Thursday, November 26 2020
Posljednja vijest

Z.Milovic o knjizi M.Canke: BARANIN U ULCINJU, ILI OBRNUTO: KNJIGA KAO MOST

Poznati novinar, književnik i publicista iz Bara Željko Milović napisao je pogovor za novu knjigu Mustafe Canke „Interkulturalni prikazi – Ulcinj i Bar“.

Kada je septembra 2018. u ulcinjskoj biblioteci “Mirko Srzentić” priređeno književno druženje pod nazivom “Barani u komšiluku”, na kome je prezentovano moje i stvaralaštvo kolege pisca Sava Markoča, bilo je to, po riječima organizatora, prvo institucionalizovano veče barskih pisaca u ovom gradu nakon nekoliko decenija, a istaknuto je da se ne pamti kada je skupna prezentacija ulcinjskih pisaca organizovana u Baru. Kad bi u “kulturnom” dijelu kakvog crnogorskog medija postojao odjeljak “vjerovali ili ne”, ova bi činjenica imala sasvim istaknuto mjesto, s obzirom da između dva susjedna primorska grada ima samo 25 kilometara, ali bi ukazivala i na nevjerovatnu stopu flagratnog otuđenja ljudi koji su vjekovima disali kao jedno i dijelili iste istorijske, ekonomske i, u krajnjem, mentalitetske faktume.Zeljko (1)Vjekovima spojeni u jedinstveni amalgam sudbine, nerijetko i toponimski kao, uslovno rečeno, zajednička vlastita imenica (“Bar i Ulcinj”), danas, u eri komunikacionih sredstava neslućenih performansi i više nego solidne povezanosti drumskim saobraćajem (pomorskog saobraćaja i tzv. “brze pruge” odavno nema), Bar i Ulcinj su dalji nego ikada.

Od ponovnog uspostavljanja šire verzije crnogorske države koncem XIX vijeka, ova dva grada su vojno i ekonomski tretirani kao cjelina. U decenijama nakon Drugog svjetskog rata, dok se između dva grada išlo starim putem preko Dobre vode i Kameničkog mosta, fluktuacija stanovništva, ali i povezanost, bili su na zavidnom nivou. U Ulcinj, kao turistički centar regiona, u koji su dolazile hiljade gostiju, hrlili su pedesetih i šezdesetih Barani na posao, jer od Kufina do Starog Ulcinja skoro da nije bilo valjanog hotela, a u Bar su Ulcinjani dolazili nakon toga, nakon što je Bar postao saobraćajno čvorište – ka Italiji brodom, ka Beogradu i Titogradu vozom. Poljoprivredni proizvodi iz jednog i drugog grada prodavani su i u Baru i u Ulcinju, zavisno od pazarnih dana; ribari su se pomagali, hotelijeri prenosili iskustva kako je koji turistički objekat rastao, naši i izvanjci su išli iz jednog grada u drugi… U zemljotresnim i ostalim teškim godinama Ulcinjani i Barani su bili tu jedni za druge, a prijateljstva, kumstva i orođivanja između familija nisu se mogla pobrojati. Žitelji teritorije od Bojane do Kufina bili su neumitno upućeni jedni na druge. Sada toga gotovo da nema, i baš zbog toga je bitno što je ova knjiga nastala.

Njome Mustafa Canka, vrijedni hroničar lijepoga (ali i onoga drugoga), skuplja rasparane parčiće kolektivnih sjećanja u cjelinu, pokušavajući da dokaže da je onoga što povezuje Bar i Ulcinj kudikamo više nego onoga što razdvaja. Njegovo djelo prikazuje čitavu nisku bisera koju danas zovu “suživotom”, a u stvari nije ništa drugo no naš obični, mediteranski zajednički život, kakav smo baštinili vjekovima. Pametno balansirajući između prošlosti i sadašnjosti, autor je ponudio odgovor na mnoga pitanja koja se ne tiču identitetskog već ljudskog, što je kategorija iznad, a čime je nanovo otvario škrinju bescjen-blaga dobro poznatu starosjediocima, na žalost ne dovoljno i onima koji su dolazili i ostajali i postajali dio tkiva Bara i Ulcinja. Otvorio je prvima na podsjećanje, drugima na nauk.

Canka o oblastima Bara i Ulcinja ne govori odvojeno, već kao o jedinstvenoj neraskidivoj tvorevini, bjelodano dokazujući da su se isti običaji, vjerovanja, u krajnjem i oblici ponašanja (nastali na osnovu “duha mjesta” i onoga što je on istorijski percipirao) zadržali na ovom prostoru bez razlika, iako ih je bilo. Ukazujući na tradicionalno gostoprimstvo kao temelj interkulturalnosti, on se dotakao bogatstva jezika i folklora, specifičnih kužina Ulcinja i Bara koje su u sebi zadržale dah imperija koje su vladale ovim krajevima, objašnjavajući da elementarno istu priču, samo sa različitim predznakom, nose pasta sa morskim plodovima i sultan-sudžuk, patišpanj i suvi krap, no, dotiče se i barskih i ulcinjskih maslinjaka kao “ogledala svetosti” i jasnih dokaza o milenijumskom trajanju na prostoru od Džidžarina do Valdanosa.

Posebno važan segment je popisivanje lokaliteta kojima lokalno stanovništvo pripisuje religioznu, magijsku ili kakvu drugu supra-moć, od gradina i mogila do crkava i džamija. Kroz široku riznicu odnosa prema nadnaravnom, Canka dokazuje slični modus ponašanja ljudi u ova dva grada, povlačeći paralelu između “jednih” i “drugih”, paralelu između linija koje se, po definicije geometrije, vazda prate i u beskonačnosti spajaju.

Knjiga, dakle, nosi eho velike humanističke tekovine zajedništva i prožimanja. Radi se o čisto etičkom specifikumu otvorenosti i tolerancije, koja je, u spoju dvije krajnosti, mediteranski mirna i dinarski violentna, oduvijek bila nesumnjiva konstanta ova dva grada. Imali su taj oreol iznad glave i kada su ih gradili i kada su rušili, znali su to i prijatelji i oni drugi. To je potreba da se bude svoj, uz osjećaj da je i ono drugo tvoje.

Na koncu, nek mi bude dozvoljena i lična nota. Kao Baranin čiji preci žive nekoliko vjekova u ovom gradu i oko njega, ali i kao sin čovjeka koji je dugo radio u ulcinjskim hotelima, pa i u vremenu kada sam iz porodilišta donešen upravo u ovaj grad, a više od tri decenije kasnije postao i ulcinjski zet, knjigu sam doživio i kao most koji spaja dva grada, između kojih balansiram punih pet decenija. Nadam se da će i drugima služiti u istoj namjeni i koristiiti zbližavanju i boljem razumijevanju. Ostalo će samo doći.

Književne večeri se podrazumijevaju.

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top