Tuesday, November 19 2019
Posljednja vijest

Nikolaidis za Aljazeeru: JE LI DANAS 2013. ILI 1993?

Odsustvo stida je najpouzdaniji znak da nismo naučili ništa iz tuđe krvi prolivene u naše ime.

Vjerujem da avgust ne stiže, nego pada na svijet. Pada onako kako u Džojsovoj priči „Mrtvi“ pada snijeg – „na sva živa bića i na mrtve“. Ono što još živi umrtvi, ono što je umrlo gurne duboko u zaborav. A čovjek je u avgustu lijen da pomjeri ruku koja drži čašu sa ledenom vodom, kamoli da kopa po uspomenama. Svijet zabljesne i nekako izblijedi. I naše egzistencije kao da se rastaču, kao da se cijede, kapaju iz danas u sutra. Avgust je doba godine kada je čovjekov život čitavom težinom oslonjen na raskliman sto.

Noćni je san mučan, isprekidan kao disanje starog pušača. Jutro nas zatiče u mokrim čaršavima – kao da nas je neko na prepad ponovo uvio u placentu. U avgustu novi dan ne sviće kao obećanje, nego kao odmazda. Da – moraćemo još jednom, sve iz početka.

 

Ovonedjeljne vijesti

Ko još u avgustu može razlikovati dan od dana? Ili, možda, godinu od godine.

Je li danas sigurno 2013? Ili je, ipak, 1993? Tako sam se pitao čitajući ovonedjeljnje vijesti.

U četvrtak ujutru su u Zvorniku napadnuti vjernici koji su krenuli na Bajram-namaz. U ulici koja vodi prema džamiji trojica mladića su presreli vjernike koji su se kretali prema bogomolji.

Čovjek koji naumi da prepriča događaj poput ovog zvorničkog već se na prvom koraku suočava sa ozbiljnim problemom. Kako nazvati “trojicu mladića”, iz ove priče? “Trojica mladića” zvuči prilično nevino, kao skraćena verzija “Sedmorice mladih”, ako se sjećate te jugoslovenske grupe za svaku priliku.

Nitkovi? Nasilnici? Fašističke zvijeri?

Sve su to eufemizmi, u koje ne staje ni dio zlih namjera sa kojima je crna trojka pristupila svom nedjelu.

Po izjavama očevidaca, troprsti su mladci vjernike najprije zasuli psovkama i uvredama, a onda, kada su procijenili da njihove pogane riječi ne bole dovoljno, pesnicom u lice udarili predsjednika džematskog Odbora Nezira Dardagana.

Ovako događaj opisuje Fehim Dardagan, Nezirov sin: “Kad smo naišli vidjeli smo prepriječen automobil bijele boje marke “Audi” i oni su već presreli i maltretirali čovjeka koga znam po imenu Memija Gobeljić. Potom su nas pitali “ima li ovdje selama?”. Otac je odgovorio da ima i onda je dobio jak udarac u lice. Nastavili su ga tući, a druga dvojica su napala mene”.

Rat je gotov, nije li? Mir je, je li? U miru ljudi mirno idu u džamiju, mirno slave svoj praznik, zar ne? Kako se onda zove mir u kojem se ispravljaju “greške” iz rata? “Greška” je, očito, to što u Zvorniku još ima muslimana. Koji, takvi su oni, idu u džamiju i slave Bajram. Pa danas treba nastaviti tamo gdje su  stali Arkanovi Tigrovi i Vučkovićeve Žute ose.

Jedna od tragedija rata u Bosni je i to što smo svi već naviknuti na planske akte zastrašivanja, poput ovog u Zvorniku. Da je doista bilo “suočavanja sa prošlošću” i “pomirenja”, da ima kajanja i da izvinjenja zvaničnika nisu bila licemjerne, isprazne geste, sa jednim jedinim ciljem – da obmanu, niko se u Zvorniku, gdje je počinjen užasan zločin nad Bošnjacima, niti i u čitavoj Republici Srpskoj, uostalom, ne bi usudio krivo pogledati, a kamoli nasrnuti na ono malo Bošnjaka što je tamo ostalo. Ne bi se usudio – ne od straha, nego od stida.

Odsustvo stida je najpouzdaniji znak da nismo naučili ništa iz tuđe krvi prolivene u naše ime.  Ključ zločina ionako nije u rukama egzekutora, nego kod nas, običnih i dobrih ljudi, kako sebe volimo zvati. Ne možeš otćutati stratišta i sutradan prati ruke od svega – jednim zamahom desnice, kao da tjeraš muvu, odbaciti krivicu od sebe.

Balkanski političari danas osuđuju zločine koji su “počinjeni u naše ime”. Zalud… “Ne u moje ime” – treba reći danas za sutra, ne sutra za juče.

 

Kao prije 20 godina

Zato što je, sve ovo na gomilu, jedna velika bestidna zemlja, naše sutra je odveć nalik našem juče.

U Podgorici otvoriš novine, kad tamo teorija zavjere kao odgovor na svijet koji ne razumiju i promjene kojih se boje… baš kao i prije 20 godina.

Kolumnista, bivši diplomata, piše o tome kako Rotšildi, dakle masoni i iluminati, vladaju Crnom Gorom. Podgoričke vlasti su tek poslušnici lidera Novog svjetskog poretka, piše, poslušnici koji naredbe od skrivenih gospodara svijeta primaju, pazite sad, putem antene ugrađene u podgorički most Milenijum:

“Recimo, luka Bar mora biti američka ratna luka (ne NATO luka, već američka), jer ima mnogo bolji strateški položaj za gađanje Rusije raketama nego Taranto i Napulj. Zato će biti i ruskih raketa u Srbiji. Delta antena mosta „Milenijum” dobiće generatore da bi bila i odašiljač, a ne samo prijemnik kao sada. Za sada, samo prima signal, jer Gospodar mora da prima naloge, a kada izvrši sve što mu je naloženo, onda će doći neko drugi koji će morati i da šalje poruke, pa će da se aktivira otpremni sistem delta antene „Milenijum” za što je potrebna struja”.

Pa dobro, sto mu gromova, a da gospodari svijeta Rotšildi, kad im nešto treba, gospodaru Crne Gore Milu Đukanoviću prosto pošalju mail, ili mu telefoniraju? I da ovaj isto tako odgovori njima, da ne puštaju struju i “aktiviraju otpremni sistem mosta”, kad nije nužda. Pa da most Milenijum lijepo služi da se pređe Morača, a internet i telefon da se šalju poruke?

Kolumnistin uradak podsjetio je na zlatno vrijeme Miloševićeve propagande. Uz vječitu opasnost od islama, oličenu u takozvanoj Zelenoj transferzali, koja je trebala poslužiti kao autoput kojim će Turci i Arapi nagrnuti u Evropu, omiljena teza beogradskih i podgoričkih medija tog vremena bila je ona o “vatikansko-masonskoj zavjeri”. I da ne zaboravim, teorija zavjere koja je kratko i jasno saopštena u “Balkanskom špijunu”: “CIA, snajka, CIA…”.

Nama koji smo devedesete proživjeli u Crnoj Gori i Srbiji, teorija zavjere je zauvijek ogađen žanr. Mi odveć dobro pamtimo kako to ide: dok su u Bosni činjeni do u detalj planirani zločini, medijski je prostor zatrpavan ludilom: bizarnim i još bizarnijim pričama o Teslinom oružju kojim ćemo pobijediti Ameriku, vanzemaljskoj tehnologiji koja se čuva u Vinči…

 

Razbijene iluzije

I ljudi su u to vjerovali. Meni su devedesete razbile iluziju o čovjeku kao racionalnom biću. Kada god bih upalio televizor, otvorio novine ili sjeo u kafanu gdje bih imao nesreću da čujem razgovor sa susjednog stola, pomislio bih da je svijet postao džinovska ludnica. U to vrijeme sam naučio vrijednost ćutnje i samoće – ako nisam želio slušati idiotluke, a nisam, morao sam se kloniti ljudi.

Danas nema etničkog čišćenja i masovne proizvodnje teorije zavjere… doduše, tu i tamo plane etnička mržnja, tu i tamo pojavi se neki tekst značajno gluplji od drugih glupih tekstova u novinama.

Ali ko još u avgustu, kada svijet zabljesne i nekako izblijedi, a naše egzistencije kao da se rastaču, kao da se cijede, kapaju iz danas u sutra, još može razlikovati recidiv od simptoma, ono što prolazi od onoga što nadolazi?

Do sljedeće nedjelje,

vaš,

Andrej Nikolaidis.

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top