripetija

Na koncu, nakon malo peripetija sa savješću, ratni zločinci su se napokon  suočili sa prošlošću i pomirili: sa svojim djelima, jedan sa drugim i sa samim sobom. Travolta se vraća u Beograd, da u spokoju proživi preostale dane, dok se De Niro vraća porodici. Slijede razglednica-kadrovi spokojne američke prirode: sve je ponovo u ravnoteži.

Da ponovimo: čemu nas je ove nedjelje naučio Hollywood? Prvo, rat ništa ne valja. Drugo, pored ratnih zločinaca iz bosanskog rata, američki jeleni mogu rahat pasti – ti ljudi danas ne bi ni mrava zgazili. Treće, Škorpion je samo čovjek čiju priču nismo čuli, sa čijim razlozima nismo upoznati. (Ovdje ne mogu odoljeti a da u svojstvu Đavoljeg advokata ne pitam: a važi li ta liberalno-pacifistička mudrost i za Hitlera?) I četvrto, tek praštanje donosi smirenje.

“Killing Season” nas uči kako se pitanje ratnih zločina može riješiti civilizovano, a takoreći muški, bez tužakanja, kuknjave i sudova. Što bi rekli Severina i Boris Novković: zar je važno ko je kriv?

Do sljedeće nedjelje,

vaš

Andrej Nikolaidis

One comment

  1. Koji folirant !

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top