Govor građanskog aktiviste, člana redakcije Portala Ul-info, Admir Gjonija, na Antikorupcijskom forumu posvećenom zaštiti životne sredine, koji su u srijedu u Podgorici, organizovali BIRN Crna Gora i Građanska alijansa.
“Strah me je kada vidim ovaj stepen ljudske pohlepe!”
Ovaj citat uvaženog građanskog aktiviste iz Ulcinja, Xhemala Peroviqa, je jedan od glavnih činilaca ulcinjske ekološke zbilje. Iako izrečen u tekstu o Maslinadi u Valdanosu, sasvim sigurno bi pristajao, onako knap i potaman, i svim ostalim tekstovima koje smo napisali u okviru ovog projekta. A, tokom zadnjih 10 mjeseci „uperili smo svijetlo“, kako moj dobri kolega Mustafa voli da kaže, na pet problema sa kojima se suočava naša zajednica te smo, osim o Maslinadi, pisali i o plastici u našem moru, Solani, eroziji naše obale i o Port Mileni. Kumulativno gledano,sa pet naših istraživačkih tekstova, napisanih na albanskom i crnogorskom jeziku, stigli smo do gotovo 100 hiljada građana, tekstove su pročitali njih petnaestak hiljada, a zabilježeno je oko 600 reakcija.
Nego, šta je to pohlepa? Pohlepa se definiše kao želja pojedinca za sve većim posjedovanjem, uz bezobzirnost prema drugima i drugome!
Nekako uvijek kada se ona pomene, sjetim se čuvenog grčkog pripovjedača Ezopa, kome dugujemo vječito impresivnu priču o pohlepi. Među brojnim njegovim basnama je i priča o seljaku koji je pronašao gusku koja svakoga dana snese zlatno jaje. Prvobitno ushićen zbog svoje sreće, seljak uskoro osjeti kako ne može da čeka 24 sata dok stigne sljedeće jaje. Zamislio je da guska ima stotine jaja u sebi, ali da je škrta u dijeljenju tog bogastva. Seljak je postao uznemiren i želio je zlato odmah. Rasporio je guski utrobu, ali nije u njoj našao zlato. Dogodilo se samo to da je guska umrla, a seljak izgubio svakodnevni grumen bogastva koji mu je bio osiguran.
Naše „guske“, a ima ih puno, i dalje nam snose zlato! Ipak, stiče se utisak da se mi, a i oni koji odlučuju u naše ime, svojski trudimo da tako ne bude još za dugo.
Jer, kako drugačije objasniti da smo spremni da od podmorja napravimo podvodne kontejnere, nalik na one podzemne, i time rizikujemo zdravlje riba, čitavog morskog svijeta, a na koncu i naše. Ili, kako opisati bacanje i paljenje kvintala otpada u zaleđu Velike plaže, usred sezone, i time, u najmanju ruku, rizikovati uspješnost iste i svih narednih, koje nam svake godine, nepogrešivo, podare „zlatna jaja“, sve zarad izbjegavanja plaćanja komunalnih usluga. Baš kao što mnogi od preko 650 vlasnika kućica na obalama Bojane nijesu imali ugovor sa ulcinjskim komunalnim preduzećem o odvozu smeća i plaćanju usluga po tom osnovu, pa je ono najčešće završavalo u rijeci, a onda u moru.
Vjerovatno se sjećate vađenja ogromnih količina pijeska sa račve i iz desnog rukavca Bojane, koje je obavljano pod izgovorom održavanja njegove protočnosti. Samo za te poslove sa privilegovanim kompanijama, utrošeno je preko milion eura iz fondova Uprave za vode i Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom. Šteta koja je nakon toga nastala je mnogo veća: erozija na Adi je dobila na ubrzanju, a nestala su i pojedina kupališta na najistočnijem djelu Velike plaže!
I dok nam erozija „jede“ obalu, kerozija nam je „proždrla“ Solanu, ali ne zbog soli, jer se tamo, da ironija bude slikovitija, već deset godina ne proizvode slani kristali. A negdje između obale i Solane, čisto da nam ne budu samo drugi krivi, pobrinuli smo se da zatrpamo 62 hiljada kvadrata vodene površine Port Milene, sve zarad kreveta i metra dvorišta više.
Zarad kućice više smo devastirali Bojanu, a ista sudbina prijeti i Maslinadi u Valdanosu. Naime, nakon što su maslinjaci poslije 43 godine vraćeni pravim vlasnicima, u toku je proces njihove obnove. No, neki od vlasnika željeli bi da grade, po ugledu na one koji su to nekažnjeno učinili u ostalom dijelu Maslinade.
Ipak, koliko god ovo naivno zvučalo, nije sve tako crno.
Naime, za potrebe pisanja navedenih tekstova, mi smo bili pripremili pet anketa, na albanskom i crnogorskom jeziku, koristeći ECR (Engaged Citizens Reporting) alat, iliti alat za izvještavanje angažovanih građana. Građani Ulcinja, a bilo ih je oko 350 koji su odgovorili na pitanja iz naših anketa, su, između ostalog, stava:
- da Maslinada nije efikasno zaštićena i da postaje gradsko-građevinsko zemljište, a da za to najveću odgovornost snose lokalna samouprava, Vlada Crne Gore i vlasnici zemljišta. Takođe, gotovo su jedinstveni u stavu da u uvali Valdanos ne treba dozvoliti bilo kakvu gradnju;
- da je za problem zagađenosti mora plastikom kriva Vladu Crne Gore i Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom i da treba ukinuti korišćenje plastičnih kesa u Crnoj Gori;
- da je za devastaciju Solane najodgovornija Vlada Crne Gore, te da nadležni ne rade dovoljno na pokretanju proizvodnje soli;
- da su najodgovorniji za eroziju Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom i nelegalni graditelji na Bojani i da nadležni ne rade dovoljno na ublažavanju tog procesa;
- da je Opština Ulcinj najodgovornija za stanje u Port Mileni i da se ona treba zaštititi kako se ne bi dopustilo da postane gradsko-građevinsko zemljište.
Zato komentar naše čitateljke, na tekstu o devastaciji Maslinade u Valdanosu, u kojem piše: “Nemojte, ljudi, k’o Boga vas molim”, ne treba shvatiti samo kao vapaj nemoći, već kao podsjetnik na dubinu empatije i svijesti o potrebi za zajedničkim naporima.
Znate, većina čestitih ljudi lako demonstrira dvojako ponašanje kada se radi o novcu ili posjedu. Gramzivost bebe, koja traži da se dočepa svih predmeta, da bi ih stavilo u usta, možda samo donekle biva nadvladana kulturom i edukacijom. Ipak, i to je donekle i više nego dovoljno da mi, bilo kao mediji ili civilni aktivisti, nastavimo neumorno da radimo na promjeni paradigme.
Drugi kurs koji treba pratiti i održavati je onaj usmjeren ka vlastodršcima. Koliko god mi bili poznati po kulturi svaljivanja krivice na drugog, vlasti su, bilo lokalne ili državne, najodgovornije za stanje u kojem se jedno društvo nalazi. Zato je upravo na njima i najveća breme da, zajedno s nama, oblikuju održive politike, sprovode zakone i stvaraju ambijent u kome se problemi rješavaju, a ne talože.
Zaključiću ovu besjedu sa još jednom kratkom pričom: putnik na brodu počeo je da buši rupu ispod svog sjedišta. Drugi putnik je prigovorio. On odgovora: „Šta se tebe tiče? Bušim ispod svog sjedišta, ne tvog. A drugi odgovora: Ali voda će nadoći i poplaviti čamac za sve nas“.
Nadam se da smo poslije ovih tekstova mali korak bliže da na Ulcinj gledamo kao na naš zajednički brod i kuću.
