Thursday, August 16 2018
Posljednja vijest

S. Kordic-Korda: MOJE PORIJEKLO JE KELTSKO

(Poznati Ulcinjanin, publicista Silver Kordić-Korda, koji živi u Švajcarskoj, godinama je vrijedno prikupljao materjal o svom porodičnom rodoslovu. Dozvolom autora prenosimo predgovor za knjigu koja je u pripremi.)

Već s nepunih trinaest godina počela su moja vazdušasta razmišljanja i pitanja o sopstvenom porijeklu, precima, lozi. Bilježio sam detalje što sam ih hvatao iz priče odraslih, mašta je iscrtavala nepoznate grane porodičnog porijekla, no sve je to bilo bez repa i kraja, bez uzajamne povezanosti i zavisnosti.

U školi smo ‘izučavali’ političko-ideološki obojenu prošlost, istoriju koja je trebalo da posluži ‘pojašnjavanju stvarnosti’, a ne da realno predstavi ono što je bilo.  Tako da nije čudo što mi je trebalo pedeset i pet godina života (do 2009 god.), da se približim jednoj i jedinoj istini: Božijoj. Koja je jača od svih drugih – tkz. naučnih, ideoloških, nacionalnih, nacionalističkih… istina, do kojih sam, u svom traganju, istraživanju i ‘kopanju’ kroz literaturu, stizao.

U svim ljudskim nastojanjima, aktivnostima, svakodnevnom životu, ima i ono što se zove Slučaj: večeri, 26. oktobra 2009. godine, lutajući bezgraničnim stazama Interneta, put me nanese na jedan makedonski forum. Jedan od hiljadu sličnih, no zadržah se provjeravajući jesam li zaboravio i ono riječi koje sam na makedonskom znao, porijeklu ovih i onih, pisan na hrvatskom. Nepoznati čovjek, pokriven nadasve zanimljivim pseudonimom ‘Nitkov’, tada već davnog 17. marta 2005. godine, zapisao je:

“… ups… ne ide mi jutros… htjedoh reći da u onome gore navedenom naučnom radu piše pet naučnika. Svejedno, poenta je da je dokazano da nije bilo nikakve selidbe Slovena… a što se mene tiče, ja sigurno znam da nisam Sloven. Mi gore smo od Ilira. Pa nije se bez veze pokret za ujedinjenje ‘Južnih Slovena’ zvao Ilirski preporod. Inače, znam genezu moga prezimena…’   Pa, nastavlja ‘Nitkov’: ‘prezime mi potiče od keltskog plemena Scordisci (prezivam se KORDIĆ)…” Slijede, zatim, podaci, kao i tvrdnje ‘Nitkova’ o Kordićima Srbima, Hrvatima, Crnogorcima i Muslimanima u Bosni.

Pogođen gromom iz vedra neba, u meni su se upalila sva crvena alrmna svijetla, pred očima mi je najednom bljesnuo sav moj životni put, pedeset pet godina se svelo u jednu crvenu nit. Od tog trnutka izgubio sam duševni mir i svaki slobodan čas koristio sam za dalje traganje, istraživanje i proučavanje novih i opširnijih informacija, dokaza i činjenica o Skordiscima. Na svim internet pretraživačima upisao bih, meni magično, Skordisci, uživajući u obilju informacija, koje su stizale jedna drugu. Pojavile su se i druge, meni do tada nepoznate, varijante pisanja i izgovora, kao što su Skordiscer, Scordisker, Skordisker, Skordisci... na kraju sam pobrojao bar 146 oblika i verzija pisanja ovog prezimena, sa osnovom KORD! 

2.

Od potpune nepoznanice zvane Skordisci-Scordisci, od oktobra 2009, pa do januara 2014. godine sakupio sam gotovo sve što je o njima zapisano, odštampano, izrečeno i objavljeno u formi knjige, skripte, disertacije, članka, analize, spisa… na njemačkom, albanskom i južnoslovenskim jezicima, kao i mnoštvo prevoda zapisa o Keltima, s engleskog na njemački jezik.

Hiljade stranica, milioni podataka, svakog dana sve opširniji tekstovi kao da su čekali na mene da ih razotkrijem. Spisak izvora bio bi višestruko obimniji od bilo kog mog zapisa, bila bi to knjiga od par stotina stranica!

Što sam više ulazio u materiju, bilo mi je jasnije da moji zapisi neće i ne mogu biti naučno-istorijskog karaktera, no, jednostavno, moja “životna disertacija”. Polaganje ispita pred Bogom i duhom mojih prapredaka. Onih koji su me i uputili u zamršene puteve pretrage daleke prošlosti i susreta s Istinom. A ona se zasniva na pisanim dokazima, istorijskim činjenicama, usmenim predanjima, koincidencijama, slučajevima, a ne na raspravama ili polemikama sa bezbroj istoričara i naučnika, svih boja i ideologija. Želim da ovo bude prva knjiga koja će ukazati na nove, do sada nepoznate pravce i metode istraživanja, na uzročno-posljedično povezivanje bezbroj događaja, činjenica i “slučajnosti” i da ona bude podsticaj za dalja ispitivanja, otkrića i dokazivanja. Ona će samo za mene biti definitivna, konačna, bezgrešna i svespoznavajuća.

Gdje će me povesti put pun neizvjesnosti, hoću li imati dovoljno duhovne i mentalne snage da prihvatim istinu do koje ću doći, kako ću prihvatiti saznanja kojoj su naciji i vjeri pripadali moji daleki srodnici? To su bile moje dileme, u glavi se vrzmalo hiljadu pitanja na koja nisam imao odgovor. No, odbacivši sve političke, nacionalne i vjerske predrasude, kojih niko nije sasvim lišen, stao sam spreman za susret s Istinom, kakva god ona bila. Krenuo sam u, za mene, najneizvjesniju i najizazovniju životnu avanturu.

Između stotina istraživača prošlosti, naučnika autora brojnih knjiga pronađenih u Švajcarskoj, Srbiji, Bosni i Crnoj Gori, te spisa ‘skinutih’ sa Interneta, naišao sam na nekoliko briljantnih stranih i domaćih istoričara, čiji radovi vidno odskaču po svojoj objektivnosti i studioznosti. No, opet, i nekima od njih nedostaje ono nešto, onaj finalni ‘klik’, rezimiranje bez straha od propisanih normi. Pretjerivanje u traženju ‘dlake u jajetu’ zvane ‘istorijska istina’, samo kroz jednodimenzionalnu prizmu standardnih istraživačkih okvira, istovremeno je i njihova kočnica za dostizanje viših istorijskih, mentalnih I intelektualnih dometa.

3.

Ta kruta fiksiranost metodološkim okvirima sužava slobodu logičnog promišljanja, spoznaju uzajamne povezanosti i zavisnosti  različitih i naoko nepovezanih detalja, tzv. nebitnih sitnica, usputnih saznanja… koja čine logički složen mozaik.

Tokom ovih godina moje pretrage, proučavanja, analize novih saznanja, ‘slaganja kockica’, duboko u meni, u mojoj duši, javio se duh mojih predaka, pokazujući mi put.  Oslonjen na Njega i sopstvanu intuiciju, krčio sam dalje puteve saznanja, razbijao brojne dileme i nisam dozvolio da pred brojnim preprekama i nepoznanicama pokleknem. Moji su preci uporedo sa mnom koračali, marširali mjesecima i godinama, dok se nisu sasvim ustalili i ugnijezdili u meni, te smo zajedno nastavili Seobe Kordića.

Seobe – ključni je pojam evolucije cijelog čovječanstva. One su bile i jesu glavni uzrok miješanja naroda i rasa i nastajanja novih ljudskih skupina, plemena, rodova, porodica, koje su istorijske okolnosti, okruženje, međusobno srastanje, miješanje, te zajednički interesi i prostor trajno povezali. Nastali su narodi, nacije… Onda su slijedili sukobi s drugim ljudskim zajednicama, prirodne katastrofe… koji su, opet, prouzrokovali – Seobe. I tako od praiskona do danas. Možda je jedina razlika što ‘seobe’ danas nazivamo emigracijom.  I ja sam, prije 34 godine iselio iz svog mjesta rođenja-Ulcinj, svoje postojbine i doselio u Švajcarsku. Slučajno? Ko zna. Možda je to, ipak, bila Božija predodređenost ili zov mojih predaka Kelta, čija je postojbina bila baš u Švajcarskoj?! Suzdrži se, poštovani čitaoče, snebivanja i ‘šokiranosti’ mojim opservacijama o vezi Švajcarske i mog porijekla. Sve u svoje vrijeme.

Rezime mojih istraživanja može se, dakle, svesti na jedan zajednički imenik: već decenijama se, istražujući prošlost Kelta i svih keltskih plemena (među kojima i moje – Scordisci), primjenjuju iste norme i metodi. Povremeno se javljaju novi istraživači, ali sa starim tezama u novom ‘pakovanju’, ili stariji naučnici sa novim saznanjima, u kojima nema ništa suštinski novog i konkretnog. Uvijek su tu prepriječene mentalne barikade u vidu korištenja okoštalih istorijskih normi ili kao intelektualno i duhovno suzdržavanje. Na tome se ostaje.

Ne mogu ovdje da ne istaknem sopstvenu razočaranost u mnoge poznate istoričare i naučnike sa prostora bivše SFRJ, koji u svojim napisima, analizama i naučnim radovima, objavljenim u knjigama, stručnim časopisima ili u medijima, vode pravi verbalni rat braneći svoje stavove i ubjeđenja, pretendujući da svoju ‘istinu’ predstave kao ‘jedinu’.  U toj ujdurmi ne biraju se sredstva, tako da se često zaboravljaju i zapostavljaju naučne metode, civilizovani ljudski maniri i intelektualne norme.

4.

I, kao produkt sveg tog i takvog ponašanja, umjesto pronalaženja i utvrđivanja novih istorijskih činjenica, ostavljaju samo gorak ukus subjektivizma, nacionalističkih predrasuda i tendencija, pri čemu se de facto zaboravlja, u stvari, početni cilj i smisao istraživanja. Na dostignutim saznanjima ostaju, potom, još veće dileme i nepoznanice i naučno polje prekriva gusta pseudointelektualna magla.

Za razliku od balkanskih istoričara, zapadnoevropski naučnici ostaju i u najdelikatnijim situacijama nepristrasni, svoje stavove podupiru snažnim naučnim argumentima i nastavljaju biti sluge istorijske istine.

I, kao da sve ovo nije bilo dovoljno, na internet portalima na prostorima bivše Jugoslavije, doslovno vrvi od rubrika tipa ‘porijeklo porodica’, ‘rodoslov’, ‘prezimena u Hrvatskoj… Srbiji… Crnoj Gori… Bosni…’ Uspio sam da nabrojim oko 600 adresa, s još više internet foruma, pričaonica, svađalica… I to još uvijek nije sve: opet internet stranice s naslovima poput ‘ hrvatska geneologija’, ‘srpska geneologija’, ‘albanska geneologija… s bezbroj tumačenja, ‘objašnjenja’ i analiza. Svi su, najednom, postali ‘eksperti’. No, to samo po sebi ne bi bilo tako čudno, još manje tragično, da se uspijeva održati bar minimum tolerancije i kulture dijaloga među učesnicima internet rasprava. Ali, nažalost, kao na rijetko kojem mjestu, baš tu se ispoljavaju, u neshvatljivo velikom obimu, sve niske strasti, predrasude, mržnja, rasizam… tako svojstveni Balkanu.

Otvorenost interneta kao medija pokazuje i drugu stranu tkz. ‘ničim sputane slobode’, koja se ogleda u ‘slobodi’ da se vrijeđa, psuje, ispoljavaju šovinizam i rasizam bez ikakvih moralnih ili zakonskih ograda. No, nije svako zlo za zlo: u svem tom brdu informativnog đubrišta, zaiskri ponekad i svijetlo zrno, naiđe se i na dragulj, na koji sam i ja imao sreću na naiđem.

Na nivou interpretacije svih parametara u načinu predstavljanja i pisanja istorije plemena Skordiska, dolazi do izražaja jedna druga pojava, koja je nastala, vjerovatno, prije svega, usljed razvoja etnologije i uticaja novijih koncepcija istraživanja i studija o predantičkim ‘divljim’ narodima. Savremeni koncept teži, očekivano, izmjeni predstave o razvoju i linearno-kontituitavnom napretku kroz transformaciju i mutaciju. S današnjeg aspekta prevladava ubjeđenje da promjena jednog važnog sastavnog dijela vrednovanja jedne kulture, kratko ili dugoročno prouzrokuje promjenu gledanja na njenu cjelinu. I, valja naglasiti da je arheologija odigrala ključnu ulogu u rasvjetljavanju neoborivih dokaza o nastanku i seobama keltskih plemena, u ovom slučaju najjačeg plemena – Skordisci.

5.

Ko su Kelti, brojna plemena koja ih čine? Kako su dobili ime, odakle su došli, kako su dospjeli na balkanske prostore, kako su živjeli, kojim su jezikom/ima govorili, koja su njihova plemena ‘čistija’? Oni Ostrvski (britanski) ili ovi sa Balkana i drugih djelova Evrope? Zašto su ratovali, selili, kako su ‘nestali’? Ko su njihovi ‘nasljednici’, ko danas, nakon 2800 godina njihovog ‘nestanka’, i dalje nosi njihove gene? Jesu li bili divlji varvari ili su imali svoju kulturu? Pitanja je bezbroj…

Zahvaljujući arheologiji može se sasvim pouzdano pratiti njihov put od pojavljivanja u VII vijeku prije nove ere u Hallstatu (današnja Austrija) dalje u V vijeku p.n.e u La Teni (danas Švajcarska) pa do prodiranja na Balkan krajem IV i početkom III vijeka prije Hrista i dalje do dolaska mojih prapredaka u selo Gorane, između Ulcinja i Bara u Crnoj Gori! Tokom svih godina praćenja tragova mojih prapredaka, došao sam i do saznanja da su duh, kao i svijet, vječni i da slično Pitagorinom učenju, ljudski duh oživljava nakon određenog niza godina ili vjekova u tijelu drugog potomka, (učenje Druida o reinkarnaciji, kojem će u ovoj knjizi biti posvećeno značajno poglavlje).

Dakle, REINKARNACIJA (duhovna i mentalna) postoji, tvrdim, i pritom mislim i na sopstveno iskustvo. Postao sam je svjestan danas, nakon niza novih spoznaja i saznanja, jer 1964. godine, kada mi se prikazala, nisam bio u stanju da je prepoznam. Te sam godine, ja jedanaestogodišnjak, putovao s majkom, u društvu naših prijatelja iz Mostara, autobusom kroz Hercegovinu. Prolazeći kraj Čapljine i dalje Neretljanskim poljem, ja sam se, najednom našao u poznatom okruženju! Iako je to bilo moje prvo putovanje van rodnog Ulcinja, ja sam – teško objašnjivo – prepoznavao rijeku, polja, bregove… ja sam tu već nekada bio. Deja vu.  I poželio sam da tu ostanem.

Poslije sam, za mojih 34 godina stalnih putovanja, bezbroj puta tuda prošao, i uvijek bio uzbuđen prepoznavajući meni draga i poznata mjesta.

U životu i na ovom svijetu ništa se ne događa slučajno! Ta se maksima definitivno ukorijenila u meni, naročito početkom mojih pretraga porodičnih korijena, jer naišao sam na bezbroj slučajnosti, koje su bile tako stvarne, suštinske i sudbonosne, da ih je nemoguće ‘slučajnostima’ zvati. No, za ovako decidne tvrdnje, valja priložiti i validne dokaze, jer bi se moje kazivanje moglo – s pravom – kvalifikovati kao neodgovorno, naivno i, nadasve, nevjerodostojno.

Zato ću na stranicama knjige, koje slijede, navesti više primjera tkv. slučajnosti i koincidencija, toliko naizgled nevjerovatnih, da ću njima potkrijepiti i dokazati moje uvjerenje.

6.

Pokazati uzajamnu povezanost istorijskih događaja iz prošlih milenijuma (od VII do, naročito, V vijeka Prije nove ere) vezanih za moju porodičnu lozu, prapretke Skordiske (Skordiće) i ‘slučajnosti’ iz mog pamćenja, iz mojih 60 godina bivanja na ovome svijetu. Nisam skroman: ne tragam unazad dva-tri vijeka, ne zalazim samo u tu blisku prošlost – moje putovanje u prošlost traje 2800 godina! Dvadest i osam vjekova unazad!

Nije samo moja loza pružila korijenje u tako daleku prošlost, svakako. Tako dugu istoriju ima i mnogo drugih plemena i naroda Balkana i Evrope, ali razlog što oni dubinu svojih korijena do sada nisu otkrili, pokušaću obrazložiti i argumentovati u daljem izlaganju.

Mora se imati u vidu da je najjača nauka logos-logika, ona koja mi je rasvjetljava zatamnjene puteve spoznaje, koja mi je rušila dileme i nedoumice, ispravljala me, ‘vukla za uši’… Istoričari, međutim, logiku ne priznaju kao metod za istraživanje prošlosti. Smatraju je neadekvatnom i neprimjenjivom u svom radu. No, mene je ovo saznanje još više učvrstilo u odlučnosti da nastavim sopstvenim metodama. Da nastojim očuvati intelektualnu i mentalnu neutralnost i nezavisnost, te tako oslobođen subjektivizma i svih drugih izama, napišem istoriju moga porijekla, odnosno prošlost mojih predaka. Zato je moja prednost kao istoričara-laika što sam svojoj misiji pristupio oslobođen okova istoriografskih metoda, te sam mogao slagati i kombinovati činjenice, dokaze, fakte, istorijske spise i literaturu, ezoteriku sa logikom, Božije predodređenje i tražiti i uspostavljati njihovu uzajamnu povezanost. Iskustvom mojih životnih godina, mojim radom, učenjem, percepcijom okoline, razmišljanjem, sazrijevanjem, mentalnom i duhovnom transcedencijom, osjećam da sam dostigao viši nivo spoznaje, da sam se uzdigao iznad intelektualne magle i ideoloških oblaka. Na ovaj sam način uspio da dokučim svjetlost koja zrači iznad ovih sfera. A kao rezultat svega toga, stekao sam ubjeđenje da se mnogo toga dešava po principu nevidljive Božije sile i volje, Predodređenosti, Sudbine, Kismeta.

Od samog početka moje pretrage vodio sam se – nesvjestan ovih kosmičko-ezoteričnih, sudbonosnih faktora – svojom intuicijom, slijedio sam unutrašnji instikt, i koračajući dalekim putevima mojih predaka, svjesno se prepustio u ruke mojoj ideji vodilji – istini.

Latinski pjesnik Lukan (Lucanus) je još oko 100. godine Nove ere rekao: “… Istoriju su uvijek pisali pobjednici i zato ona nije objektivna…”

8 comments

  1. Prijatno iznenadjen

    Nekome treba 55 godina da svati da smo svi od krvi i od mesa ,razlike moze da bude jedino medju dobrih i losih ljudi ,nikako po vjerskoj ,nacionalnosti ,i boje koze ….silvere jako si me prijatno iznenadio sa ovim clankom i 1 e nebi se kladio da postoji neko u ulcinj da prica istinu prosto za to sto je to istina a ne da pricaju bajke kao nacionalne partije ,jedino u sto su uspjesni da zavade neduzan narod ,iskreno da ti kazem nisam citao tvoje knjige da bi mogao nesto da kazem ,ali sam citao po neki clanak ovde i neke poezije sto su mi vise licile na poezije isisa nego nekog coveka sto i zivi u jednu drzavu kao svajcarska sto je takva kakva je za to sto ima mnostvo razlicitih naroda i kultura ,i za to je primjer citavom svijetu…

  2. Silver me sa ovim kratkim uvodom u milenijume putesestvija plemena Kordica ne samo razbudio(ovdje su sitni sati,) nego mi njegova pismenost i vrhunski stil daju krila i osjecaj da letim i kao zednog pustinjaka dovodi do vode koje se ne moze zasititi. Malo je pohvaliti sav trud koji nesebicno ulaze decenijama da kroz”Bejte” sakuplja mnogo detalja iz istorije zivota i mudrosti nase babe, prababe i cukun babe iz Sudana. Prozimanje tog kolorita u Silverovoj porodici, daje prepoznatljivu notu da je on genetski rasterecen okova boje,vjere i nacionalizma. Sa ponosom cu ga nazvati DUHOVNO I DUSEVNO ispunjenim Intelektualcem i GRADJANINOM SVIJETA!
    S’nestrpljenjem iscekujem primjerak ove knjige, koja ce nadam se biti samo jedna u nizu Silverovog Blaga.
    Indira Kordic.

  3. Njegoš s Montehessa

    Puno uspjeha Silvo,
    Nadam se da ću jedan primjerak uskoro moci da nabavim.
    Mozda mozeš da nam nešto i pročitaš u Franfurtu…
    Pozdrav
    R.S.

  4. slavenizirano ili germanizirano korda je latinsko ‘corda’ – srce! poznata su prezimena Cordier, Korda, Corda, Corday…imaju i svoje aristokratske grbove i povelje

    Juvenal: Mollissima corda humano generi dare se natura fatetur, quae lacrimas dedit.

    • Draga “rodjakinjo” Nada. Ono što Ti pišeš je samo jedna kaplica vode u okeanu, i to je samo naglabanje, koje se čuje u x-varijanti.. to nema veze sa istinom i istorijskim činjenicama koje sam ja utvrdio tokom mojih (do sada) 10 godina istraživanja i studiranja…. ali neka svako uživa u svojoj “istini”…

      • Dragi prezimenjače!
        Pogledajte talijanski telefonski imenik: Corda
        Cordano
        Cordaro
        Cordasco
        Cordi
        Cordisco
        Cordone
        ili u talijanski rječnik, ili sjetite se kako pjeva Benjamino Gilli: ‘Non ti scordar di me’ – ne zaboravi me!

  5. Prezimenjace svaka cast na prekrasnom opisu porijekla naseg prezimena.Slicno tvom susretu sa Hercegovinom i meni se desilo na otoku Visu .Bila sam jednom u zivotu na tom ostrvu i to 1980 g.Park ,setaliste,ulice ,plaza pa cak i vroblje ,sve mi je bilo poznato.Osjecala sam se kao da sam tu zivjela ,toplo i udobno .Takodje mi odgovara filozofski pristup ovoj temi kao i skolnost pisanju stihova…..sto me navodi na zakljucak da se u dubini nasih gena krije nit koja se provlaci kroz dugotrajnu slicnost .Mnogo uspjeha ti zelim i ako je moguce doci do tvoje knjige voljela bih je imati .Hvala sto si nas pocastio prekrasnim saznanjem.

  6. U prilog Silverovom istraživanju dodat ću još jednu “slučajnost”, u Hercegovini mjesto Tihaljina se smatra izvorištem ovog prezimena, a jedan podatak iz monografije “Župa Tihaljina” govori o tome da su Kordići najprije stanovali kod Kordića groblja u Podgradini, zar nije sasvim očekivano skordiske u 15. stoljeću zateći pod ilirskom gradinom.

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top