Thursday, November 14 2019
Posljednja vijest

Nikolaidis za Aljazeeru: PRVO MALO KAPITALIZAM, PA ONDA DEMOKRATIJA

Kombinat aluminijuma Podgorica je crna kutija u udesu u kojem je uništena crnogorska privreda.

U ponedjeljak mi se ukazao duh Margaret Thatcher. Prijatelj mi je poslao tekst Frasera Nelsona, urednika The Spectatora, koji je u The Telagraphu iznio svoj pogled na zbivanja u Egiptu. Šta reći: Margaret Thatcher nije više sa nama, ali se Nelson ovim tekstom kandiduje za njenog povjerenika na ovom svijetu.

Njegova je teza jednostavna: ljudi širom arapskog svijeta nisu protestovali jer su željeli demokratiju. Arapsko proljeće jeste bilo zahtjev za slobodom, ali ne nužno za demokratijom, kao formom političke slobode. Ne: pravi zahtjev Arapskog proljeća je, pazite sad, zapravo bio: hoćemo kapitalizam! Nelson poentira: “Uzmimo, na primjer, slučaj Mohammeda Bouazizija, koji je započeo niz događaja spalivši se na tuniškoj tržnici prije dvije godine. Kako je njegova porodica posvjedočila, njega politika nije interesovala. Sloboda koju je on želio bila je sloboda da kupuje i prodaje, da razvije svoj posao bez mita koje je bio prisiljen davati policiji, bez straha da će njegova roba biti zaplijenjena. Ako je on bio mučenik, bio je mučenik kapitalizma.”

Pravi zahtjev Arapskog proljeća je, pazite sad, zapravo bio: hoćemo kapitalizam!

Ovo je, naravno, demonstracija old school zapadnjačke imperijalne logike, čiste kao suza, tri puta destilovane, kao najbolji irski viski. Nelson, u stvari, kaže: šta će Arapima demokratija, dosta im je McDonalds. Šta će im političke slobode, dovoljno im je slobodno tržište. Kao pravi šraf sistema slobodnog tržišta, Nelson zna ono što se javno ne govori: parlamentarna demokratija je ionako democracy for suckers. Reprezentacijska demokratija je ionako tek politički operativni sistem u kojem funkcioniše kapitalizam. Onda kada kapitalu demokratija ne bude više trebala, ili mu prosto postane preskupa, demokratije više biti neće.

Ovo u sjećanje priziva stari vic, koji glasi: dvojicu istraživača koji su lutali amazonskom prašumom zatoči pleme kanibala. Pitaju ih: žele li da ih ubiju, ili možda žele điđi-miđi? Prvi istraživač odabere điđi-miđi. Kada shvati da se iza imena koje asocira na dječiju igru krije strašno mučenje, koje podrazumijeva i ono seksualno, drugi istraživač hrabro zatraži da ga ubiju. Našto pleme kaže: može, ali prvo malo điđi-miđi.

Mučenik kapitalizma

To je prljava tajna svih izbora koje imperije postavljaju pred ljude širom svijeta: šta god da odaberete, na gubitku ste. Hoćete li naš kapitalizam ili našu demokratiju. Demokratiju? Može, ali prvo malo kapitalizam. A kako kapitalizam izgleda ove smo nedjelje izbliza imali prilike vidjeti u Podgorici, gdje je Dejan Gašić, otac osmoro djece, pokušao izvršiti samoubistvo ispred zgrade Vlade.

Gašić je prije mjesec dana, kako se obično kaže, ostao bez krova nad glavom, jer je njegov dom izgorio u požaru. Od tada on sa porodicom živi ispred zgrada crnogorske Vlade i Skupštine. Kada se uvjerio da iz crnogorskih institucija pomoć neće stići (jer podgorički nelsoni razumiju da Gašić ne protestvuje zato što želi da mu država dodijeli pomoć i smještaj, nego zapravo želi slobodu da učestvuje na tržištu rada i u slobodnoj tržišnoj utakmici zaradi novac kojim će ponovo izgraditi dom), Gašić je riješio da se objesi o banderu koja baca svjetlo na zgradu Vlade. Slučajni prolaznik i policajac iz obezbjeđenja Vlade spasili su mu život, nakon čega je Gašić prebačen u bolnicu.

Da se poslužim Nelsonovim riječima: ako je Gašić mučenik, a jeste, on je mučenik kapitalizma.

Ovdje sam u iskušenju da napišem “mučenik crnogorskog kapitalizma”, što je, naravno, tačno, ali ne i posve istinito: jer istina je da je kapitalizam jedan, kao što je, da prostite, jedan monoteistički Bog. Kapitalizam može uzeti formu zapadnog, kineskog, ili kapitalizma periferije, ali to vam je kao hrišćanski Otac, Sin i Sveti duh, ili kao neskafa u kesicama: tri u jedan. Zato što je tako, odbijam doktrinu o našem lošem i zapadnom dobrom kapitalizmu. Odbijam da raspravljam o tome je li bolji kapitalizam u uništenom Nikšiću, ili pak u nekom od onih američkih gradova koji se nestali nakon što je velika kompanija tvornicu od koje je grad živio premjestila u Aziju. Odbijam, jer je to nalik na raspravu o tome je li bolji rak jetre ili rak pankreasa.

Spontano događanje naroda

Moguće je da komentator britanskog The Telegrapha, koji tvrdi da je čovjek u Tunisu stradao za kapitalizam, ubio se jer tamo kapitalizam ne funkcioniše – u pravu. Moguće je da sam ja u krivu, ali ipak držim: u Crnoj Gori čovjek je stradao od kapitalizma – Gašić se pokušao ubiti jer ovdje kapitalizam odlično funkcioniše.

Kratka povijest crnogorskog kapitalizma može se pripovijedati i kao priča o dvije tvornice. Ta priča počinje sa tvornicom građevinskih mašina “Radoje Dakić”, a završava sa Kombinatom aluminijuma Podgorica. U januaru 1989. godine radnici tvornice građevinskih mašina “Radoje Dakić” iz Podgorice napustili su fabrički krug i zaputili se pred zgradu Skupštine. Tamo su se pridružili masi demonstranata koja je zahtijevala ostavku komunističkog rukovodstva.

Demonstranti su zahtijevali nove ljude u vrhu Komunističke partije Crne Gore – one koji bi, kako je formulisano, više vodili interesa o radnicima i srpskom narodu, prije svega na Kosovu. Lideri partije optuženi su za “odnarođenost”, izdaju radničkih i nacionalnih interesa, birokratizaciju i korupciju. Ovo “spontano događanje naroda” imalo je i ime – “antibirokratska revolucija”.

Počelo je tako poletno

Četvrt vijeka nakon “revolucije” fabrika “Radoje Dakić” ne postoji. Njeni radnici, prvoborci “revolucije”, koja će dovesti do uvođenja parlamentarne demokratije u Crnoj Gori i tranzicije njene ekonomije iz socijalističke planske privrede u kapitalističko slobodno tržište, najprije su mobilisani i poslani u rat. Potom su, tokom hiperinflacije izazvane sankcijama “međunarodne zajednice” protiv Srbije i Crne Gore, njihove plate, koje su u trenutku kada su izašli na demonstracije iznosile oko 1.000 njemačkih maraka, svedene na dvije marke. Potom su ostali bez posla. Danas građevinski tajkuni sa predstavnicima bivših radnika vode pregovore o otkupu zemljišta bivše fabrike, na kojoj namjeravaju izgraditi stanove za prodaju.

Ove je sedmice javilo: Kombinat aluminijuma Podgorica, koji je dugo smatran kičmom crnogorske privrede, ide u stečaj. Zemljama poput Crne Gore, sa polukolonijalnim statusom kandidata za Evropsku uniju, kičma ionako ne treba. Šta se sve ovih četvrt vijeka dešavalo u KAP-u još ne znamo. Po svoj prilici, KAP je crna kutija u udesu u kojem je uništena crnogorska privreda. Bude li ta kutija jednom otvorena, ono što će iz nje pokuljati biće svakako bizarnije i odvratnije čak i od onoga što već znamo: bestidnije od privatnih firmi koje su bogatstvo stekle prodajući državni aluminijum, nevjerovatnije od krađe struje iz okruženja, montipajtonovskije od Vlade koja plaća dugove firme kojoj je prodala fabriku…

Propala tvornica na početku, propala tvornica na kraju, a između toga malo rata, malo sankcija, čitavo društvo kao tranzicioni gubitnik i najgori od najgorih kao tranzicioni dobitnici – eto priče o crnogorskom kapitalizmu. A počelo je tako poletno: radnici na ulicama, dolje korupcija, hoćemo  promjene!

Hoćete demokratiju? Može, ali prvo malo kapitalizam.

Do sljedeće nedjelje,

vaš

Andrej Nikolaidis

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top