„Bože, daj mi snage, volje i strpljenja; sačuvaj me od grijehova i uputi me na pravi put; Bože, oprosti im na njihovom neznanju i slabosti, sačuvaj ih od iskušenja ovog smutnog vremena, jer oni se samo plaše i traže sebi kutak za skrivanje! Sažali se nad njihovim dušama koje su prodali i poklonili! Pokaži svoju milost nad njihovim odlukama i postupcima! Bože, molim te, prihvati njihovo kajanje kada uvide da su radili i djelovali suprotno tvojim učenjima!“. Ovo je večernja molitvi koju izgovaram u dubokoj tami i praznini, koje karakterišu i dušu onih koji postupaju i rade na osnovu direktiva, a ne na osnovu savjesti i morala.
Zlo je vrijeme došlo, a Sudnji dan sve bliži samim tim što se ostvaruje proročanstvo da „vladaju nedostojni i nedolični vladanja“.
U ovim okolnostima odvijaju se lokalni izbori u opstini Ulcinj.
Sudeći po postupcima aktera, lokalnih vlastodržaca i/ili njihovih mentora iz Podgorice, vec vidjenim metodama pritisaka i ucjena, kupovine i zastrašivanja, i na ovim izborima će da odlučuju oni nad kojim je već odlučeno. Pitam se kako izaći pred Božije oči sa tolikim grijehom? Kako se susresti s Bogom bez razumnog objašnjena zašto nismo pokušali da nešto izmijenimo? Kako prije toga objasniti svojoj djeci da je neispravno i nepravedno kompatibilna zamjena za istinu i pravdu?
Stari grčki mislioci su ukazali na nelogičnosti i paradoksalnosti ljudskog morala i etike. Cjelokupna helenistička filozofija dijeli uvjerenje da od samog čovjeka zavisi da li će biti srećan ili ne. Zar poslije toliko godina nismo u stanju da shvatimo da nije riječ o dobru po sebi, nego o ljudskom dobru, o onom što je dobro u ljudskom životu i što je ljudsko djelovanje poslednji i najviši cilj? Nerazumski dio duše preovladava nad razumnim, te ne preispitujemo opomene razuma koji čovjeka pravilno savjetuje i podstiče najbolje.
Jedan kratki antropološki presjek naše sredine ukazuje da je dominatna pojava Markuzeove definicije prijateljstva, koja svoju povezanost zasniva na interesu i uzajamnom sebičnom koristoljublju. U našoj sredini glas birača zavisi, odnosno „košta“ onoliko koliko se nudi u određenom trenutku. Pa zar su se borci za ljudska prava, mislioci, teoretičari i analitičari borili za „pravo glasa jednakog za sve“ da bi mi tu vjekovnu borbu izdali bez moralnog i savjesnog razmišljanja? Izgleda da u suštini nismo dostojni glasa, da ne znamo sa slobodom, pa samim tim nismo još stasali za slobodno glasanje. U stanju da pogazimo nešto za što su neki ginuli i borili se, ukazuje da osnovna ljudska vrlina lagano umire. Prodajemo se, dok sa druge strane pljujemo i kudimo one koje prodaju svoje tijelo. Za one koji vjeruju u život poslije smrti, za one koji se plaše grijehova i pakla, duša označa svetinju. Da li bi im tijelo bez duše išta značilo? Ako smo u stanju da ih nazovemo raznim imenima koje pogrdno kaljaju njihov obraz i moral one koje prodaju tijelo, kako bi nazvali one koji prodaju dušu? Čak i Aristotel ukazuje da se moralno zračenje veže za volju moralne jedinke, te svoju etiku ne samo da zasniva na osobinama ljudske prirode nego je u okviru ovozemaljske stvarnosti, naročito u okviru čovjekovog političkog života, i završava. Za etiku nije glavna stvar saznanje vrline, nego moralno dijelovanje, moralno djelo i moralni život.
Vrijednosti društva su se očigledno promijenile ili, bolje rečeno, zamijenile. Izgleda da se društvo sve više navikava na postojeće stanje, baš kao što se navikava na stanje nezaposlenosti, bezvlašća, tiranije i anarhije. Većini su sve lađe potonule i jedini izlaz vide u usklađivanju sa parodijom koja vlada već godinama. Međutim, postavlja se pitanje ko je kriv za to? Da li su ikad okrivili sebe? Da li ikada pomisle da nisu imali dovoljno hrabrosti kojom se diče kada pričaju o svom porijeklu ili naciji? Kada bi naši preci oživjeli i bar na minut vidjeli svoje potomke koje im kaljaju obraz i prodaju ono najsvetije, što bi rekli? Da li bi nas tada sram i poniženje podstakli na razmišljanje?
Nalazimo se najjužnije u ovoj državi, ali možemo dodati i drugi dio te izreke – „najtužnije“. Mješavina svih balkanskih naroda, svi smješteni u istom „ruskom ruletu“. Sami sebi postepeno, ali sigurno, jamu kopamo i što je najvažnije: kudimo i osuđujemo! Ali koga? „Njih“? Ili možda bolje reći one koje svojom rukom biramo? Bog nam je darovao razum, a mi ga koristimo isključivo u ostvarivanju životinjskih nagona. Malo žalosno, ali istinito.
Javni interes kroje oni koji svoje interese nameću kao društveni, a mi ga kao „raja“ neupitno i bez pogovora slijedimo. Međutim, sve dok se uopšte i individualno dobro ne poklapaju neposredno, ovo drugo je primorano da se saglašava sa ovim prvim. Možemo li se zalagati za „dobro“ i ujedno i za „pravedno“? Vjerujem da je moguće i da ujedinjenje ovih etičkih vrlina služi uspostavljanju, unapređivanju i proširivanju slobode i sreće ljudi. Ovdje se povezuju individualno i opšte, privatno i javno dobro, te se na osnovu ovoga vraća osnovna predstava klasične političke filozofije, koja je isuviše potiskivana: da svrha vladavine nije samo moguća sloboda nego i najveća sreća čovjekova, to jest život bez straha i bijede, kao i život u miru.
