Region Dunava je rječni sliv koji zahvata najviše zemalja na svijetu. Devetnaest zemalja, uključujući i Crnu Goru, koje čine ovaj region, povezane su vodom – Dunavom i njegovim brojnim pritokama.
Kao što je poznato, region je bio gvozdenom zavjesom istorijski podijeljen između istoka i zapada. Međutim, posljednjih godina važne inicijative i događaji dovode do približavanja zemalja regiona i stvaraju nove mogućnosti za saradnju – uključujući saradnju u upravljanju vodama. Centralnu ulogu u porivu ka jačanju saradnje po pitanju voda u regionu imalo je proširenje EU ka istoku i jugu.
Glavni zakonodavni akt EU koje se odnosi na vodu je Okvirna direktiva EU o vodama. To je jedan od najprogresivnijih zakonodavnih akata o vodama u svijetu i podstiče upravljanje i zaštitu voda ne na osnovu državnih ili političkih granica, već na osnovu prirodnih geografskih i hidroloških formacija, rječnih slivova. Zemlje koje dijele Dunavski basen moraju sarađivati ukoliko žele da ispune obaveze iz Direktive (što je za države članice EU obavezno). Direktiva takođe podržava ideju o tome da cijene usluga u vezi sa vodom moraju da pokriju njeno cjelokupno koštanje.
Posljednjih godina, EU se polako pomjerila u Istočnu Evropu i preuzela nove države članice, koje su u potpunosti usvojile zakone EU. Druge zemlje kandidati kao što su Srbija, Crna Gora ili Makedonija sve rade na uspostavljanju pravnog i institucionalnog okvira za pridruživanje EU. Ovaj proces pridruživanja ima značajne implikacije za usluge vodosnabdijevanja i upravljanja vodama. Pored pripreme planova za upravljanje rječnim slivovima, usklađenost sa Direktivom o prečišćavanju komunalnih otpadnih voda jedna je od najznačajnijih i najskupljih obaveza koje zahtijeva zakonodavstvo EU. Za zemlje koje su se pridružile EU u ranom talasu pristupanja (Mađarska, Slovačka ili Slovenija), zadatak da obezbijede strogo definisani tretman otpadnih voda pokazao se kao jedan od najvećih izazova.
Pridruživanje EU nosi i obaveze i koristi, a troškovi ispunjavanja obaveza za kontrolu zagađenja voda zahtijevaju izgradnju postrojenja za tretman otpadnih voda koja ranije nisu postojala ili su bila neefikasna. Ova izgradnja se odvijala velikom brzinom u novim zemljama članicama. Na sreću, od EU se mogu dobiti finansijska sredstva kojima se podržava ovaj proces uspostavljanja nužno potrebnog upravljanja otpadnim vodama. Izazov izgradnje ove infrastrukture je značajan i zahtijeva i inženjerske kapacitete i reformu sektora voda kako bi se osigurala dugoročna održivost infrastrukture i finansiranje neophodno za održavanje. Za potencijalne nove zemlje članice EU, pouke koje se mogu izvući iz iskustava zemalja kao što su Hrvatska, Slovenija, Bugarska i Rumunija su od pomoći u razumijevanju i pripremi za izazove koji su pred nama.
Na sreću, na regionalnom nivou postoje institucije i aranžmani koji podržavaju ovu razmjenu znanja i saradnju u poboljšanju usluga i upravljanja vodama. Međunarodna komisija za zaštitu Dunava (stvorena na osnovu Konvencije o zaštiti Dunava) bila je jedna od ključnih institucija koje podržavaju razmjenu i saradnju u vodama. Slično tome, važnu ulogu odigrala je i Savska komisija, koja je formirana za ujedinjenje zemalja Save u upravljanju rječnim slivom, i koja kombinuje zaštitu voda i usluge u vezi sa vodama sa ekonomskim razvojem.
(Philip Weller je Koordinator Programa IAWD iz Beča)
Članak iz časopisa‘’Vode Crne Gore’’ br.2.,
JP ‘’RegionalnivodovodCrnogorskoprimorje’’
