Prosto pitanje je: šta je spriječilo Crnu Goru, koja predstavlja mali “zalogaj” za Evropsku Uniju, kako u ekonomskom tako i u političkom smislu, da nedugo poslije nezavisnosti postane članica EU? I odgovor je prost – korupcija.
Korupcija kao jedna od nekontrolisanih pojava, predstavlja prepreku ubrzanom pristupanju EU. Da li postoji tolika intelektualna impotencija crnogorske vlasti da ne može uspostaviti mehanizme za borbu protiv korupcije, u zemlji u kojoj postoji praktično jedan zakon po glavi stanovnika? Sama činjenica da je vlast u Crnoj Gori nepromijenjena u zadnjih 28 godina pruža mogući odgovor. Da li je narodu toliko dobro, pa zaista prepoznaje napredak ili se samo nada napretku, te stoga konstanto daje povjerenje istoj vlasti? Ili je u pitanju mehanizam te iste vladajuće političke elite, koji je po svemu sudeći u kontinuitetu nepogrješiv i koji je savršen alat za nezakonite manipulacije i osiguravanje podrške?
Svaka post-socijalistička zemlja se suočavala sa trostrukom tranzicijom: političkom, ekonomskom i društvenom. Sve tri dimezije tranzicije su za cilj imale uspostavljanje funkcionalne liberalne demokratije. Post-jugoslovenske zemlje, su imale velikih problema sa tranzicijom i skoro su sve prošle kroz nekoliko faza. Ono što je značajno jeste činjenica da su se u tim zemljama pojavili novi ekonomski magnati, koji su bili ratni ili anti-ratni profiteri. Još gora je činjenica da su se ove podzemne strukture učvrstile u institucionalnom okviru, pa su samim tim i doprinjele različitim nacionalističkim i/ili suverenistickim idejama političkih elita.
Crna Gora nije izuzetak, možda čak i “uzoran” primjer saradnje vlasti i vanustavnih grupacija. Zasnovana na principima klijentelizma, državna partija i njen vrh zasnovan na oligarhijskom principu, i dalje ima potpuno kontrolu državnih aparata i resursa. Još od 1990. godine pa sve do danas, “ti resursi bili su u potpunosti podređeni održavanju vlasti i pobjedama na izborima“ (Darmanović, 2007). Tokom druge faze tranzicije, političke elite i njihovi srodnici su došli do određenog bogatsva, koje nije imalo zdrave osnove u prijeratnim dešavanjima. Društveni razvoj uslijed sankcija je uspostavio plodno tle za stvaranje „zarobljenosti države“ i nedodirljivost političkih elita koje su krojile sudbinu Crne Gore od 1990-tih godina. Dakle, kako se često navodi, „u okviru takve (apsolutne) vlasti, moć, vlast i lukrativni dobici koji iz njih nastaju, su se gomilali u malo ruku“ (Darmanović, 2007).
Stoga je dugogodišnji ostanak na vlasti rezultirao uplitanjem korupcije u svaki segment i svaki nivo društva, što je dovelo do stvaranja veoma jakih centara neformalne ekonomske moći, koji su snažno uticali na političke procese u Crnoj Gori.
Karakteristično za Crnu Goru je da su se politička i ekonomska transformacija uvijek zasnivale na izboru „manjeg zla“, tako da se uspostavljeni institucionalni okvir nije mijenjao u zavisnosti od potreba ekonomskog i političkog razvoja društva, već u zavisnosti od procjene potreba političke elite. Sistemska korupcija je prisutna u svim segmentima društva, bez izuzetka, i svoju moć crpi iz netransparentnosti rada državnih institucija i nedodirlivosti nosilaca javnih funkcija. Sistemska korupcija se ogleda i u zarobljenosti tužilaštva i sudstva.
Stoga, vladavina prava ima centralnu ulogu u uspostavljanju i zaštiti pravnog okvira u zemlji, i mora služiti kao glavno sredstvo za ograničavanje mogućnosti vlade i služenika da zloupotrijebe ili zaobiđu zajednički prihvaćena pravila. Najveća opasnost za vladavinu prava je fenomen korupcije, kao i nefukcionisanje zarobljenih državnih institucija, koje sprječavaju politički i ekonomski razvoj i demokratizaciju čitavog društva. Neki stručnjaci definišu korupciju kao “obrnutu mjeru vladavine prava, koja, zauzvrat, rađa cinizam, koji umanjuje građanski smisao” (Ramet, 2010).
Kao politički problem korupcija ugrožava normalne demokratske procese u zemlji. Osim toga, politička korupcija ne samo da dovodi do dislokacije resursa, nego direktno utiče na donošenju odluka. Ozbiljne analize ukazuju na visok stepen političke korupcije u Crnoj Gori. Politička korupcija se odnosi na manipulaciju državnim institucijama, kršenju pravila i procedura, zakona, pa i Ustava.
Naravno, sve se ovo danas prikriva kroz tobožnju borbu između čuvara države i državnih izdajnima i/ili stranih anti-državnih elemenata. Patriotizam se uzima kao opravdanje za nefunkcionisanje vladavine prava, pljačku državnih resursa, loše upravljanje u ime građana i loše ekonomske i socijalne politike koje se sprovode.
Slična je situacija na lokalnom nivou, gdje svako štiti nešto i/ili nekog od nečega i/ili nekog. A okolo nas se sve raspada i ide u nepovrat!
Dešavale su se korupcionaške afere koje su poprimale skandalozne razmjere. Međutim, pored svih dokaza, nadležne institucije ne reaguju upravo zbog korupcije. Poražavajuća je činjenica da nema odlučne reakcije građana. To se najbolje vidi na lokalnom nivou! Građani mirno prihvataju očiglednu korupciju kao sudbinu. To je rezultat sistemske korupcije koja produkuje samu sebe. Zato imamo korupciju kao način života.
Ulcinj je zarobljen od strane dugogodišnjih i stalnih političkih igara iz centra. Primjeri korupcije na lokalnom nivou su oni koji se nalaze visoko na lestvici koruptivnih afera Crne Gore. Kako zaboraviti “slučaj Valdanos”, koji je tipičan primjer zarobljenosti države. Uvala koja je do sada odolila koruptivnim privatizacijama. Takođe, privatizacije koje su se desile predstavljaju tipične korputivne afere i baš kao što korupcija čeka dokazivanje tako i te privatizacije čekaju realizaciju.
Dalje, postoji li iko, kome se spomene gradnja, a da ne pomisli na korupciju! Dok sa druge strane vodeći u inspekcijskim poslovima, u komoditetu ljetuju podmićeni od strane građana, koji pri zdravoj svijesti i čistoj pameti, prihvataju da doprinose korupciji.
Neke institucije se busaju da su sačuvali obalno područje, dok su od Ade i Bojane napravili najgori vašar.
Politička korupcija u oblasti zapošljavanja u Ulcinju je dostigla vrhunac. Ovako zapošljeni kliču „živio ugovor o djelu“ i kupljene diplome. Ovako su zapošljavani najavljeni “eksperti”! Ali, eto nisu uspjeli da izvade opštinu iz finansijske kome!
Na samom kraju, koruptivna afera koja se našla u Izvještaju o napretku – Solana. Milionska koruptivna afera, aminovana od Ulcinjana koji su to dozvolili i u tome učestvovali. Kum kupio za nekoliko stotina hiljada, uništio i iznio na prodaju za 250 miliona! I da nije ptica i ljubitelja ptica iz Evrope, svi bi mi ćutali.
Usadila se korupcija kao nešto normalno u ovaj grad, i mlade učimo kako da se „snađu“. Lađe ovog grada polako tonu, pod teretom korupcije, koju ne može da izbaci kao suvišni tovar. Žalosno, ali istinito, mnogi koji su imali i imaju udjela u koruptivnim radnjama, se slobodno kreću uzdignute glave, sole pamet i zahtjevaju poštovanje, traže povjerenje građana. A što će siromah građanin, misli da samo tako može riješiti neka životna pitanja.
Dok grad, na samrti, kroz tihi vapaj zove upomoć: ima li nade? Možda i ima, ako počnemo mijenjati sebe, jer samo mi, probuđeni, možemo odbraniti i očistiti od korupcije grad koji volimo!
