Friday, January 24 2020
Posljednja vijest

Nova knjiga: “GRADSKI PAZAR” DR GANIJA KARAMANAGE

Gani Karamanaga 2Recenzija prof. dr Šerba Rastodera

Nova knjiga dr Gani Karamanage predstavlja kontinuitet u njegovim zapisima o Ulcinju i njegovim ljudima.Naslovljena je jednostavno “Gradski pazar” i ukazuje na najmanje nekoliko ambicija autora. Prva je da označi i podvuče namjeru da je on samo jedan od mnogih na pazaru svog radnog grada, odnosno u njegovom središtu, da posmatra biljeżi i “kupuje” samo ono najvrednije  što se nudi na “pazaru”. Teoretičari bi uglavnom takav izbor iz najboljeg označili tradicijom. Ali nije samo to u pitanju? Pazar je za autora samo mjesto na kojem se grupišu ljudi sa svojim pričama, sjećanjima i maštanjima. A on im svojom ” pričom” daruje osobine koje čitalac prepoznaje. Onaj koji nikada nije kročio u ovo čudesno mjesto, poslije isčitavanja knjige dr Karamanage učinit će mu se sve bliskim, poznatim i “svojim”. Nije to samo zbog sugestivnosti  priča, niti  zbog njihove slojevitosti i jezgrovitosti u iskazu nego najviše  zbog pozitivne emocije autora prema mjestu svog življenja. Ne slučajno, već na početku priče o Starom ulcinjskom gradu, autor  tvrdi da “svaka kuća u Starom gradu može da ispriča jednu priču”. To je načelno tačno, posebno ako imamo na umu stoljeća koja pamti ovo stanište na morskoj hridi. Ali zašto ne reći, tek u priči dr Gani Karamanage ove kuće više nijesu samo kamene zidine već su to mjesta kojima autor udahnjuje dušu i život. Bilo da je to onaj život  koji je nekada daleko bio, u kojem su istom kaldrmom autorovog djetinjstva hodali jedan Servantes ili Sabataj  Cevi, kao i brojni drugi koje nam autor “vraća iz zaborava.” No, postavlja se ključno pitanje: Šta je Ulcinj za autora? Okvir života, običaja i (ne)običnih ljudi iz vremena kada je sve to izgledalo “ljepše i bolje” ili nešto drugo? I, koje je to vrijeme? I u ovom kao i u brojnim drugim slučajevima to je vrijeme ono koje je prošlo, koje je iza nas i kojeg se sjećamo. Postavlja se pitanje: da li je svako vrijeme našeg djetinjstva ljepše, bolje i humanije od vremena “naše starosti”? Za onoga ko o tome govori, sigurno je da je tako. No, u stvarnosti, ako bi zaista  bilo  tako, onda se može zaključiti da nema nikakvog boljitka u životima ljudi. Odnosno, bilo bi loše ako bi pomislili da je naše djetinjstvo apriori bolje od djetinjstva naših unuka. Posebno onda ako sve radite da djetinjstvo vašeg unuka bude bolje i ljepše od vašeg. Siguran sam da tako nešto želi, a to je bezbroj puta pokazao, i autor ove knjige dr Gani  Karamanaga.

No, ako je to tako u čemu je smisao ovakvih zapisa? Pa upravo u tome što je “prošlo” neponovljivo kao što je i sjećanje na ljude kojih više  nema, samo “sjećanje”. I to da sve to može “živjeti” samo u sjećanju. Ali treba naglasiti da mi pamtimo samo ono što mislimo da je bilo najbolje i što može pomoći onima poslije nas da imaju još bolji izbor  iz iskustva i tradicije. A to znači ono što je najbolje. Šta je to u konkretnom slučaju iskazanom kroz 82 crtice, kratke priče o ljudima, dogadjajima i toponimima (stvarima) vezanim za Ulcinj. Bilo da priča o maloj kapiji na ulazu u Stari grad, ili o onome čega više nema (Igralište, sarandže, maslina) ili o onome čime  su se  Ulcinjani nekad ponosili ( hoteli: Galeb, Jadran, Republika ili Solana) ili pak da nam priča o “ognjištu” koje se gasi negdje u vrijeme kada  u kuće ulaze prve “šejtanske kutije” (televizori), autor u stvari priča o sebi i drugima, o Ulcinju, o životu. Šta je opredjeljivalo żivot Ulcinjana? More, tradicija i granica. Otuda brojne priče o moru, pomorcima, ribarima, jelima, veseljima i žalostima, ljubavima, turizmu i svemu onome što ima jedan grad na moru. Ujedno i grad čija jedina i najljepša rijeka čini prirodnu granicu na koju  se naslanja i ona administrativna. Otuda brojne priče vezane za Bojanu i Skadar su u suštini priče o granici koju je mnogo lakše povući u prostoru, nego u glavama ljudi, od kojih se trażilo da žive u skladu sa onim što ih je fizički odvajalo a żivot činio komplikovanijim. Čitavu tu dramu autor je predočio kroz kratke priče o pjesmi koja se pjevala u kafani, o susretima bližnjih na granici. U tom kontekstu, imajući na umu vjekove żivljenja, Ulcinj se vidi i kao predgrađe Skadra, ali i Skadar kao dvorište Ulcinja. Otuda je rigidno ideološko omeđavanje ove granice u vrijeme komunizma u suštini bio nenadoknadiv gubitak stanovnika sa obje strane granice i to se tek vidi u pričama autora.

Ono što se może pratiti kroz priče autora o običnim ljudima je stalna napetost izmedju modernizacije i tradicije. Čini se da je tradicionalna otvorenost i tolerantnost Ulcinjana ovu napetost učinila manje vidljivom, kao što se čini da su mnogi ljudi sa strane, baš u tome prepoznali osnovanost svoje vezanosti (emotivne ili praktične) za ovaj grad na moru. Turizam i turisti su donosili moderne svjetonazore u Ulcinj, ali su bili fascinirani originalnošću i tradicijom Ulcinjana koje je nadživjelo moderan svijet. Uostalom, u društvu takvog svijeta odrasla je generacija autora, te su priče o żivotu u tom svijetu samo originalne po topografiji a univerzalne po radnji i sadržaju.

Kada se posmatra kompozicija ovog djela stiče se utisak da je ono nastalo u dahu i u kontinuitetu stvaranja u kojem su glavni alati: pamćenje, priče starijih i zapisi o njima. Hronološki i tematski red  prepoznaju se od početka pa do kraja. Sadržajno svoju naraciju autor ima potrebu da naznači tek sa nekoliko okvirnih cjelina: Sjećanja, Dijaspora, Anegdote. No, u suštini nema nikakvih striktnih razlika u naraciji koja teče koherentno i iskreno te se u tom smislu uočava napor autora da nešto ili nekog ne izostavi u viđenju Ulcinja i njegovih ljudi.

Sigurno je jedno, da je svaki izbor subjektivan i da ne treba naglašavati da je autor u tom izboru objektivan. Ne, on svjesno bira lijepo, dobro, humano, tolerantno i pošteno saglasno vrijednostima svjetonazora vjernika islama,u kojem se može prepoznati i svako drugi, nezavisno od bilo kakvog predznaka različite pripadnosti. Uostalom, da Ulcinj nije bio prijestonica tolerancije ne bi se ni moglo pisati o različitostima koje žive u skladnoj koegzistenciji niti bi te različitosti zavrijedile pažnju ovog humaniste.

Jezik i stil pisanja je nešto o čemu se mnogo kompetetnije mogu izjasniti lingvisti. No, običan čitalac će primijetiti lakoću iskaza, potrebu za naglašavanjem onoga što se autoru čini vrijednim, lokalizmu smještenom u kontekst opštosti. Saglasni smo sa zapažanjem da slojevitost govora, bilo da se radi o albanskom, orijentalnim (prije svega turskom) ili o crnogorskom i drugim slovenskim jezicima daju mnogo prostora za razmišljanje i o tome kako se ovi dodiri jezika pretaču u sredstvo sporazumijevanja u kojem nužno ima od svega po malo. A upravo toga “od svega po malo” čini iskaz autora zanimljivijim i koloritnijim. Zato je zadovoljstvo i lakoća čitanja nešto što plijeni, dok je avantura saznavanja nešto što će mnoge motivisati da u ovoj knjizi nađu sebe ili one koji su im nešto značili ili znače u żivotima.

 Prof.dr Šerbo Rastoder, redovni profesor na Univerzitetu Crne Gore

 Akademik BANU, DANU , vanredni član CANU

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top