Tuesday, November 19 2019
Posljednja vijest

Nikolaidis za Aljazeeru: NACIONALNA OPIJENOST

Povijest umjetnosti (pa i ona “prava” povijest) prepuna je priča o ludostima i gadostima koje su ljudi činili zbog ljubavi. Zamislite iracionalan čin – neko je to u ime ljubavi već počinio i neko u ime istorijske ili umjetničke istine zabilježio.

Pa ipak, to još uvijek nije ništa u usporedbi sa onim što su ljudi spremni učiniti u ime nacije-države. Svijet je stoga pun dobrih ljudi koji čine loše stvari, baš kao što je pun ljudi koji su sijali mržnju u ime ljubavi.

O onome što su ljudi spremni učiniti u ime ljubavi prema naciji-državi ove je nedjelje riječ. Neka se pitanja samo-nameću. Na primjer: kako se voli nešto tako apstraktno, netaktilno i u principu ravnodušno na našu ljubav, kao nacija-država? Sanjaju li zaljubljeni u nju istorijske trijumfe, dolaze li im u san himne i granice? Jesu li vrele usne države? Kako miriše njena zastava, dok vijori na vjetru kao djevojačka kosa? Imaju li zbog nacije-države noćne polucije? Sarkazam na stranu: ljubav prema naciji-državi nije stvar erosa, nego thanatosa. Gdje god ta ljubav kroči, za njom ostaju mrtvi.

Sa suđenja Karadžiću

Na suđenju Radovanu Karadžiću u četvrtak je svjedočio Franc Kos, bivši pripadnik Vojske Republike Srpske. On je ispričao da je, nakon streljanja stotina Srebreničana na farmi Branjevo, sredinom jula 1995, potpukovnik Vojske Republike Srpske Ljubiša Beara u jednom kafiću u selu Pilica pohvalio počinioce zločina za “odlično obavljen posao” i rekao im da će “država biti zahvalna”.

Kos, jedan od počinilaca iz 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, danas tvrdi da je to zlodjelo bilo planirano.

U njegovom svjedočenju primjećujemo da, prividno i providno, on kao motiv zločina isključuje ljubav prema naciji-državi. “Nijedan pripadnik 10. diverzantskog odreda nije imao nikakvog motiva da tamo ide iz ličnog, nacionalnog, ili bilo kojeg drugog razloga, već je to obavio po naređenju”, rekao je Kos. Kao i toliki drugi prije njega, Kos je “samo radio svoj posao” i, hoće reći, “nije imao izbora”: “Znam samo da smo morali to da obavimo… Mi smo ubili, po naređenju, 300 ljudi, što je veliki zločin, samo mi nismo tu mogli ništa… Sad odgovaramo više nego lokalci koji su to smislili… Nismo imali pojma šta ćemo raditi kad smo došli na farmu Branjevo”.

Pa ipak su to uradili. I to “odlično”, kako im je rekao Beara, koji je očito čovjek sklon da oda priznanje onima koji ga zaslužuju. Napokon, i sam Beara je “odlično” obavio posao, zbog čega će ostatak života provesti u zatvoru. Na naciji-državi je sada da obavi svoj dio posla: da potpukovnika i njegovu felu ne zaboravi, da im u svojoj zvaničnoj istoriji pravedno presudi i zapamti ih kao one koji su imali smjelosti zbog “višeg dobra” kročiti u užas, pa stradati zbog “naše stvari”.

To je tako stara priča: oni koji vrše egzekucije to čine “jer nemaju izbora”, dok oni koji zločine planiraju i naređuju to čine u ime ljubavi prema naciji-državi.

Crnogorski budžet

Takva je ta ljubav u ratu… A u miru, srećom, ona uzima nešto benigniji oblik. U crnogorskom je Parlamentu ove nedjelje propao pokušaj Vlade da progura rebalans budžeta. Rebalans je planiran zbog dugova Kombinata aluminija Podgorica – trebalo je da država plati  sa (još) 163 miliona eura časti Kombinat aluminijuma Podgorica. Prije toga, KAP je napravio stotine miliona eura dugova koje, naravno, plaćaju građani – svi, ne samo oni zaljubljeni u državu. Osim toga, KAP je Evropljanima krao struju, što je čak i komitskoj Crnoj Gori nezapamćena vrsta hajdučije. Saberi-oduzmi, proizilazi da je zijan koji je KAP napravio a od građana se očekuje da plate, negdje oko pola milijarde eura… zasad. Iz toga, dalje, proizilazi da mnogo veću štetu ekonomiji Crne Gore ne bi napravio ni neko ko bi, možda baš iz ljubavi, na Ćemovsko polje pored Podgorice, tamo gdje se kao srednji prst uperen u lice građanima uzdišu dimnjaci KAP-a, bacio atomsku bombu.

Pa ipak, u Crnoj Gori ne manjka onih koji su spremni tolerisati Vladinu politiku prema KAP-u: znaju oni da to nije u redu, ali “viši, nacionalni interes” je po srijedi, opstanak države je u pitanju… Jer izgubi li vlast državotvorna Demokratska partija socijalista, što će biti sa našom starom a opet mladom nacijom-državom? Ljubav je ponekad slijepa. Osim toga, i ljubav prema ženi košta (svi ti izlasci, pokloni…), pa kako ne bi koštala i ljubav prema državi? A kad su ljubav i nacionalni interes u pitanju: **bo sad po milijarde eura, što rek’o Boris Dežulović.

I dok ona od nas očekuje bezuvjetnu ljubav i mazohizam, nacija-država je stroga prema nama. Mnogi od nas je baš zato i vole: ima ljudi koji, ako ih država s vremena na vrijeme ne lupi po glavi, nisu u stanju povjerovati da države uopšte ima.

Austrija i zabrana alkohola

Država Austrija se, recimo, sprema da, dakako za njihovo dobro, svojim sinovima i kćerima zabrani alkohol.

Studija Instituta za više studije u Beču pokazala je da pet procenata Austrijanaca starijih od 16 godina boluje od alkoholizma. U studiji, javljaju mediji, stoji kako “je masivno konzumiranje alkohola takođe i ekonomski čist deficit. Direktni medicinski troškovi (socijalni doprinosi) i izostanak produktiviteta znače minus od 737,9 miliona eura”. U iskušenju sam Vladi Crne Gore predložiti da učini nešto doista korisno za našu ekonomiju, pa Vladi Austrije uputi sljedeći prijedlog: dajte vi nama sve svoje alkoholičare, a mi vama KAP.

Standardna procedura savremenih zapadnih država podrazumijeva da je u procjeni izvjesnog društvenog fenomena ključni argument onaj ekonomski. Alkoholizam sobom nosi užasne posljedice i po alkoholičara i po njemu bliske ljude. Njihove se muke ne mogu izraziti novcem. Pa ipak, austrijska studija kao najveći problem ističe to što alkoholizam državu košta. A kad je nešto jednom markirano kao ekonomski štetno, očišćen je teren da država krene u akciju i ukloni ono što troši državne pare.

Grupa zdravstvenih ekonomista (obratimo pažnju kako se zdravlje tretira kao ekonomski fenomen: bolest košta, stoga bolest treba eliminisati, što ponekad znači i eliminaciju “bolesnih”) koja je radila na rečenoj studiji, utvrdila je da problem alkoholizma utiče direktno na ekonomiju. Tvrdi se da direktni medicinski troškovi zbog alkoholizma Austriju koštaju 373,8 miliona eura, ili 1,44 procenata ukupnih zdravstvenih troškova.

Dobro, sad znamo koliko ljudi koji piju koštaju državu. A koliko država košta njih? Koliko bi oni rakije mogli kupiti za pare kojima plaćaju administraciju države koja će im sutra ukinuti osnovno ljudsko pravo da se napiju?

Rakija zna biti gadna, naročito kad je loša. Ali kakav god mamurluk da izazove, to još uvijek nije ništa u poređenju sa hororom kojim, po pravilu, završi svaka nacionalna opijenost. Jer kada nacija-država zove turu za sve, u pitanju je ili povećanje poreza ili opšta mobilizacija.

Do sljedeće nedjelje,
vaš
Andrej Nikolaidis

4 comments

  1. vise bi valjalo daAndrej pise o njegovom opijenoscu apanazom. kriticar posao savjetnik.

  2. *** deleted by admin ***

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top