Friday, December 15 2017
Posljednja vijest

S. Adrovic: DRZAVNI UDAR U ULCINJU

Samir Adroviq, Samir AdrovicU Podgorici je počelo suđenje optuženim za pokušaj državnog udara u oktobru prošle godine. Namjerno izostavljam termin “navodni” koji bi čitaocu pažnju mogao odvući u nekom drugom smjeru i produkovati mu nepotrebnu percepciju. Na jednom od seminara Balkanske istraživačke mreže, kome je prisustvovao i planetarno poznati novinar Tim Džuda, sugerisano je da se u novinarskim tekstovima izbjegavaju riječi koje u nekim varijantama mogu imati prizvuk pleonazma, jer čitaoca mogu dovesti u dilemu. U našem slučaju, specijalni tužilac je skockao neki svoj mozaik, ustvrdio da je bio pokušaj, podigao optužnicu i predmet je sada pred sudom. Sudije će na kraju odlučiti da li je pokušaj bio stvaran ili ne, ali do tada je, piše u optužnici, ipak bio pokušaj. Ovako kratka digresija na neke posebnosti naše lingvistike, razorno dolazi do izražaja u jednom gradu malo južnije od Podgorice. Već godinama se tu događa državni udar u produženom trajanju, dakle ni “navodni” ni onaj u pokušaju, nego brutalno istinit i to bez pečata Katnića i njegovog šefa Stojanovića. Krenimo redom, ne i od početka…

Premijer Marković je početkom prošle godine odlučio da u Ulcinju uspostavi stabilnu većinu DPS-a i albanskih nacionalnih partija, koalicionih partnera na državnom nivou. Uspio je u nečemu čemu se malo ko nadao – grogirane boksere ugurao je u jedan ćošak, počeo da im broji, vratio im dah i poslao natrag u ring. Strpao je rogove u vreću da vode grad, uhljebe svoje kadrove, da im daju atraktivne lokacije i da ćute, osim u republičkom parlamentu kada treba dići ruku. Vlast ophrvana sopstvenim nepotizmom, kukavičlukom, ličnim animozitetimna i bijednim pizmama, lak je plijen i za neke manje iskusne pojedince na političkim pozornicama kakva je crnogorska. Ista matrica je i u Podgorici, samo što se tamo pitaju neki drugi centri moći – od Trampa, preko Merkelove do Putina. Kada je pakovao vlast u Ulcinju, premijer nije pitao nikog od njih, još manje građane. Svjesno ili ne, Marković je sa svojim pulenima sa krajnjeg juga države izigrao izbornu volju građana – priličan je broj članova i simpatizera Force koji ne bi odobrili koaliciju sa DPS-om, a još veći broj onih iz Demokratske partije Fatmira Đeke koji bi ušli u bilo kakav dil sa Nazifom Cunguom. Bio je to udar na slobodnu volju građana, na jedan cijeli grad, pa i na Ustav, iako sve to ništa nije neuobičajeno u Crnoj Gori. Ćuti NVO sektor, ćute i intelektualci, ćute svi. Ćute i ambasadori zemalja u kojima se to ne bi moglo dogoditi, ni “navodno” ni u pokušaju…
Direktor Regionalnog vodovoda Goran Jevrić blokirao je račun ulcinjskog Vodovoda zbog duga od 247 hiljada eura, prvog juna, u predvečerje glavne sezone. Njegova plemenitost ogleda se u činjenici da gradu ipak nije obustavio vodu dok nesvakidašnju predanost radu pokazuje time što tu vodu i dalje naplaćuje. Tako se dug opet gomila, a humana crta države dolazi do izražaja naročito zimi kada ulcinjski Vodovod mora opet da kupuje vodu od Regionalnog, iako mu tada nije potrebna. Ulcinjani su i dalje u blokadi pa su primorani da redovne godišnje remonte crpnih postrojenja na sopstvenim izvorištima, ostave za neki drugi put, Direktor Fehmi Avdiu kaže da uže gradsko jezgro može zbog toga u špicu sezone ostati bez vode i žali se da u svemu tome nema ni podršku Opštine jer je predsjednik Cungu rekao da je blokada stvar dva vodovoda. Za one neupućene, Ulcinj je primorski grad i mještani žive od turizma. Od gostiju zavisi i gradski budžet, kasa Regionalnog vodovoda, a najviše ona na državnom nivou. Zanimljivo da je i ove godine, inspekcija utvrdila da je najviše nepravilnosti otkriveno u Ulcinju – u prevodu, na jugu je napisano najviše kazni, onih novčanih posebno. Za razliku od prekompozicije biračke volje građana, blokada vodovoda u sred sezone u normalnim državama i nije baš uobičajena. Ali, opet je muk na sve strane. Džordž Bernard Šo davno je rekao “da nije istina da vlast kvari ljude. Budale ako je se domognu, kvare vlast”…
Javnost još čeka Vladinu odluku da li je za ulcinjsku Solanu plaćena tržišna cijena. U međuvremenu, fabrika je u fazi raspada, a berbe soli nema već četiri godine. Ekosistem je na granici održivog razvoja, bazeni se urušavaju, Port Milenom plutaju fekalije. U Nacionalnim parkovima broje pelikane i flamingose, a u Morskom dobru prihode, dok su inspektori digli ruke od potrage za bagerom koji je iz kruga fabrike odnijet u sred bijela dana. Radi javnosti, vlasnici Solane bliski su režimu, a Nacionalni parkovi i Morsko dobro su državna javna preduzeća. I laicima je jasno da je ovom privatizacijom, izveden udar na tradiciju i imidž grada, na prava radnika… Ne želim da u ovom kontekstu pominjem njenu ekselenciju Gudrun Štajnaker, bivšu ambasadorku Njemačke u Crnoj Gori, koja je dala nemjerljiv doprinos očuvanju solane, takve kakva jeste. Lokalna vlast znala je da joj uzvrati – u lokalnom parlamentu Štajnaker nije dobila zeleno svjetlo da postane počasni građanin Ulcinja. Osim početnog negodovanja zbog blama i ta ideja polako tone u zaborav…
Potpredsjednik parlamenta, Genci Nimanbegu, nedavno je na premijerskom satu pitao Markovića o raciji koju su pripadnici interventnog voda sproveli širom grada. Dobio je odgovor koji je i očekivao – da političarima nije posao da okupljaju narod ispred zgrade policije u buntu zbog grube akcije. Ima ko o tome da vodi računa – poručio je premijer Nimanbeguu, koji je usput za sebe i partijske saborce izvukao alibi za sve sljedeće racije.
Od Nimanbegua sam ipak očekivao da će pitati Markovića šta bi sa Valdanosom i kako je to Vlada zaključila da realizacija krupnih investicija u državi teče planiranom dinamikom. Na krajnjem jugu države, gdje živi i Nimanbegu, fale makar tri hotela – Galeb, Jadran i Lido, a da i ne govorimo o preduzećima koja su danas zakatančena ili u ruševinama. Očekivao sam da će premijera pitati ko je bolje slagao – Nenezić, Jakšić i Vujović kada su govorili da su privatizacije odlične, a investitori strateški partneri Vlade ili ruski Capital estate, Rokšped i njemačko-crnogorski konzorcijum koji su najavljivali izgradnju novih hotela za svega nekoliko godina. Za one koji su zaboravili, Galeb i Lido prodati su prije 11 godina i srušeni, dok saga o Jadranu traje još od prošlog vijeka. U međuvremenu, Nimanbegu je ustvrdio da su prava Albanaca u državi svakim danom sve bolja. Gotovo istovremeno, sjednica SO Ulcinj, odložena je na neodređeno vrijeme jer albanskim poslanicima materijal nije dostavljen na albanskom jeziku…
U jednoj od ranijih kolumni pomenuo sam španskog pisca Hesusa Monkadea koji u svom romanu “Srušeni grad” opisuje nestajanje drevnog mjesta Mekinense. Franko je varoš počeo da ruši na zalasku diktature, kako bi naciji pokazao da ne trpi neistomišljenike. Pa je odlučio da ih kazni tako što će im srušiti grad. Mekinense i Ulcinj imaju dosta toga zajedničkog, ali i jednu ogromnu razliku – Frankova vlast grad je urušavala zbog neistomišljenika, politika DPS-a u Ulcinju ubjedljivo je pobijedila na posljednjim izborima…
Sokrat kaže da država počiva na četiri glavne vrline: znanju, hrabrosti, umjerenosti i pravičnosti. Da kojim slučajem vaskrsne u Ulcinju, vidio bi kako država može da počiva i na drugim pa i potpuno suprotnim osobinama i shvatio da državne udare ne moraju po pravilu da izvode samo oni koji ne vladaju tom državom…

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top