Rahman Adrović je bio aktivni učesnik Narodnooslobodilačkog rata i poratni republički funkcioner iz Berana. U jednom periodu (od 1962. do 1965. godine) bio je i sekretar Opštinskog komiteta SKJ u Ulcinju.
U svojim sjćanjima, naslovljenim „Kada se vrijeme plašilo čovjeka“, navodi i jednu epizodu iz tog perioda.
„Dok sam bio na funkciji u Ulcinju, u Baru se vodila oštra diskusija o cjelishodnosti izgradnje fabrike sintermagnezita u tom mjestu. Saznao sam da je ideja o tome došla iz Srbije, tačnije iz Kraljeva. Barani su se, odmah, oko ovog projekta podijelili: jedni su bili za izgradnju fabrike, dok su drugi smatrali da od toga treba odustati jer je to prljava industrija koja će ugroziti turističku perspektivu Bara. Većina diskutanata, uglavnom pristalica gradnje fabrike, govorila je paušalno i neargumentovano, zbog čega je odlučivanje odloženo dok se iz inostranstva, gdje su ove fabrike postojale, ne dobije validna informacija. Nakon saznanja da bi fabrika predstavljala veliku opasnost po prirodu, njenu okolinu i turizam, odustalo se od njene izgradnje. Kada je Bar otpao, neko „dobronamjeran“ sjetio se Ulcinja i njegove Velike plaže, i predložio Ulcinjanima da ovu fabriku izgrade negdje na potezu od grada do Ade Bojane.
Dobivši informaciju da su Ulcinjani spremni da grade ovu fabriku na Velikoj plaži i da je odluka o tome već načelno donijeta, dosta uznemiren, zatražio sam od Andrije Petričevića, tada predsjednika Sskupštine opštine Ulcinj, potpuniju informaciju o svemu tome. Ne vjerujući da ja sa tim nijesam upoznat, reče mi: „To je, Rahmane, već gotova stvar. Donijeta je preliminarna odluka da se fabrika pravi u Ulcinju.“
Odgovorio sam: „To nikako ne bi bilo dobro jer ta fabrika ispušta ogromne količine prljave a možda i otrovne vode u kojoj se sintermagnezit izdvaja. Napraviti takva postrojenja na jednoj od najljepših plaža na Jadranu, a možda i šire, i time upropastiti sve turističke potencijale Ulcinja, može da uradi samo neko ko nije prijatelj ove sredine i samih Ulcinjana. Uostalom, da je to fabrika koja ne prlja okolinu, nama je Barani ne bi tako lako ustupili“.
Na tu moju konstataciju, Andrija ponovi da je odluka donijeta i da sada ne treba širiti diskusije na tu temu. Nakon ovog razgovora bio sam još uvjereniji u to da treba brzo reagovati u cilju suspendovanja odluke o njenoj izgradnji. Odmah sam stupio u kontakt sa najuticajnijim i najuglednijim Ulcinjanima, dao im detaljne informacije o ovoj fabrici, o odluci SO Bar, i o onome što mi je saopštio Petričević. Zamolio sam sve da se, po svaku cijenu, spriječi njena izgradnja na Velikoj plaži. Na kraju, pobijedila je moja upornost i zalaganje čestitih Ulcinjana, koji su prepoznali u toj fabrici veliku opasnost po svoj kraj, nakon čega je donijeta odluka da se odustane od njene izgradnje“.
Na kraju prošle godine poreska dugovanja crnogorskih opština, njihovih javnih ustanova i privrednih društava iznosila su 81,3 miliona, dok za kredite opštine duguju još 107 miliona eura, saopštio je ministar