… Kada sam, ima tome nekoliko mjeseci, ne pamtim tačno, na televiziji vidio grupu mladića iz Sirije, kako odrpani i gladni lutaju Podgoricom, nakon što su iz Albanije ušli u Crnu Goru, sjetio sam se jutra kada smo mlađi brat i ja, bježeći iz Sarajeva, sišli sa voza na stanici u Baru. Bilo je proljeće, kao što je i sada, duvala je bura, a stanica je djelovala prazno, kao da je evakuisana. Na parkingu ispred stanice pronašli smo taksistu koji je tražio besramno mnogo para da nas odveze do Ulcinja.
Bilo mu je jasno da smo u nevolji – bilo mu je jasno da na toj nevolji može zaraditi. Ušli smo u praznu, mračnu i ledenu očevu kuću: tog jutra nije ličila na mjesto u kojem smo provodili ljeta. Do večeri je dunuo jugo i ja sam noć proveo kašljući, jer se probudio moj hronični bronhitis koji će me napustii tek koju godinu kasnije, kada sam počeo da pušim.
Ujutro sam bratu rekao: ‘Dobro, sad smo na sigurnom’, ali to nije zvučalo utješno. Od tog trenutka do danas osjećam da između mene i mog života postoji strahovita, nepremostiva razdaljina. Da smo nas dvoje, moj život i ja, dalji no što su to Sarajevo i Ulcinj, dalji no što su to Sirija i Njemačka.
Možete to zvati izbjeglištvom ili migracijom, možete tome dati i neko drugo, još modernije i sterilnije ime. Svejedno: biti imigrant, biti izbjeglica, onoliko koliko ja znam o tome, znači samo jedno: biti daleko. Biti daleko od svega, a najdalje od sebe. (Al Jazeera Balkan)
