Ovogodišnja berba masline, na sreću, nije imala sudbinu berbe soli. Solari, poznato je, nijesu ,,ubrali” (a riječ je o skupljanju) ni jedan kristal iz ovogodišnjeg roda, koji su istopile kiše. ,,Berači” maslina, koji su, ustvari, skupljači plodova neće ostati praznih ruku. Brojna maslinova stabla su se okitila plodovima, berači su
pohitali da ih pohvataju odmah pošto padnu na tle, a šest od sedam mlinova, koliko ih ukupno ima na ovom prostoru, pojačana je proizvodnja ulja. Ovi darovi iz maslinade, koja ima od 70 do 80.000 stabala maslina, blagotvorno djeluju poslije neuspjele berbe soli, a i dosta loše turističke ,,berbe”. Zato ovi dani imaju neki prijatni miris maslina i maslinovog ulja. U mlinovima Hamdije Dragovoje u Kručima, pa kod braće Kolari, te Zahida Mavrića, Sutka Mile, Nasera Kasmića i Skenda Katane u gradu se uz meljavinu pričaju stare priče o ovom svetom drvetu. Procjenjuje se da se ovdašnji brojni maslinjaci stari po više od 600 godina, pa da je čak u 14 vijeku ovdje maslinarstvo već bilo dosta razvijeno.
Skica koja se, istina, ne može direktno vezati za ovaj kraj, kazuje kako su vladike silazile sa Cetinja da blagoslove masline kako bi bolje rodile (taj detalj saopštava Stefan Mitrov Ljubiša u ,,Pričanju Vuka Dojčevića”), ali ona ima zajedničku nit sa ostalim maslinjacima jer kazuje da su masline bile značajan izvor hrane.
Drugi detalj je takođe starog porijekla. On govori da su mladići bili dužni da određeni broj stabala masline zasade kako bi dobili ,,vizu” za ženidbu. Imovinskim zakonom Valtazara Bogišića iz 19. vijeka bilo je zadato da svaki muškarac, prije stupanja u brak, mora da zasadi 30 stabala maslina. Ta obaveza, izvjesno je, nije u
svakom slučaju poštovana, jer se tako posljednja dva vijeka broj stabala nije osjetno povećao. Jedan statistički podatak kaže da je ovdje 1880. godine kada je Ulcinj pripao Crnoj Gori, bilo preko 67.000 stabala. Sada, poslije više od 120 godina, se procjenjuje da ovamo ima tek oko 70.000 stabala. Taj podatak uvjerljivo kazuje da zakon nije dovoljno poštovati, da su mnogi mladići preskakali obavezu, pa je maslinada ipak sporo napredovala. Rast od samo 2.000 do 3.000 stabala, koliko im se broj povećao za više od jednog vijeka, je zanemarljiv.
Bilo je i perioda dugogodišnje nebrige prema maslini. Mnogi maslinari su joj okrenuli leđa, vjerujući u brži rast i razvoj preko turizma. Maslina je strpljivo čekala (zato maslinu poređuju sa dobrom majkom koja sinu prašta i kad je ne pazi). Ovo novo vrijeme pokazuje da se nešto u povoljnom smislu mijenja. Tu priču o promjenama na bolje kazuje Sarbo Buzuković, predsjednik Društva maslinara u ovoj opštini. Konkretan rezultat je, kaže on, vidljiv već ove godine. Maslinjaci su tri puta prskani protiv maslinove mušice i maksimalno je spašen rod. Ova godina ne spada u one najrodnije tokom petogodišnjeg ciklusa koji je karakterističan za rod ovdašnjih maslina (tokom njega su neke godine izuzetno plodne, druge prosječne, a neke sasvim omanu), ali će se, procjenjujemo, prikupiti neka trećina od bogatog roda. Međutim, najgore je što će dosta plodova ostati neprikupljeno. Nema ,,beračica”. Uz to, one skupo naplaćuju svoj rad. Nekada su radile za kilogram ulja dnevno, a sada traže dnevnicu koja staje 3-4 kilograma ulja. Uz to, ondašnji maslinari nemaju opremu za branje plodova. Sabro Buzaković saopštava da će Društvo maslinara uz pomoć IRD (američke organizacije za razvoj opština) i
Vlade Crne Gore obezbijediti mašine kojima se odrađuje više poslova u maslinjaku. Te mašine sa raznim priključcima mogu da kraste (obrezuju) grane, da prskaju maslinjak, da tresu stabla. U sklopu te opreme su i mreže koje se postavlja ispod grane i gdje se skupljalju otresani plodovi. Od ovakve berbe višestruka je korist, plod je čist, ne pada na zemlju i ne kvari se. Berba zrelih plodova umjesto spornog skupljanja se brzo obavlja. Ovih dana treba da stigne šest takvih mašina. Očekujem da će maslinari kupovati tu opremu koja se daje na kredit od pet godina, a od vraćanja kreditnih sredstava nabavljaće se nove mašine za nove maslinare, kaže Buzuković.
To je put ka modernizaciji proizvodnje. Da bude ulja i za tržište. Ne samo domaće. A, nekada se, statistika takođe kaže, odavde izvozilo ulje (u periodu od 1881. do 1889. godine na tržište Italije odavde je pošlo oko 300 tona ulja), a uvozila se so. Zanimljivo je da se izvozila i brača (otpad nastao meljavom) za koju se pretpostavlja da je služila za proizvodnju sapuna. Mogu li se opet otvoriti putevi izvoza ulja i – košpica…
(Tekst Aleksandra Janinovića, objavljen po prvi put u dnevnom listu “Pobjeda” 17.11. 2002., te potom u knjizi “Ulcinjske skice”, Ulcinj, 2017.)
