Uvijek sam se pitao zašto su u Ulcinju sve kafane iz kojih imaš pogled na more svako jutro prazne? Zašto ljudi ne žele popiti prvu jutarnju kafu zagledani u pučinu, talase, igru svjetlosti na horizontu, dopunite ovaj kič-niz.
Trebalo mi je neoprostivo dugo da razumijem da su kafane uz more prazne jer ljudi ovdje bježe od mora, kao što i čitav grad bježi od mora. Pod prijetnjom strijeljanja oni, ovdašnji ljudi, ne bi kafu popili na obali mora. Ne!
Umjesto toga, tiskaju se u kafićima preko puta pijace, gdje satima ispijaju kafe i puše, zureći pritom u pijačne nakupce i njihove gajbe pune kancerogenog povrća prošvercovanog iz Albanije. Čak i u tim okolopijačnim prčvarama gostima su dostupne novine i besplatan internet. Ali ni novine tamo niko ne otvara, kamoli internet. Svi po čitavi dan sa najvećom pažnjom prate kretanje gajbi sa povrćem. Čekaju popodnevne časove, kada se pijaca zatvara, kada nakupci spuste cijenu svog već polutrulog i, svakako, nejestivog povrća. Tada trče na pijacu i jeftino kupuju voće i povrće koje im inače ne treba, koje kupuju samo zato što je jeftino.
Tako oni zamišljaju štednju: po naročito povoljnim cijenama kupuješ ono što ti ne treba. Kući se te mrcine koje su čitav dan provele ispijajući kafe i pušeći vraćaju puni bizarnog samozadovoljstva pa ženama, koje ih ne smiju pitati gdje su bili i što su činili, jer će istoga trena dobiti po zubima, u naručje bacaju svoju trgovinu, koju ove kasnije bace u smeće, jer one su još ujutro kupile sve što je za kuću potrebno….
