Monday, September 28 2020
Posljednja vijest

S.Scekic: Novinarski izvori i novi Zakon o slobodi medija

Instutut za medije će u narednom periodu objaviti seriju tekstova koji se odnose na novi Zakon o medijima. Pojedina rješenja tog zakona izazvala su bojazan dijela javnsti da ostavljaju prostor za sužavanje medijskih sloboda. Ovim tekstovima želimo da doprinesemo javnoj debati o medijskim zakonima i ukažemo na moguće izazove u primjeni tih propisa.

 NOVI ZAKON O MEDIJIMA, UBIJANJE ISTRAŽIVAČKOG NOVINARSTVA

Dok izvori utihnu

autor: Slavoljub Šćekić, glavni i odgovorni urednik CIN Crna Goras.s.foto

PODORICA, 4. avgusta 2020 – I čekić bi pokvarili – kaže narod. Tako se može tumačiti i kada crnogorski establišment dohvati Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, pomiješa sa nešto mlađim preporukama ministara EU, rješenjima demokratskih zemalja, gdje su institucije slobodne i definicije jasne i sve to smućka u buduća opravdanja za potrebe zarobljene države i  hibridnog režima, spremnog da, vladanja radi, bude samo još – gore.

Zato su i nova rješenja o ograničavanju prava novinara na povjerljivost izvora, ništa drugo do nastavak procesa pokušaja deratizacije medija, kojim je prijetio aktuelni predsjednik Crne Gore – u produženom trajanju i drugim sredstvima.

Izmjenama Zakona o medijima, kojima ovaj dio, u odnosu na rješenje od prije 18 godina, doživljava priličnu regresiju, ciljano je napadnut institut povjerljivosti. On je do sada, u članu 21. izričito predviđao da  „novinar i druga lica koja se, u toku prikupljanja, uredničke obrade ili objavljivanja programskog sadržaja, upoznaju sa informacijama koje bi mogle da ukažu na identitet izvora, nijesu dužni zakonodavnoj, sudskoj ili izvršnoj vlasti ili bilo kom drugom fizičkom ili pravnom licu otkriti izvor informacije koji želi ostati nepoznat.”

Ovakva definicija omogućavala je novinaru i uredniku da garantuju povjerljivost izvora i za 18 godina nije poznat slučaj da je to prekršeno. Tužilaštvo se, za svoj račun i na svoju ruku, ponekad i umjesto pokretanja istrage o objavljenim slučajevima kriminala, pogotovo iz redova vlasti, bavilo traženjem “ko je to rekao”. Uglavnom se, međutim, nijesu pouzdano mogle dokazati usmene tvrdnje nekih izvora da su “medijski poslenici stavljeni na mjere”, što je poslovična formulacija praćenja i prisluškivanja, pa se ozbiljni mediji bez dovoljne potvrde nijesu ni usudili da to obnaroduju.

Praksa je, u svakom slučaju pokazala, da taj mali osvojeni prostor slobode, osim što garantuje veći manevar novinarima i pravi rupe u zidu podignute da se dođe do informacije od javnog interesa, nije proizveo nikakvu društvenu štetu. Naprotiv. Brojni slučajevi korupocije i kriminala procesuirani su, nakon upornog istraživanja novinara kojima su se u tom poslu pridružile, a ponegdje i prednjačile kredibilne nevladine organizacije.

Novinari privrženi etričkom ponašanju i profesionalnim standardima su, na drugoj strani, samoregulacijom predvidjeli i sami da povjerljivost ima svoje granice, u odnosu na javni interes i moguće posljedice. U smjernicama Kodeksa novinara/novinarki, za načelo o zaštiti povjerljivih izvora obavezali su se: “Novinar/novinarka treba da upozori osobu koja je izvor informacija, da će njen identitet morati da bude otkriven pred sudom, ako je ta informacija neophodna za osujećivanje teškog krivičnog djela.”

I ova smjernica izdržala je probu vremena i nema dokaza da se u praksi desilo drugačije, osim što se u jednom aktuelnom procesu pokušava osuditi novinar kao diler i organizator prodaje narkotika, samo zato što je bio na zadatku, koristeći mogućnost odstupanja od konvencionalnih metoda ako je to u javnom interesu.

Na predlog Vlade, odnosno resornog Ministarstva kulture, poslanička većina je sada uvela čitav niz ograničenja čuvanja povjerljivosti izvora, uvodeći u tajni proces tužioca, a potom i sud: “…novinar je dužan da na zahtjev državnog tužioca, otkrije izvor informacija kada je to neophodno radi zaštite interesa nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta i zaštite zdravlja”. Ostatak procedure podrazumijeva da će prilikom donošenja odluke o saslušanju novinara po zahtjevu tužioca, sud “posebno voditi računa o tome da li je utvrđena informacija u neposrednoj vezi sa konkretnim slučajem, da li se informacija može pribaviti iz drugih izvora”, te da li interes za otkrivanje izvora preteže, u odnosu na zaštitu izvora informacije. U pojedinim slučajevima sud može isključiti javnost, ili obavezati prisutne da čuvaju tajnu.

Sve to je, naizgled logično, jer i Evropska konvencija u članu 10 o slobodi izražavanja u drugom stavu predviđa da “pošto korišćenje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja obavještenja dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.”

Nije sporno ni da ova i slična ograničenja sadrže i zakoni razvijenih demokratskih društava. Ministarstvo se pozvalo na Njemačku, Belgiju i Švedsku, a možda slučajno zaboravilo da pomene i neke komšijske zemlje iz EU, prema čijim rješenjima crnogorska verzija izgleda kao prepričani sažetak.

Ali, ovdje ključne riječi nijesu dužnost i odgovornost, jer su novinari pokazali da toga imaju više od javnih službenika. Suština je, što Evropska konvencija podrazumijeva da se ta ograničenja donose „u demokratskom društvu“. Preuzeta su iz razvijenih društava po čijim ocjenama, kao i Evropske komisije, Crna Gora nije demokratsko već zarobljeno društvo. Kredibilne međunarodne organizacije svrstavaju je u autokratska i hibridna društva, sa endemskom korupcijom, zloupotrebom vlasti i javnih fondova, nedemokratskim izborima…

Kako se zarobljena država, prije svega, ogleda u okovanim institucijama, tako se i o tužilaštvu i sudstvu, sa v.d. stanjima i nezakonitim doživotnim mandatima, ne može razmišljati izvan ovog konteksta. Zato se, pod uopštene interese nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta i zaštite zdravlja, i bez prevelikog kreativnog tumačenja, može podvesti bukvalno sve.

Zbog posijanog straha posljedice po slobodno novinarstvo će biti ogromne. Izvori kao temelj istraživačkog novinarstva će zaćutati. Istraživačko novinarstvo će se, pored ugrađenih barijera u Zakonu o slobodnom pristupu informacijama i Zakonu o tajnosti podataka, naći pred još jednim visokim zidom.

Još jednom se pokazuje, ustvari, da najgore što se može desiti jeste kada se hibridni režim pozove na rješenja demokratskog svijeta, čak ih i bukvalno prepiše, da bi dokinuo i malo preostale slobode medija.

Anticipativnost ovih rješenja se ne može poreći. Ali, u takvom kontekstu, zalaganje i upornost vlasti da ovo unesu u zakon, ne djeluje kao prilagođavanje tekovinama razvijenih demokratija, gdje će se i Crna Gora, valjda jednom, nekada, možda naći, već više kao dodatna linija odbrane, da se preduprijedi buduće otkrivanje nepodopština, na osnovu kojih opstaje trodecenijski režim i ima namjeru da tako nastavi.

Dok sam na funkciji i dok sam živ – kako nedavno, doduše u drugom kontekstu, reče prvi čovjek crnogorske države.


 

Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora projekta.

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top