Thursday, August 6 2020
Posljednja vijest

Zeljko Milovic: RADIO SAM NA NAFTNOJ BUSOTINI U ULCINJU

ZeljkoBilo je to vrijeme Omladinskog servisa, otvorenog pri Opštinskoj konferenciji SSO, koji je za nas, nezaposlene mlade momke i djevojke, u vansezoni tražio posao. Tako smo I nas trojica-četvorica prvo nekoliko mjeseci radili u “Energoprojektovom” kompleksu u Luci, onda u “Obodovom” skladištu, pa nosili namještaj za neku špediciju, da bi jednog dana u Jovana Tomaševića 32 zazvonio telefon, a ljubazna sekretarica rekla: “Budite spremni sjutra oko podne, idete na naftnu bušotinu”. Nisam se ni oporavio od šoka, a ona je dodala, kikoćući se: “U Ulcinj”.

Tako je i bilo. Kombijem su nas odvezli ka najjužnijem crnogorskom gradu, pa sa magistrale desno ispred Bratice, prvo gore-dolje kroz neku golet, pa kroz gustu maslinadu sa koje je pucao pogled na more, da bi pred nas odjednom iskrsnuo proplanak. Tačno na raskrsnici – lijevo ka Meterizima, desno ka uvali Valdanos.

Taj dio ulcinjske opštine bio je slabo naseljen tada, do najbližih kuća trebalo je još dosta voziti. Kad sam izašao iz kombija, činilo mi se da sam na drugom kraju planete. Kao u “Bliskom susretu treće vrste” kad se usred planine stvori svemirski centar, tako je i ta gvozdena konstrukcija neprirodno stajala kao ogromni kosmički brod nasred udubljenja između brijegova. Mjesto se zove Ćafe, jer je tu prevoj između dva brda, uobičajeni turski toponim za ovakvu vrstu predjela.

Buka svrdla koje je probijalo zemlju bila je jednolična, gomila radnika vrzmala se svuda unaokolo, prljavih, zamazanih, vidno umornih, a nama su dali da premjestimo neke betonske blokove, potom da pomognemo u podizanju drvenih oplata za nešto kao vagone, a kad su vidjeli da možemo biti upotrijebljeni za sasvim konretne stvari, dali su nam da nosimo džakove sa “staklenim pijeskom” direktno do platforme i rupe u koji se on ubacivao.

Naša fascinacija poslom je bila očigledna, pa smo sve do mraka nosili te vreće, zavirivali u rupu (u kojoj se, naravno, ništa moglo vidjeti osim penetracije željeza u zemlju, uz natopljavanje vodom), zapitkivali radnike, poslovođe, inženjere u želji da saznamo što više. Na žalost, bilo je zabranjeno fotografisanje, pa nemamo i dokaz da smo radili na naftnoj platformi.

Posao pod patronatom “Jugopetrola”, vrijedan oko 10 miliona dolara, izvodio je nekoliko mjeseci novosadski “Naftagas”, u Jugoslaviji firma broj jedan za tako nešto, nakon mnogo negodovanja od strane vlasnika 150 stoljetnih maslina koje su posječene radi ravnanja platoa. Toranj je zvanično podignut 3. novembra 1988, došao je i Tempo na otvaranje, a oprema je dopremljena iz SAD. Predviđeno je da se stigne do dubine od 6500 metara, što je bio rekord Jugoslavije u tom trenutku. Ulcinjani su žestoko protestovali i zbog rada platforme, tvrdeći da širi radioaktivnost i zagađuje vodu i zemlju, pa su stručnjaci iz titogradskog instituta odradili analize i dokazali suprotno. Na kraju, stiglo se do tačno 5309 metara i pronađen je gas, ali u nedovoljnoj mjeri za tržišnu eksploataciju, pa je kompleks rasformiran, a ne mjestu rupe je stavljen veliki čep, pored koga se u kasnijim godinama ponekad pojavljivala naftna mrlja. Ovo je, inače, bilo treće traženje nafte u ulcinjskoj opštini, nakon platformi u moru naspram rta Đeran i postrojenja (sa bazenom koji još postoji) u maslinama Bašbuljuka.

Kako onaj gore uvijek svojom nepogrješivom astronomijom postavi kockice po šemi koja njemu uvijek ima smisao, uz stepen nepredvidivog humora, “periferni vremeplov” se ponovo zavrtio 2001. Kad je došlo vrijeme da se upoznam sa roditeljima djevojke s kojom sam se kasnije oženio, vozio me je Daco kroz masline Valdanosa do njene kuće u Meterizima, a flashbackovi su protutnjali kroz glavu kao kad te osa ubode. Ličilo je na “ono”, čak su i brda bila slična, samo sa mnogo više zelenog, tu je bio i asfaltni put i velika zaravan do koje se moglo lako doći. Rekao sam Dacu da stane i gledao unaokolo, dok me čekao, naviknut na razne neuobičajene “ispade” još dok smo radili “Barske novine”. Na jednom kraju pustog platoa, pored nekih dasaka, vidio se veliki zakivak, čep pričvršćen šarafima, glomazan, potpuno neprirodno da je tu, u pustari. Pretpostavljao sam da to može samo biti “ona rupa” – zapušen prolaz do dijela utrobe zemlje u potrazi za crnim zlatom i gasom. I bio sam u pravu, pokazalo se.

E, upravo to mjesto služilo mi je da svaki put iznova zasmijem moje, kad god bi prošli tuda, a to je redovna ruta pri odlasku u tazbinu. Redovno bih, ne propuštajući priliku, smrtno ozbiljan, gledajući iz kola ka platou i glomaznom čepu počinjao: “Jesam li Vam ja pričao da sam 1989. godine radio na naftnoj bušotini…”, na šta bi, kao po komandi ,krenule salve smijeha, dobacivanja ili pumpanja mojih priča iz fundusa Broja Jedan. U posljednje vrijeme taj naš ritual gotovo da ne praktikujemo, jer je na platou gdje je tražena nafta nikao kompleks zgrada za izdavanje, pa je i priča izgubila smisao koji je imala. A i stariji su.

(Autor teksta je Baranin, novinar i publicista, ulcinjski zet, Željko Milović)

Postavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Scroll To Top