Sunday, May 19 2019
Posljednja vijest

S.Adrovic: S ONE STRANE PROZORA

Samir Adroviq, Samir AdrovicTog hladnog decembarskog jutra, javnost je saznala da Turistička organizacija Ulcinja i Opština neće organizovati doček Nove godine na otvorenom jer u kasi za vanredne događaje nema para. Ni kraće vijesti ni tužnije bajke o jednom nekada davno, bogatom gradu koga su osvojili dvorskii trgovci sudbinama i zli prodavci tuđe imovine. Istovremeno sa saznanjem da je grad praznih džepova, Ulcinjani su saznali i da su novopečeni finansijski eksperti Opštine promašili budžet za 2018, za nekih osam milioina eura čime su realizovani plan prihoda i rashoda sveli na nivo Lebana, Opštine koja takođe ima Turističku organizaciju i koja je u turističke svrhe za 12.000 eura, nedavno kupila dvije kamile. Domaći eksperti su zbog loše procjene dobili šamar od svoje Vlade pa su budžet za 2019, morali da svedu u realne okvire i projektuju ga na 10,9 miliona eura, skoro četiri puta manje od Budve koja se priprema za petodnevnu proslavu novogodišnjih praznika. Zli jezici bi rekli da je Budva bogatija od Ulcinja ali da u tom grmu ne leži zec znaju i u Vladi i Morskom dobru. Da se decembarske kockice poklope, pobrinuli su se sudovi koji su donijeli pravosnažnu presudu na štetu Opštine od skoro šest miliona eura pa je blokada računa izvjesna jer Hudinijevi odavno ne rade finansijske transakcije…
I zaista, ima li pravde i pravičnosti za Ulcinj, grad koji decenijama ispašta ni kriv ni dužan. Sokrat kaže „obavljati svoj posao – u tome je način postojanja pravičnosti“. Ako je vjerovati drevnom filozofu, u ovom slučaju neko ne obavlja svoj posao ili ga ti isti obavljaju tako sjajno da se svima, kada se u obzir uzme i ta mrska, nepouzdana statistika, zapravo samo čini da je Ulcinj najnerazvijenija primorska opština. Ali idemo redom…
Prije nešto više od pola vijeka, Ulcinjanima su uzeti maslinjaci u Valdanosu po cijeni koju je uzimač odredio, višestruko nižoj od tržišne kako su kasnije procijenili eksperti. Upkos pravdi ili nepravdi, grad je radio i gradio, ne samo sebe nego i druge opštine i državu. Oni što su obavljali svoj posao, radili su punom parom. Devedesetih godina prošlog vijeka, tokom krvavih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, grad je ostao bez najkvalitetnije klijentele koja je ljetovala na južnom Jadranu. I tada su svi brižljivo radili i svoj ali i tuđi posao. Tada je i počelo posrtanje najperspektivnije opštine u regionu. Stradanje nedužnog grada nastavljeno je početkom novog milenijuma kada su redom nestajala preduzeća, fabrike i hoteli, radnici ostajali bez posla a volšebnim sudskim presudama, maleno primorsko mjesto moralo je da plati zaprašivanje komaraca za cijelu Evropu. U to vrijeme, upravljanje obalom grada preuzeli su drugi dok su neki treći crtali planove i mape za sebe i svoje i za to uzimali novac iz gradske kase… E sad, kad se posmatra sa ove strane prozora, čovjek bi rekao da bi bilo čudo da grad uopšte i može da ima novca. Neko je zbilja sjajno radio svoj posao sa one strane okna. Da je tada vaskrsnuo, Sokrat bi se vjerovatno manuo filozofije psujući samog sebe za blesavi i uzaludno proveden život…
Tako je grad bez velike pompe razvlašćen, po zakonu su mu uzeta prava po cijeni koju je opet uzimač odredio. Vratimo se ipak u sadašnjost…
„Vrlo rano u mom životu, postalo je suviše kasno“ kaže Margerit Diras – rečenica koje će se nerado sjetiti mnoge generacije koje su kraj osamdesetih i početak devedesetih prošlog vijeka, dočekali u najboljim godinama. Sankcije, inflacija, nemaština i nesloboda tjerali su mlade iz najljepšeg zatvora na svijetu. Danas nema sankcija i inflacija, ali mladi takođe odlaze. Zbog svega toga zabrinjava muk – ćute prvaci albanskih političkih partija, ćuti civilni sektor, ćute intelektualci – prvi znak da je zajednica prezasićena i da je ništa loše ne može iznenaditi.
Sjećanja na hotel Galeb blijede, osim kada se na televiziji, portalima ili novinama pomene Rokšped, sada vlasnik zemljišta. Iako je krenulo odlučno u tom slučju, tužilaštvo je iz nekog razloga odlučilo da digne ručnu. Prijave protiv Nenezića, Popovića i Jakšića, mogu da budu jako nezgodne ako trag vodi dalje, na još nezgodnije adrese.
Vlada je na mala vrata u Ulcinj dovela Karizmu, svjetski hotelski brend, koja je preuzela upravljanje hotelima Olimpik i Belvi, založila ih kao hipoteku za kredit i upristojila već za prvu sezonu. Sada se sa ove strane, vide i ljepši hoteli i novi bazeni. Karizma je preuzela i zemljište na kojem je bio hotel Lido ali javnost još ne zna detalje niti šta je sa ugovorom ranijeg vlasnika, prgavog Rusa, koji je javno rekao da tu neće da gradi hotel i pare uložio u Budvu. Izgleda da je neko sa one strane prozora stvarno dobro radio svoj posao.
Premijer Marković još neće još da kaže da li je za solanu plaćena tržišna cijena, odnosno da li su svi tokom privatizacije radili posao kako bi trebalo. Pitanje je da li će solana dočekati pravdu makar onako kako je to htjela Njemica Štajnaker. Ambasadorka nije postala počasni građanin Ulcinja, jer se sa ove strane prozora činilo da se sa one, nekim baš i ne sviđa to što ona radi za solanu. A vlasnici jedne firme htjeli su ljetos da zamijene svoje zemljište u Bogetićima kod Nikšića za istu površinu u Valdanosu radi gajenja maslina i proizvodnje maslinovog ulja. Iz ministarstva, koje je razmatralo zahtjev, nijesu se izjasnili da li je u pitanju klasična aristotelovska ili neka druga logika.
– Ako u državama filozofi ne postanu kraljevi ili ako sadašnji kraljevi i vlastodršci ne postanu pravi i dobri filozofi i ako oboje: politička moć i filozofija ne postanu jedno… neće biti kraja bijedi, dragi moj Glaukome, kako u državi tako ni u ljudskom rodu… – reče jednom Platon.
I zbilja, ne vjerujem da je pogled s one na ovu stranu prozora imalo bajkovit. Teško je sa njim do zdravog sna i pravde za Ulcinj. (Vijesti)

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top