Saturday, July 11 2020
Posljednja vijest

S.Adrovic: ZEMLJA I GRAD BEZ SJENKE

Samir Adroviq, Samir Adrovic

(Otvoreno pismo odlazećoj ambasadorki Njemačke Gudrun Štajnaker)

Poštovana gospođo Štajnaker, znam da dolazite iz najmoćnije evropske države ali to Vam u mojoj zemlji ne znači puno. Moć Vaše domovine generisana je slobodom, pravdom, znanjem, mudrošću, demokratijom… Mi nemamo ni blizu tako moćnu državu ali zato kao pandan tome a na našu nevolju, imamo suviše moćne pojedince među kojima nema univerzitetskih profesora, duhovnika, doktora, advokata, odnosno ljudi koji imaju etičku moć iza koje ne stoje partije, novac ili institucije, već moralni dignitet i ugled. Zato, kao širom svijeta prepoznatljivo solidarno društvo, ne gledamo baš blagonaklono na nekog sa strane ko nam propovijeda o organizovanom kriminalu, slobodi medija, zarobljenim institucijama ili vlasti nekolicine ljudi. Neka ne čudi onda što Vas rado ne zovemo na sjednice, kolegijume ili okrugle stolove ili ako prećutimo i odbijemo da komentarišemo Vaše kritike i savjete.

Mi smo ponosan narod, gospođo Štajnaker, često samoljubljiv. Možda bismo odmahivali glavom ali u suštini, laskalo bi nam da neko od visokih evropskih zvaničnika javno saopšti da Britanci hoće da izađu iz Evropske unije zato što mi hoćemo da uđemo u Evropsku uniju. To bi značilo da im nije svejedno sa nama što bi logično impliciralo to da vrijedimo a u nekoj krajnjoj konsekvenci, da je Ostrvljane baš strah od nas. Sjetili bi se tada nezavisne 2006, kada smo se poslije sto godina ratovanja nevoljno izmirili sa Japancima i koristeći zdravu logiku, s radošću zaključili kako je caru Akihitu to morao biti najsrećniji dan od kada je sjeo na presto. Ako je Tven u pravu da su ljudi sa velikim snovima moćniji od onih sa činjenicama, onda smo mi zbilja srećan narod. Nama običnim građanima, sa kojima neće da se solidarišu jedino moćnici, ostali su samo snovi i Vi to znate uvažena ambasadorko. Zato što znamo da znate, ne raduje nas kada nas peckate, recimo, za solanu i Venecijansko bijenale. Tačno je da smo potrošili 150 hiljada eura kako bi svijetu javili da imamo problem. Ali isto tako je tačno, a to svijetu nijesmo dali na znanje, da je solana zbog duga od tričavih 20 hiljada eura, bila bez struje mjesecima, zbog toga ostala bez proizvodnje i otjerala radnike na biro. Paralela je moguća ali priznaćete, malčice degutantna.

Poštovana gospođo Štajnaker, nedavno sam bio u Vašem prelijepom i drevnom Augzburgu u Bavarskoj. Ostao sam zapanjen kako mještani elitnog Pferseea pored rijeke Wertach, uporno i dostojanstveno brane stotinjak stabala koje vlast planira da posječe radi izgradnje još jedne tramvajske linije. Ukrasili su ih, omotali tkaninama raznih boja sa dirljivim porukama onima koji hoće da betoniraju. U mojoj zemlji još ne znamo da li je pet centi po kvadratu, koliko je plaćeno za zemljište solane, bila normalna tržišna cijena ili ne. Ne znamo ni gdje je bager sa solane, poklon uglednog Euronatura, koga su vrijedni radnici ukrcali na kamion a direktorka potpisala nalog da se može iznijeti iz kruga fabrike. Cijeli državni aparat, evo već godinama se šerlokovski lomi da pronađe gdje i kome bager sada sredjuje gnijezda za ptice. Ako ih već ne čitamo, bajke u mojoj zemlji, ponekad, poželjno je slušati. Uvjeren sam da je to za Vas i Vaše kolege jedno bogato iskustvo, koje ipak, vjerujem, nećete podijeliti sa Vašim rođacima i prijateljima. Nijesmo uvijek takvi.

Stigao je predlog gospođo Štajnaker, da postanete počasna građanka Ulcinja zbog svega što ste uradili za taj grad, prije svega za solanu. I jedan visoki lokalni funkcioner odao Vam je priznanje ali i ustvrdio da za to zvanje ima i prečih od Vas. Moć koja je produkt politike, odnosno vlasti a ne znanja i mudrosti, dovela je moju prelijepu zemlju i grad u kome živim, na rub siromaštva. To je politika koja bi kao zaslužne građane Ulcinja, rado vidjela razne Baroviće i Neneziće, Jakšiće i Vujoviće, Rokšpede i Capitale. Vi se ne uklapate u taj porofil jer ste kao predstavnik jedne moćne države, digli glas protiv nepravde i neznanja. To Vam ljudi, koji moć crpe iz harizme samo jednog čovjeka, teško praštaju. Ali oni nijesu vizionari niti znaju da ne znaju, zato Vi oprostite njima.

Radnicima solane za koju se tako hrabro borite, oduzeto je dostojanstvo i pravo na normalan život. Tako je i sa bivšim radnicima Primorja, Ultepa, Agroulcinja, Otranta, Boksita, KAP-a, Želejzare, Gornjeg Ibra… I mi i oni, danas smo ljudi bez sjenke, poput onog Murakamijevog junaka kome je Čuvar prilikom ulaska u zabranjeni Grad, odrao sjenku. Unutra se ne može sa sjenkom, rekao mu je. Čovjek je ušao, Sjenka je ostao van kujući plan za bjekstvo. Znao je da čovjek bez njega nema identitet a da je on bez čovjeka ništa.

U nekoj metafizičkoj ravni, Sjenku bi trebalo da ima i solana. Ali je nema gospođo Štajnaker, ukrali su joj je kao i bager, pred svima. Osim gole zemlje i ptica, tamo više nema ništa. Ali ako zaključimo da je pet centi za kvadrat, bila pravična naknada, sve cementare će imati značajne promjene u bilansu stanja. Takvi smo ponekad, volimo da pomognemo ljude u nevolji.

Sjenku nema ni Ulcinj, oteli su mu je kao što su mu uzeli solanu, Galeb, Lido ili Primorje. Kao morsko dobro, ali samo u Ulcinju, računa se teritorija koja u unutrašnjost od obale zadire kilometrima. Sve smo nešto bili utripovali da su takvu liniju zone ucrtali nekakvi komedijanti ili neznaveni ljudi. Ali kad malo bolje razmislimo, neće biti da i ovi koji liniju treba da vrate talasima evo deceniju i po, ne znaju da crtaju. Volimo da praštamo, takvi smo uvijek.

Ni moja zemlja nema više Sjenku. Odrali su je i sa njom prisvojili Ulcinj i Budvu, Kolašin i Žabljak, more i planine, brda i rijeke.

Recite nam gospođo Štajnaker, može li se u tu Evropu bez Sjenke? (Vijesti)

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top