Izgleda da su zapadni humanisti sve rezerve suza isplakali za Aylanom Kurdijem, sirijskim dječakom koji se utopio u pokušaju da se domogne Evrope.
Kada je objavljena fotografija mrtvog dječaka, desio se takav izliv zapadne humanosti, takva bujica probranih riječi tuge, takva poplava učeno sročenih molbi za oprost, da je onome ko zna što ne valja sa ovim svijetom moralo biti jasno kako to znači samo jedno: da će još neko stradati.
Tako je i bilo. U petak je more na Tursku obalu izbacilo beživotno tijelo četvorogodišnje sirijske djevojčice. Već sutradan, u subotu, još se jedno dijete utopilo: petogodišnja sirijska curica stradala je kada se pred ostrvom Lesbos prevrnuo čamac koji je izbjeglice prevozio iz Turske prema Grčkoj.
Ali… za razliku od smrti Aylana Kurdija, koja je bila propraćena fotografijom, tugom širokih narodnih demokratskih zapadnih masa i mudrim, a opet tako ljudskim riječima pisaca i intelektualaca, smrt dvije sirijske djevojčice nije uzbudila duhove. Njihova smrt je bila upadljivo depersonalizovana: medijski izvještaji, naime, ne objavljuju njihova imena, a kamoli uznemirujuće fotografije. Umjesto toga, smještaju ih u bezimenu, hladnu statistiku onih koje je, dok su pokušavali stići u Evropu, progutalo more.
Znao sam za misao koja kaže kako je smrt jedne osobe tragedija, a smrt miliona statistika. Mi, ljudi kao da imamo problem da pojmimo veličinu tragedije, kao da emotivno reagujemo tek kada tragedija dobije lice i ime…
Ali nisam znao da su standardi našeg poimanja tragičnog promijenjeni, da važi novo pravilo: smrt jedne osobe je tragedija, smrt dvije osobe – statistika.
Ništa se ne dešava po prvi put. Naprotiv, nema ničega što već nije bilo, niti onoga što opet neće biti.
Gigantmeđupiscima, Thomas Bernhard, koji je bičem svog genija šibao austrijsko licemjerje, ovako je vidio istoriju bez pravde i iskupljenja – parafraziram:
Prošli smo gotovo sve što tek dolazi; ništa nas ne može iznenaditi jer sve su mogućnosti već dobro poznate. Ko je razarao, lutao, mrzio, ponavljao sve greške, i ubuduće će griješiti, razarati, lutati i mrziti, tako sve do kraja.
Ponekad podignemo glavu, uvjereni da moramo reći istinu ili ono što se čini da je istina, ali zatim glavu ponovo pognemo.
To je sve.
Tako je, dragi Thomas. Ponekad, kada vidimo sliku Aylana Kurdija, na primjer, uspravimo glavu i kičmu, podignemo glas i usudimo se reći ono što mislimo da je istina. Samo da bi, potom, glavu opet pognuli.
Čitam ovih dana kako se evropski lideri, kao loptom koja je upravo upala u balegu, dobacuju ljudskim životima. Bosna će, kaže se, primiti 5.000 izbjeglica. Je li to najbolje što može zemlja čiji je svaki stanovnik ili izbjegao ili je u rodu sa nekim ko je izbjegao devedesetih? Hrvatska je, kaže se, primila 20.000 izbjeglica. To je, k’o biva, puno. Francuzi se prave Francuzi, Njemci i Austrijanci primaju, Talijanima je svega dosta, Grci imaju svojih jada, države istoka Evrope kao da vode dopisni članovi Kju Kjuks Klana.
Gledam ih i slušam, evropske lidere, i mislim: to su, dakle, oni koji nas tretiraju kao divlja plemena iz prašume. To su, dakle, oni koji će nas podučiti demokratiji i takozvanim „evropskim vrijednostima“. To su, dakle, oni čiji izaslanici u svojstvu evropskih i inih ambasadora suštinski vladaju našim zemljama. To su, dakle, oni kojima na poklonjenje idu naši pisci, profesori i građanski aktivisti.
Godine 1999., tokom rata na Kosovu, stotine hiljada Kosovara napustili su domove. Crna Gora, koja je stvorena i očuvana na mitu odbrane od Turaka, nije podigla zid prema Kosovu. Otvorila je granice, raskrčila puteve i širom raširenih ruku dočekala izbjeglice. Ti su ljudi, baš kao i oni koje danas na granicama Evrope dočekuju bodljikava žica i vojnici sa dugim cijevima, bili muslimani.
Mnogi od izbjeglih ostali su u Podgorici i na sjeveru Crne Gore, dok je najveći broj izbjeglica sa Kosova – njih oko sto hiljada – spas potražio u Ulcinju. Crna Gora ima svega preko 600.000 stanovnika, a sam Ulcinj gradić je od 22.000 stanovnika. Crna Gora tada nije lelekala kako će nam „izbjeglice promijeniti etničku i vjersku strukturu“, nego je primila ljude kojima je bila potrebna pomoć.
Te izbjeglice nisu silovali, niti pljačkali niti rušili grad. Kada je rat na Kosovu završen, vratili su se kući.
Prosta matematika kaže da je na svakog stanovnika Ulcinja,te 1999., bilo pet izbjeglica. Da budem posve jasan: to vam je kao kada bi Evropa, koja broji oko 550 miliona ljudi, primila oko dvije i po milijarde izbjeglica!?
Stoga mislim kako bi evropski lideri dobro učinili kada bi se pokupili pa lijepo skoknuli do Ulcinja. Da na licu mjesta nauče nešto u humanosti i evropskim vrijednostima.
Mi u Ulcinju para nemamo, jer je više od pola stanovništva nezaposleno. Nemamo ni velelepne građevine, ni etička društva ni filozofske škole, nemamo, vala, ni neku jasno formulisanu humanističku doktrinu. Imamo nepisane zakone crnogorske, a zapravo opšteljudske, koji kazuju šta je činiti kada sretneš čovjeka u nevolji, i imamo Kanon Lekë Dukagjini-a, albansko običajno pravo koje nalaže da izbjeglog ne samo zbrineš, nego ga, ako treba i svojim životom, zaštitiš od progonitelja.
Dame i gospodo, bujrum, da nešto naučite. I još ćete dobiti i po baklavu.
Izbjegli sa Kosova su dali da se pred zgradom Opštine u Ulcinju podigne spomenik u zahvalnost onima koji su ih primili u svoju zemlju, grad i kuću. Nedaleko od tog spomenika, preko ulice, takoreći, stoji spomenik Teresi Bojaxhiu – Majci Terezi.
Koja je, jednom, u Kalkuti, pronašla staricu koju je na smetljište bacio sin, da tamo umre. Život je curio iz žene, nije više bilo medicine koja bi mogla zaliječiti njeno tijelo. Čitavi dan Majka Tereza je stajala nad ženom i preklinjala je da oprosti sinu. U prvi mrak, prije nego što je izdahnula, žena je prošaptala: opraštam mu.
Neko je, hoću vam reći, pogrešno razumio evropske humanističke vrijednosti: ili mi, fukara iz Ulcinja, ili plemeniti evropski lideri.
Neko je, hoću vam reći, pogrešno razumio hrišćanstvo: ili Majka Tereza, ili Viktor Orban. (Al Jazeera Balkan)
