Tuesday, November 12 2019
Posljednja vijest

Nikolaidis za Aljazeeru: CRNI VICEVI, PREDSKAZANJA BUDUSNOSTI

Odšteta holandskom vojniku zbog traume u Srebrenici i isplata dugova KAP-a neki su od loših viceva koji su nam se desili.

Mediji su izvijestili da će vojnik po imenu Dejv Mat od holandskog Ministarstva odbrane dobiti odštetu zbog traume koju je preživio u Srebrenici, gdje su on i ostatak ekipe iz holandskog kontingenta misije Ujedinjenih nacija napustili ljude koje su bili dužni štititi, pa time vojsci Republike Srpske omogućili da se, kako je to formulisao Ratko Mladić, „Turcima osvete i u tom kraju“.

Kako saznajemo, Mat je sa Ministarstvom odbrane postigao pogodbu o visini odštete.

Pitam se, zar ne bi bilo logičnije da odštetu od holandskog Ministarstva odbrane dobiju Srebreničani? A da Mat novac, doduše ne odštetni, nego nagradni, dobije iz bzdžeta Republike Srpske, u čije temelje je, kao vojnik-saradnik, ugradio sebe?
Moguće da griješim. Moguće je da sam, kao i obično, zloban: Možda će Mat riješiti da se suoči sa traumom, pa otići u Srebrenicu i tamo donirati sav novac koji je dobio.

Ono što želim reći je sljedeće: jeste li primijetili kako se neukusni, crni vicevi odveć često pokažu kao tačno predskazanje budućnosti? Zamislite najbizarniju, najmračniju, nihilističku stvar, onda sačekate koju godinu ili deceniju i vidite kako se perverzna fantazija ostvaruje?

Da vam je neko 1995. rekao da će Holandija svojim vojnicima isplaćivati novac zato što nisu učinili ništa da spriječe Srebrenicu, šta biste mu rekli? Možda: ma daj, nemoj me…?

Slučaj KAP

Da je građanima Crne Gore, u trenutku kada je Vlada Rusima prodala Kombinat aluminijuma Podgorica, neko rekao kako će zbog te trgovine iz svog džepa oni morati izvaditi oko pola milijarde eura i tako platiti gubitke koje su Rusi napravili, a onda se spremiti da izvade još milijardu, jer Rusi traže toliku odštetu, šta bi građani Crne Gore rekli?

U ono što se nama dvadeset i kusur godina dešava lakše je ne povjerovati nego povjerovati. Stoga je čovjek prisiljen da redefiniše svoju predstavu o „mogućem“ i „nemogućem“. Ono što nam se činilo nemoguće, pokazalo se ne samo kao moguće, nego i kao neizbježno. Sa druge strane, ono što nam se činilo kao jedino razumno i moguće, prvo je odbačeno, preseljeno ravno u muzej alternativne istorije, u njegov „šta bi bilo da je bilo“ odjel.

Stoga držim da, kada promišljamo alternativu sadašnjem stanju, nismo dužni obazirati se na vjerovatnoću da će naš utopijski projekat biti ostvaren.

Slavoj Žižek je jednom primijetio da je, uzevši u obzir globalni uticaj Sjedinjenih Američkih Država, predsjednik Amerike praktično i predsjednik svijeta. Stoga: ne bi li bilo pravedno da pravo glasa na izborima za predsjednika Amerike imaju svi građani svijeta – osim građana Sjedinjenih Američkih Država? Na taj način bi se riječ dala onima na čije živote je uticala američka politika, a da oni nisu imali šansu uticati na nju.

Ono što smo nekada zvali Jugoslavija a danas zovemo „region“ tako je prepleteno i međuzavisno, da građanin niti jedne od naših država ne može biti ravnodušan na zbivanja u susjedstvu. Kako bi onda bilo da kod nas primijenimo donekle modifikovanu Žižekovu ideju?  Pa da na izborima u Srbiji pravo glasa imaju svi građani regiona, osim građana Srbije, da vlast u Crnoj Gori biraju svi osim Crnogoraca, da Hrvati sa zebnjom iščekuju kako su ostali narodi regiona glasali na hrvatskim izborima, a da o stotinjak bosanskohercegovačkih vlada i parlamenata odlučuju svi – samo ne građani Bosne i Hercegovine?

Na prigovor da bismo time naše narode i narodnosti onemogućili da odlučuju o svojoj sudbini lako je odgovoriti – praksa je vrlo uvjerljivo pokazala kako je za dobro naših naroda i narodnosti od najvećeg  značaja da ne odlučuju o svojoj sudbini.

Kolonije jedu same sebe

Osim toga,  o našim vlastima ionako tek dijelom odlučuje građanstvo, a dijelom Brisel i Vašington. Pobjeda na izborima i efektivno preuzimanje vlasti je praktično nemoguće bez potvrde od strane te dvije adrese. Rezultat takve prakse je katastrofalan, a biće još gori, jer naše kolonije jedu same sebe i krupnim koracima gaze putem na čijem kraju stoji dužničko ropstvo. Što takođe znači da je za naše narode i narodnosti od najvećeg značaja i to da o njihovoj sudbini više ne odlučuju Brisel i Vašington. Ko bi onda odlučivao? Pa susjedi, bližnji, oni sa kojima smo do juče ratovali.

Recept koji, makar u šali predlažem, definitivno bi donio neke promjene… Recimo, Petar Luković bi, zahvaljujući glasovima iz BiH i Hrvatske,  bio ozbiljan kandidat za pobjednika u trci za predsjednika Srbije, a Marko Vešović bi, kada bi htio, ušetao u predsjedničku rezidenciju na Cetinju – bi, jer se o tome ne bi pitali Crnogorci.

Situacija je očito najkomplikovanija u Bosni i Hercegovini, gdje bi na novi izborni zakon trebalo intervenisati sa dodatnim amandmanima. Ne samo da na izborima u BiH ne bi mogli učestvovati njeni građani, nego ni građani Hrvatske ne bi imali pravo glasati za hrvatske političare u BiH, kao što ni građani Srbije ne bi mogli glasati za srpske. Pa bi predstavnike Srba u Bosni i Hercegovini birali Bošnjaci i Hrvati, predstavnike Hrvata Bošnjaci i Srbi, a predstavnike Bošnjaka Srbi i Hrvati. Djeluje komplikovano? A sad je kao jednostavno?

Šta bi se time dobilo? Očito: pobjeda bilo koje nacionalističke stranke ili lidera bila bi nemoguća, jer zašto bi, na primjer, Srbi i Bošnjaci glasali za hrvatske nacionaliste? Ovdašnja verzija demokratije kao sredstva vladavine dominantnog naroda pretvorila bi se u demokratiju kao vladavinu drugih naroda. Ko bi želio etničku državu ako u toj državi dominantna etnička skupina ne bi imala pravo glasa?

Naravno… znajući nas, ovo bi mogao biti i recept za katastrofu. Umjesto da biramo nabolje i najtolerantnije kod susjeda, mi bismo, za inat, mogli birati njihove najgore, našto bi oni kao odgovor izabrali najgore među nama. Time bismo se vratili na poznat teren: demokratiju kao vladavinu najgorih.

Ali kao što kaže Del Boj u „Mućkama“: Ko riskira, profitira.

Držim kako ova vickasta utopija nije manje vjerovatna od ostalih viceva koji su nam se već desili.

Jer, šta da vam je neko 1982. ispričao: Sjede Mujo i Haso, pa Mujo kaže – znaš li da će se za deset godina Jugoslavija raspasti, da će ustaše i četnici na koncu pobijediti partizane, da će Srbija i Hrvatska čerečiti Bosnu, da će jugoslovenski privredni giganti biti rasparčani i u komadićima prodani raznim sumnjivim tipovima i nesumnjivim kriminalcima, da će lokalni političari i evropske banke iz bivših jugoslovenskih republika ispumpavati milijarde…
Šta bi mu Haso rekao na taj loši vic? A šta biste vi rekli?

Do sljedeće nedjelje,
vaš,
Andrej Nikolaidis

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top