Sunday, June 16 2019
Posljednja vijest

S.Adrovic, Vijesti: PAZARNI DAN U VLADIMIRU

Ledeno jutro nije omelo mještane Vladimira i okolnih sela da zaposjednu trotoare glavne ulice i tezge na obližnjoj pijaci. Parking mjesto u centru Vladimira, teško je naći četvrtkom – pazarni je dan, a već iz automobila vidi se sva raskoš domaćih proizvoda koja svjedoči o bogatim poljoprivrednim resursima kraja na dvadesetom kilometru od Ulcinja ka zvaničnoj granici sa Albanijom.

Mjesto nalazimo na kraju ulice u neposrednoj blizini stadiona malih sportova koji je pretvoren u parking prostor. I dok polako koračamo ka pijaci, naviru sjećanja na vrijeme kada je taj stadion bio hram fudbala – na brojne turnire stizale su ekipe iz Ulcinja, Bara, Podgorice, Tuzi, Skadra… Tribine su bile male da prime sve koji su na djelu htjeli da vide majstore malog fudbala. Bili su to praznici fudbala, mladosti, iskrenog druženja.

Stadion pretvoren u parking

Usput i na samoj pijaci, srećemo dosta poznatih lica, jer mještani, a posebno oni koji se bave poljoprivredom, rijetko propuštaju utorak i petak, kada su pazarni dani u Ulcinju. Jedan od njih je Sajo Vulić, poznati poljoprivrednik iz Mrkojevića koji je tog jutra u Vladimir došao da kupi domaći duvan.

“Duvan je iz Krajine, najbolji. Kilogram je 20 eura, isto kao i u Ulcinju na pijaci, ali neki od ovih ljudi što prodaju ne dolaze dolje često”, objašnjava Vulić zašto je došao u Vladimir. On na ulcinjskoj pijaci prodaje domaći sir i razno sezonsko voće i povrće.

Dogovaramo se da idemo na kafu, prodavac duvana kaže da je najbolja u obližnjem “Dodonu”, ali da često nema mjesta.

“I u ‘Dijamantu’ je dobra, ali ovdje je bliže”, kaže on.

Ne želi da se predstavi ni da kaže odakle je duvan, koja vrsta, kako ga uzgaja… Veli da ga je strah od inspekcija, „PDV i ostalih poreza“.

U “Dodoni“ pronalazimo slobodan sto, naručujemo piće koje nam donosi gazda Suljo Bajrović, poznati ulcinjski ugostitelj koji je dugo radio u objektima i hotelima “Ulcinjske rivijere”.

“Znamo se iz hotela ‘Lido’, dok je direktor bio pokojni Vjeko”.

Govori da je u privatnom biznisu već 16 godina i objašnjava koncept rada.

“Ako ovaj lokal ne može da preko svih troškova zaradi plate za mene i osoblje, trebalo bi ga zatvoriti. Računica je tu jasna i logična. Dok smo otvoreni, ide nekako”, kaže on.

Dodaje da su ga godinama molili da u lokal ubaci poker i ostale aparate za klađenje, nudili mu novac za to, plate za radnike, kiriju…

“Odbio sam ih sve, jer mi taj novac ne treba. Znam kome bih ga uzimao”, kaže Bajrović. Na pitanje kako se živi danas u Vladimiru, kaže da je to bogat i plodan kraj ali da mladi neće da rade.

Tezge uprkos zubatom suncu i jutarnjoj slani

“I sami znate koliko imamo serija na televizijskim kanalima. Naša omladina gleda tu raskoš i poistovjećuje se sa njom, ali stvarni život nije serija”, kaže Bajrović.

Dok se vraćamo ka pijaci, Vulić priča da dobro poznaje anamalsko područje.

“To je Bogom dan kraj. Ovdje nema poljoprivredne kulture koja ne uspijeva”, kaže on. Mustafa Demirović iz Kravara na tezgi je izložio domaće obično i kiselo mlijeko, maslo, med, bijeli luk, sir…

“Kako se živi ovdje? Bogami sirotinjski, kao na selu”, kaže on i nabraja cijene: dva litra običnog i tegla kiselog mlijeka po euro, maslo pet, med 12, a bijeli luk i sir po tri. Tu je i domaći kokot koji se vrpolji u kartonskoj kutiji, po cijeni od 12 eura. Demirović kaže da njegovo domaćinstvo ne dobija pomoć od Opštine i države.

“Mi smo mali proizvođači. Ovo ovdje je što pretekne od kuće. Zato i ne molimo nikog za pomoć, to je rezervisano za druge, koji proizvode više”, kaže on.

Pijaca otvorena do podne

Na pitanje kako je na temperaturi od svega dva tri stepena stajati za tezgom satima, kaže da su hladnoće počele odavno i da je pijaca otvorena do podne.

“Slane su već skoro mjesec, hladno je, ali i vrijeme je za niske temperature kao što su ljeti vreline”, kaže Demirović.

Na opasku da je malo mladih ljudi za tezgama, odgovara da su se ljudi ranije više mučili i radili. “Ovi mladi danas samo hoće u grad. Može im biti dok je nas”, kaže on.

Preko puta njega, starija žena u albanskoj nošnji sa maramom ima drugi asortiman. Prodaje vez suvih smokava po jedan euro, tikve po 40 centi po kilogramu, maslinovo ulje po dvanaest, zelenu salatu, domaći sok…

“Bujrum sine”, kaže na albanskom jeziku.

Poznanik joj objašnjava da sam novinar i da sam tu zbog posla.

Četvrtak je pazarni dan u Vladimiru

“Ako, ako, pa i oni moraju da kupe, ne žive od vazduha. A ovoga nećeš naći na drugim mjestima”, hvali starica svoju robu obraćajući mi se na crnogorskom.

Na štandu do nje, čovjek koji je nekada radio u lokalnoj upravi, prodaje orahe, koštanje, bijeli luk, maslinovo ulje, suve smokve, domaći sok…

“Ne znam gdje se još ovako živi. Ovo je borba za opstanak – danas recimo imam 100 eura pazara, narednog četvrtka 50, a onog sljedećeg ni centa. E ovaj zadnji četvrtak je današnji”, kaže on odbijajući da mu se objavi ime i prezime.

Slično je i sa ostalim prodavcima uz ulicu koji prodaju domaća jaja, brašno, pasulj, koke nosilje, girice, ukljeve – nerado pričaju o poslu.

Na povratku, svraćamo u restoran “Dijamant” i za šankom vidimo poznato lice – Isljama Kalezića, dugogodišnjeg radnika Građevinskog preduzeća „Primorje“. On živi u Vladimiru, a radni je vijek proveo u Ulcinju. Zove da sjednemo kod njega i priča da mu je penzija 120 eura, ali mu država zbog duga za vodu od tog iznosa uzima 50 eura.

“Nema više onih srećnih vremena kada smo iz Ulcinja ovdje mogli da poručimo pečeno jagnje, ili deset kilograma pilećih bataka sa žara. Radilo se, bile su dobre plate i još bolja druženja. A danas sve gore, po onoj staroj ‘tražili ste gledajte’“, kaže Kalezić dok ispija vinjak.

Vladimir živi samo pazarnim danima

Priča da Vladimir živi samo pazarnim danima.

“Kada nije četvrtak, ovdje ne možete vidjeti ni dva-tri čovjeka. Druga je priča kada su izbori i kampanje, tada nam je svaki dan četvrtak”, kaže kroz smijeh.

Krećemo nazad ka autu, posmatramo objekte sa desne strane puta – u suterenu nekoliko prodavnica i na spratu par kafana. Čini mi se da su neki od njih tu godinama, decenijama. Skoro da se ništa nije promijenilo baš kao ni ljudi. Iako teško žive, uvijek srdačni i gostoprimljivi. Zubato sunce već oko podne najavljuje novu hladnu noć, ledeno jutro i slanu…

I Opština i ruta švercera

Vladimir je po predanju, ime dobio po dukljanskom knezu Vladimiru. U njegovoj blizini nalazi se Stari grad Svač i Šasko jezero. Nakon Drugog svjetskog rata imao je i status Opštine, a devedestih godina prošlog vijeka bio je nezaobilazna ruta švercera gorivom. Sa okolnim anamalskim selima ima 6.200 stanovnika.

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top