”Poštovanje. Ja sam Pavle Pepđonović. Izvinite ako smetam. Neću vam uzeti puno vremena. Iz Ulcinja zovem. Ivan Gudelj mi je dao vaš broj… Da li mogli doći u Ulcinj… Da pozovete nekog od legendi i budete naši gosti na promociji Gudeljovog filma… “Ivanova igra?”…
Tako je tekao prvi razgovor s Pavlom Pepđonovićem, do “Ivanove igre” i “Ulcinjskog mundijala”, znanom svojim sugrađanima, poslovnim partnerima, porodičnom okruženju i sportskoj raji. Uglavnom košarkaškom svijetu. Nakon prvog okupljanja i “Ulcinjskog mundijala” desetine miliona ljudi širom svijeta saznalo je za Pavla. Čulo je za Ulcinj, od davnina poznatom po dobroti, dobročinstvu za sve koji su ga posjetili. Sada i po centru sporta. Najvećem olimpijskom selu u ovom dijelu planete.
Pavlu me najavio Ivan Gudelj. I, evo dočekah četvrti mundijal u Ulcinju…
Do svoje pedeset i sedme godine, nikad nisam bio u Ulcinju. Priroda posla, moje igračke fudbalske avanture vodile su me od Titograda, Obrenovca, Velenja, do Rijeke… Kao sportski novinar putovao sam od Albanije do Malezije, izvještavao iz Argentine, Brazila, Tunisa, Maroka, Španije, Portugala, Francuske…
Bio sam po zadatku u skoro svim europskim prijestolnicama, od Tirane, Brisela, Milana, Pariza, do Osla… Nikad u Ulcinju.
Moram priznati da sam prije “Ulcinjskog mundijala” prvi put bio u Ulcinju, na poziv Skende Redže. Bilo je to godinu iza CORONE. Prijateljski nas pozvao, dočekao i gotivio Skendo. Došli smo na preporuku sarajevskog “pitara” Danijela Pavlovića “Danca”. Bio je fudbalski turnir na pijesku.
Sportska raja, pojačani s pjevačem Adom Nezirovom, osvojili smo prvo i treće mjesto. Toliko nas je došlo da smo imali dvije ekipe. Prekrasno. Organizacija za 10! Spavali smo u “Wieni”…
I onda je nazvao Pavle. Prezime mi, iskreno ništa nije govorilo. Gudelj je najavio poziv i povod dolaska u Ulcinj.
“Zvat ćete moj jedan prijatelj iz Crne Gore. Iz Ulcinja. Pavle. Bio je s prijateljem (Rudi Kashodža, zvani Batistuta) kod mene u Splitu. Dogovarali smo moju promociju filma. Daj pozovi Mešu, Faruka, Ferhatovića, još neke, pa dođite da se družimo!”- zamolio je Ivan, čuveni Hajdukov veznjak. Do povrede najbolji jugoslovenski nogometaš. Gudelja pamtim i po kolosalnim igrama na davnom mundijalu 1982.u Španiji. Etko Šljivo i Gudelj bili su najbolji u redovima “plavih!”…
Kada je Pavle nazvao bio sam na kafi u kultnoj sarajevskoj slastičarni “Jadranka”. Na Grbavici. Ima neke simbolike. Kafenisali smo Kemo Alispahić, Ševko Abazović i kolega Emir Delić. Kemo je prije rata igrao za Želju i Sarajevo, a poslije bio i trener “ljutih rivala”. Zet mu je košarkaški bh.reprezentativac Amar Gegić. Alispahić je porodično okružen sportistima. Zet mu je i Enver Lugušić, nekadašnji golman Sarajeva, a sestrić Adnan Spahić danas je perspektivni nogometni trener. I tri Kemine kćerke su košarkašice…
Prepričao sam društvu iz “Jadranke” tok razgovora s Pavlom. Ulcinjanin već četiri desetljeća na sarajevskoj adresi Ševko Abazović i rođak Dritana Abazovića u samo dvije rečenice je predstavio našeg domaćina i organizatora “Ulcinjskog mundijala”.
“Mnogo jaka i poštena porodica Pepđonović. Ako vas zovu, nemoj da razmišljate, dočekat će vas u Ulcinju kao niko!”- kazat će Abazović.
Tako je bilo protekla tri mundijala. Ne zna se koji ljepši. Organiziraniji. Nestvarno.
Izvještavao sam s evropskog i svjetskog prvenstva, bio na kultnoj brazilskoj Marakani, ali je Ulcinjski mundijal poseban. Po mnogo čemu.
Kako sam zakoračio u sedmu deceniju života, sportska dešavanja pamtim od sedamdesetih godina. Rastao sam uz Tempo, SN reviju, Sport, Oslobođenje, AS, kasnije Sprint, pa Žurnal… Slušao prenose košarkaških i fudbalskih utakmica- televizore su imali jedna-dvije kuće u selu…
Nije bilo interneta, a znao sam sve jugoslovenske igrače, sudije, tenere, radio reportere… Naravno i nazive stadiona, dvorana… U to su vrijeme popularni bili Mirko Kamenjašević, koji će u ratnom vihoru, biti kod mene u Rijeci, Milorad Đurković, Milojko Pantić, Zoran Popovski, pa Sejo Hadžijahić, Mladen Delić, Ivo Tomić…
Urezala mi se uvodna rečenica iz tih vremena karizmatičnog Marka Markovića, s prepoznatljivim glasom “Dragi zemljaci dobro veče”… Radijska emisija koju smo čekali kao danas “El Clasico”.
Ulcinj je okupio najveća fudbalska imena bivše juge. Dok čekamo otvaranje, ugledah na kamenoj “sećiji” do Male plaže na Pristanu svoje junake…
Jedan do drugoga Enver Hadžiabdić, Stanislav Karasi, Ivica Šurjak…Svi oni su igrali za reprezentaciju, one nezaboravne utakmice s Grcima, pa majstoricu u Frankfurtu, kada smo slavili golom legendarnog Josipa Katalinskog Škije.
Koji metar dalje kapiten olimpijaca Mirsad Mirso Fazlagić, pa Dževad Šećerbegović, Fuad Lica Mulahasanović, Nihad Mujezinović… Musemić se rasplakao kad je vidio Zorana Zoju Vorotovića. Pa onda Dževad Prekazi, Meša Baždarević, Nikica Cukrov, Kočo Dimitrovski, Ante Miročević, Dejo Savičević, Miloš Šestić, Ivo Jerolimov, Mladen Mladenović, Milan Radović, Radmilo Mihajlović, Davor Jozić, Faruk Hadžibegić, Paja Pašić, Mili Hadžiabdić, Jovica Nikolić, Ljubo Radanović, Miodrag Kustudić, Nijaz Ferhatović, Mirza Kapetanović, Bajro Župić, Vuko Petranović, Zoran Milenković, Miodrag Redžo Stojiljković, Nikola Nikić, Slobodan Halilović, Miloš Bursać, pa vaterpolist Deni Lušić, Miodrag Živaljević…
Sve as do asa. Gromade. Slušao ih “preko” tranzistora, a u Ulcinju se družim s njima. Gledam ih, slušam, a meni naviru slike s radio prijenosa od Bežigrada, preko Kantride, Maksimira, Čaira, do Tušnja… Pred očima crnobijele utakmice televizor EI Niš sa stabilizatorom i antenom na krovu, koju smo vrtili kako nam je neko iz sobe zapovijedao. Utakmice, crnobijeli televizor bez reklama, bez grafike sa autoritativnim komentatorima od Triglava do Đevđelije…
Dok gledam u masu ispred sebe prisjećam se i braće Boruta i Darjana Petrič i Videotona, Slobodine havarije u Las Palmasu, mostarskog “februarskog” turnira, pa Trofej Marjan, Zvezdinog finala s Borusijom Menhengladbah…Sjetih se Ivice Osima. “,Švabo” je u svakoj prilici zagovarao ovakva druženja i susrete fudbalskih velikana.
Ulcinj je most pomirenja. Da se ne lažemo, svašta se izdešavalo na ovim prostorima, pa nam je Ulcinjski mundijal i “Ivanova igra” potreban kao nikad prije. Ulcinjski je mundijal nešto najljepše što se moglo desiti od devedesetih godina. Dejtonski sporazum i Ulcinjski mundijal.
Samo je Ulcinj mogao okupiti takve asove, književne bardove, poput Sinana Gudževića, Bože Koprivice, Jovičića, pa domaćina i kolege Miki Grgura, Zorana Poleksića, autora monografije s prvog mundijala…
Raduje nas svaki poziv iz Ulcinja. Ne možemo riječima opisat i zahvaliti Pavlu, Ljošku Hasanagi, Gani Resulbegoviću, Mustafi Dritanu, šarmantnim damama iz “dream teama”, Skendi Pavlovoj desnoj i lijevoj ruci. I svim Ulcinjanima. Ivanu Gudelju, kolegama i prijateljima…
Krajem septembra je četvrti Ulcinjski mundijal. Olimpijada. Festival prijateljstva. Olimpijada na kojoj nema poraženih. Ulcinj je grad pobjednika! Balkanska Venecija, Pariz, Rio da Janeiro… Grad pomirenja, ljubavi… Ulcinjski mundijal nas svaki put iznova podsjeća na utakmice bez reklama, na radio prijenose, kolorne naslovnice Tempa, nepregledne stranice Asa, Oslobođenja, Politike, na Dječje novine, Veselu svesku, na Indirekt i gol Drage Vabeca u najavnoj špici sportskog pregleda. Vraća nas na Poljud i nezaboravnog Mladena Delića. “Nema više vremena… Ne sam Safete… Kud Simoviću… Radanović, Radanović, Radanović… Da li je ovo moguće… Ludnica…
Ulcinjani svake godine iznenade bogatim sadržajem. Sada će biti premijerno u Crnoj Gori prikazan dokumentarni film za djecu “Anka”. Upriličit će se promocija knjige svjetskog rukometnog stručnjaka Line Červara, zatim film “Izgubljeni dream team”. Film koji govori o posljednjoj košarkaškoj reprezentaciji bivše države.
Ulcinjani – Pavle ne voli da se njega izdvaja- postaju sportski centar Evrope. Svijeta. Koji traje 3-4 dana, a o kojem se priča godinu dana. Od mundijala do mundijala. Ostat će zabilježeno da je Ulcinj posjetilo više osvajača medalja nego na svim dosadašnjim mundijalima! Ulcinj je definitivno najljepša priča na ovim prostorima!
(S.SINANOVIĆ/Sportske.ba)
