Tuesday, November 12 2019
Posljednja vijest

Samir Adrovic: KO JE KRIV?

Hotel GalebNije čudno što je premijer Duško Marković okrivio ulcinjsku vlast zbog toga što nije izgrađen hotel Galeb. Reći podaniku da je kriv za nešto što nije uradio da bi Vlada izbjegla odgovornost, uobičajena je matrica tužnog društvenog obrasca zasnovanog na kultu vođe i javnom djelovanju u korist svoje sopstvenosti. Nije čudno ni što ulcinjska vlast šuti, jer je zbog sluganskog odnosa prema Podgorici a ne zbog neusvojenih planova, kriva što je grad prije 11 godina ostao bez najljepšeg hotela na Crnogorskom primorju. Čudno je što se premijer, koji slovi za mudrog i opreznog političara, svjesno ili ne, upleo u istragu koju vodi tužilaštvo povodom privatizacije hotela Galeb, za koju je i sam rekao da je bila neuspješna. Prebacujući krivicu na Opštinu, Marković je, čini se, suptilno sugerisao tužiocima da se manu tragova koji vode od Ulcinja iako su krivične prijave zbog nesavjesnog rada u službi, već podnijete protiv jednog bivšeg ministra i njegovog pomoćnika i jednog bivšeg stečajnog upravnika. Odgovarajući na poslaničko pitanje, Marković je opet svjesno ili ne, izostavio taj dio. Ali to nije sve što Marković nije rekao o privatizaciji Galeba. Idemo redom…

Podgorički Rokšped kupio je Galeb 5. septembra 2006. godine za 5,75 miliona eura. Osnovnim ugovorom kupac se obavezao da u hotel uloži 15,4 miliona eura i da on ima pet zvjezdica. Kako piše u ugovoru, prva investiciona godina trebalo je da počne u januaru 2007, a novi Galeb je prve goste trebalo da dočeka početkom 2009. U međuvremenu, hotel je srušen a Rokšped najavio gradnju novog luksuznog zdanja sa pet zvjezdica… Odgovornost što investitor, rekao je premijer, nije na vrijeme izgradio novi hotel snosi Opština jer je čak šest godina kasnila sa usvajanjem planova. Marković je zaboravio da kaže da je osnovnim ugovorom bilo predviđeno renoviranje a ne rušenje i da za taj posao nijesu trebali planovi. Kupoprodajni ugovor sa Rokšpedom sa preciznom dinamikom izvođenja radova, potpisao je stečajni upravnik koga je imenovao Privredni sud a cijeli proces vodio je Savjet za privatizaciju. Ne treba biti pravni ekspert pa zaključiti da je za realizaciju ugovora bila odgovorna država, taman koliko i kupac. Marković u odgovoru nije objasnio ni kako su dogovarani rokovi ako već planovi nijesu postojali. Naknadna pamet o rušenju hotela u sveopšte kolo misterija i intriga ni krivog ni dužnog uvela je tadašnjeg sekretara za urbanizam, koji je potpisao rješenje za rušenje iako za to nije imao ovlašćenja. Tužioci su istragu proširili na njega i tadašnjeg predsjednika Opštine a koliko ih je neko pitao oko privatizacije i rušenja, zna cijeli Ulcinj ali i ministri, stečajni upravnici, predsjednici raznih savjeta… O rušenju nije obaviješten ni projektant ali kome je tada padala na pamet zaštita autorskih prava.

Kupac iz osnovnog ugovora nije realizovao nijednu odredbu utvrđenu rokovima osim one koja se odnosila na isplatu dogovorenog iznosa. Marković se nije osvrnuo ni na to iako su odredbe imale raskidne klauzule ili uslove, ali Vlada nije posegla ni za jednom. Tako je Rokšped prvu bankarsku garanciju u iznosu od 1,26 miliona eura morao dostaviti do 30. oktobra 2006. sa rokom važenja do 31. decembra 2007. Drugu garanciju u iznosu od 273,5 hiljada eura, morali su da uplate do 15. decembra 2007. sa rokom važenja do 31. decembra 2008. Ako garancije nijesu aktivirane a aneks je zaključen dvije godine kasnije, postavlja se pitanje zašto već tada Vlada nije raskinula ugovor koji je imao imperativne odredbe o raskidu u slučaju neizvršenja obaveza. Ali nije zato kupac kriv…

Prije nego što je srušen, kupac je iz Galeba prodao sve što se moglo prodati. WC šolje, umivaonici, sudopere i neraspakovani jorgani i jastuci, koje je za goste tako ljubomorno čuvao direktor Biljal Pulti, završili su u privatnim apartmanima i nekim drugim, manje lijepim hotelima. Armatura je proputovala do Željezare a betonski ostaci pohranjeni su blizu granične karaule na Bojani. Zato bi Marković bio bliže istini da je rekao da je cijela lokalna zajednica kriva što nema Galeba. Jer Galeb se od rušenja, morao braniti kao Tara od potopa, Crno jezero od divlje gradnje ili makar kao diskoteke na budvanskom šetalištu…

Početkom 2013. godine, kupcu je ponuđen novi aneks ugovora budući da su tada postojali svi uslovi za gradnju hotela. Najkasnije do 1. oktobra 2013, pisalo je u dodatnom ugovoru, moraju početi glavni građevinski radovi na izgradnji Galeba, a najkasnije do kraja aprila 2016. hotel mora biti izgrađen i stavljen u funkciju. Marković nije u Skupštini pomenuo ni taj momenat mada sam sklon mišljenju da on odgovor nije ni pisao.

Premijer se morao detaljnije osvrnuti na kredit od preko 30 miliona eura koji je Rokšped podigao kod NLB banke 2015. godine i kao hipoteku založio ni više ni manje nego cijeli hotel Galeb, koji, uzgred, ne postoji od 2008. Ulcinjani nijesu krivi ni što je kupac uspio kao garanciju kod banke da upiše i zemljište, što je Vladu onemogućilo da raskine ugovor. I oko toga tužioci vode istragu pa kad se sve sabere, oduzme, pomnoži i podijeli, privatizacija Galeba nije bila samo neuspješna nego i vrlo kontroverzna sa svim obrisima klasične afere. Nije zato Opština kriva…

Od 2008, kada je srušen, kao i 2015. kad je vaskrsnuo u katastru, Galeb je ostao samo san svih Ulcinjana. Na mjestu nekadašnjeg hotela, danas je jezivo pusta ledina, u međuvremenu pretvorena u parking. Ostao je i mali kružni tok da svjedoči o prelijepom hotelu koga više nema i vrhunskim ugostiteljskim radnicima, koji shodno socijalnom programu, danas na trafikama kupca, prodaju cigarete i novine…

Sokrat je rekao da je samo vladavina u korist svih, pravična i zakonita. Znam da premijer ne snosi odgovornost za sve što se događalo oko simbola ulcinjskog turizma i razumijem njegovu namjeru da brani partijske drugove i kolege. Znam i da zna da targetiranje drugih ne oslobađa odgovornosti prve. I znam da može mnogo bolje od onog dana u Skupštini.

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top