Tuesday, July 14 2020
Posljednja vijest

Nikolaidis za Aljazeeru: STA SE OVDJE RAZVILO OD 1986.!?

Njih petorica ušli su u napušteni rudnik u okolini Korče, u Albaniji. Nadali su se da će tamo pronaći staro željezo: djelove napuštenih mašina, šine… Rudnici i rudari više nikome ne trebaju, ali se staro željezo još može prodati.

Nijedan iz rudnika nije izašao. Gasovi iz prenosivog generatora, koji su u okno unijeli da bi osvijetlili tunele, uzeli su ih za ruke i niz lavirint mračnih hodnika odveli ravno u smrt.

Docnije ćemo saznati da je u posljednjih dvije godine na sličan način, tražeći metal u napuštenim rudnicima, u Albaniji stradalo desetak ljudi. Njihova imena ne znamo.

Istoga dana, u drugom rudniku u Albaniji, stradali su inžinjer i rudar. Na njih su se odronile kamenice.

Kako već biva sa tužnim vijestima: i nad ovom ćemo se na trenutak zamisliti, a zatim krenuti dalje. Novi klik mišem, nova vijest na ekranu računara, novi, posve drugačiji splet emocija koji nas tek okrzne, pa onda novi, i novi, možda nešto veselo, nešto relaksirajuće, malo kulture, što je rekla mama Kardashian ili što je fanovima poručila Beyonce, na primjer, jer svijet je pun tužnih vijesti – nema smisla uništiti vlastito popodne tugujući nad sudbinom ljudi kojima ionako nismo mogli pomoći.

U socijalističkoj Jugoslaviji se preko rudarskih nesreća nije olako prelazilo. To su bile nacionalne tragedije. Napokon, bila je to zemlja koja je podignuta na ideologiji rada. Zemlja Alije Sirotanovića, koji je za osmočasovno radno vrijeme iskopao 152 tone uglja („253-ja kolica“, stajalo je u službenom izvještaju), odbio stan ponuđen kao nagradu i od Tita tražio samo „veću lopatu“.

Pamtimo li njegov ulazak u jamu 1, u kojoj je dokazao da Jugoslavija može bolje čak i od Sovjetskog saveza, a kamoli od Amerikanaca, sa njihovom izvikanom protestantskom radnom etikom?

Čovjek je bio jugoslovenski mit, generacije su vaspitavane na njegovom svijetlom primjeru.

A onda smo, negdje osamdesetih, prestali vjerovati u marljivi rad. U to vrijeme, popularne su bile dosjetke poput: „ne mogu oni mene tako malo platiti, koliko ja malo mogu raditi“. Odavno već nije bilo priča o rekordima naših radnika, o lopatama koje su krčile put za bolji i pravedniji svijet. Naši su radnici u javnom prostoru prikazivani kao lijenčine, koje nezasluženo primaju plate, parazitirajući na državnoj grbači. A onda je jedan čovjek pred oduševljenom masom poručio: „Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo“.

Dok su trajale pripreme za naš završni obračun sa samim sobom, dana 26. augusta 1990. godine,  u rudniku Dobrnja-Mramor, tačno između ponoći i zore, kada je, kažu, noć najmračnija, u eksploziji čiji uzrok još nije do kraja razriješen, poginulo je 180 rudara.

Onda su se Jugoslavija i komunizam urušili  onako kako se urušavaju rudarski kopovi, zatrpavši pritom ljude i njihove ideale.

Oni koji su preživjeli odron, koju će godinu kasnije iz jame izaći promijenjeni – u jamu su ušli kao radnici koji su sa svojih dest prstiju gradili bolji i pravedniji svijet, iz jame su izašli kao Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci…

Razdvajalo ih je sve, a više od svega zajednički jezik, zajednička prošlost i, konačno, zajednička budućnost.

U toj budućnosti, koja je na snagu stupila odmah, i prije nego je objavljena u službenim listovim svih naših država, fabrike u kojima su radili “doživjele su tranziciju” u nešto drugo, uglavnom u ruševine, a oni su pozvani iznova pronaći posao i vlastiti život: po mogućnosti, držeći se principa slobodnog tržišta i održivog razvoja.

Frazetine koje zveče kao citat Hegela u praznoj tintari, sav taj isprazni birokratski EU-UNDP-NGO novogovor, maskirna je cerada, nalik onima kojoma pokrivaju tenkove, a koja skriva prostu, odvratnu ali i ljekovitu istinu.

Zašto je mlatiti o “održivom razvoju” u najmanju ruku cinično? A šta bi, molim vas, u slučaju Crne Gore, značilo “održivi razvoj”? Nama bi, da prostite, dobar bio bilo kakav razvoj. Jer: šta se ovdje razvilo u odnosu na 1986., na primjer?

Turizam? Industrija? Porastao broj zaposlenih?

U slučaju zemlje u kojoj niko ništa ne proizvodi, svi se po zelenaškim kamatama zadužuju u stranim bankama koje novac ispumpavaju iz male pa još i siromašne zemlje, a cvjeta zločinački uvoznički lobi, zbog čega je hrana u podgoričkim prodavnicama doslovce skuplja nego u Parizu, u zemlji u kojoj se uništenje obale privodi kraju, pa će prostor od Boke do Ulcinja uskoro izgledati kao džinovski kovčeg u koji Vlada uz sve počasti može položiti truplo crnogorskog turizma…

Ne bi li u našem slučaju bilo bolje govoriti o “održivoj propasti”?

One comment

  1. miko jovanovic beoigrad

    lfino napisano,znalacki.Uzivao sam dok sam citao.55856435

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top