Naša tranzicija dostiže svoju kulminaciju. Njena završnica biće posve jedinstvena. Iako svugdje postoje gubitnici i pobjednici tranzicije, u Crnoj Gori, po svemu sudeći, nakon što se proces okonča, ostaće samo ovi prvi. Ideje su istrošene, a vlast je, reklo bi se, slegnula ramenima. Skoro je nevjerovatno, ali je istinito da je Vlada priznala da nema ideju kako da ekonomski, a izgleda ni politički organizuje ovu zemlju. Kako onda ne ući u takozvanu „parlamentarnu diktaturu“ ili neki drugi oblik vladavine koji ne sadrži demokratske standarde?! Na svaki gorući problem, oni kažu „mi smo uradili šta smo mogli, zakon ne dozvoljava više, a ako neko ima bolji plan neka bude slobodan da ga predstavi“. Reklo bi se: iskreno i pošteno, ali nije baš tako. Upravo suprotno, neiskreno, nepošteno, a dodao bih i – krajnje bezobrazno.
Zašto? Odgovor je jednostavan. Mnogo toga su upropastili, a sada sa pozicije vlasti traže da im neko drugi rješava probleme. E toga stvarno nema niđe. Ovo je njihova tranzicija, koja i nije bila posebno kreativna, bez obzira na ishod. Bilo koje ozbiljnije tužilaštvo, vrlo bi jednostavno otkrilo sve njihove, primitivne, ohole i površene mahinacije koje su omogućile da se grupica oligarha i ljudi konektovanih na njihovu moć obogati na račun javnog interesa. Primjera za to je mnogo, ali pomenimo samo neke među kojima i ovaj aktuleni vezan za Solanu. Čisto da bi shvatili princip rada. Fabrika je odlukom famoznog Savjeta za privatizaciju prodata na berzi umjesto putem tendera. Razlog jednostavan. Da kupac ne bi morao da dokazuje da zna da proizvodi i prodaje so, jer to aktuleni vlasnik nikada nije ni želio da radi. Cilj je bila ogromna površina zemljišta na pjenu od mora. Kupiš nešto za 800.000 eura na berzi, kasnije, legalnim putem uz pomoć prijatelja na vlasti i većine u Parlamentu promijeniš Prostorni plan i poljorivredno zemljište prebaciš u gradsko-građevinsko koje se sad procjenjuje na 200 miliona eura!? Tu je skoro sva filozofija tranzicije. Firmu pustiš da izumre jer je ona samo smetnja za realizaciju „pljačke stoljeća“. Radnike eliminišeš godinu po godinu, što otpremninama, što čekanjem da im se stvore uslovi za penziju. Pričama o ogromnim investicijama pridobijaš masu, koja takođe želi laka i jednostavna rješenja. Onako izmorena i osiromašena, obuzeta nadom i pričama o razvoju iz bajke, od protivnika lagano prelazi u vašeg saveznika. Kritička svijest i energija pojedinaca izmiče polako ali sigurno, a šansa da se plan ostvari postaje sve izvjesnija. Na kraju, može vas u tome spriječiti samo velika kriza ili sam gospod Bog, jer institucije, po definiciji, u tim slučajevima ne postoje. Da bi stvar bila gora, čak i sada kada su sticajem okolnosti i pritiskom integracija dovedeni uza zid, tranzicijski um se ne predaje. Ministri ekonomije i finansija tvrde da nema boljeg rješenja osim da se segmentira određeni dio zemljišta Solane. Evo što to plastično znači: sadašnji vlasnik je korisnik zemlje, jer fabrika ne može da funkcioniše bez svojih ogromnih akvatorija. Samim tim to zemljište i nije u njegovom vlasništvu, jer je on kupio firmu, a ne zemlju. Ukoliko se pak segmenira dio zemljišta urbanizuje i proda, onda se faktički tom radnjom priznaje da je vlasnik prepisao svo zemljište na svoje ime. Ali, ni tu nije kraj. Prodato zemljšte bi se iskoristilo da se namire radnici i potraživanja, što nije nikakav garant da fabrika ima perspektivu i da će u budućnosti nastaviti sa radom. Ponavljam, to vlasnik nikada nije ni želio. Eto dokle ide ta domišljatost, negdje do šestog razreda osnovne škole. Zaklati vola, ne za kilo mesa, nego radi jedne jedine šnicle! A o zakonima nemam riječi, oni se izgleda mogu mijenjati samo kada treba da se zaštiti interes tajkuna i miljenika vlasti.
Sve su prilike da se i sa KAP-om želi uraditi nešto slično. Kupiš kompaniju, upropastiš je, vremenom se otarasiš radnika i, na kraju, ogromnu imovinu pretvoriš u industrijsku zonu Glavnog grada i prodaješ je – parcelu po parcelu. A nadležni ministri ti kažu, „ako neko ima bolje rješenje neka ga slobodno izloži“. Tužno je sve ovo što nam se dešava, mada možda smo to i zaslužili. Istina, slične stvari su postojale i u drugim zemljama koje su prošle tranziciju, međutim ona u Crnoj Gori traja zaista predugo.
Ovoj zemlji je definitivno potrebna nova vrijednosna politika, novi koncept razvoja i nadasve, bolje sudstvo i tužilaštvo. Pa zar neko zdravorazuman može pomisliti da će u ovakvom sistemu neki sud ili sudija stvarno stati na stranu obespravljenih radnika, ako sa druge strane imaju kumove, braću, prijatelje i one koji su svojim političko-ekonomskim djelovanjem „zadužili“ državu. Treba biti baš izuzetno naivan (ili pokvaren), pa povjerovati u to. Isto kao i u onih 40.000 novih radnih mjesta ili posao stoljeća zvani autoput. Možda se on i izgradi nekad, ali se sa njim moralo kasniti ako znamo kakav je plan u startu bio zamišljen. Tipično tranzicijski: prodamo Telekom, toboš da bi gradili autoput, dobro se ugradimo, i držimo veliku priču u šaci. Novac naravno iskoristimo u druge (nepoznate) svrhe, a nakon toga, kreće plan B. Nalazimo kompaniju koja će sarađivati sa „našima“ na tom projektu. „Naši“ kupuju asfaltne baze, kamione i mehanizaciju, da bi ostvarili duplu korist: oprali novac i ostvarili dodatni profit. Međutim, neka sila bdi nad nama, pa se i plan B istopi kao led na suncu. Logično, ako znamo da takav put nije vodio do Boljara, nego do Urugvaja, gdje je cvjetao biznis koji je omogućio kupovinu tih mašina.
Ne preostaje ništa drugo nego da nastavimo kao i do sada – kroz kanjon i suprotno od razuma. Ali, provjetriće se i razvedriti iznad Gore Crne! Koliko ćemo još čekati da naši uski politički vidici uvide druge horizonte zaista je teško odgovoriti, ali i pored svega treba sačuvati dostojanstvo. Dijalektika nas uči da svaka stvar koja jednom počne, jednom mora i završiti. Tada naravno neće poteći med i mlijeko, ali će stvari biti zanimljivije. Mnogi će prošetati do tužilaštva da makar daju izjavu, a naši sadašnji idoli olako će biti zamijenjeni. Nema mjesta za gnjev i revanšizam, ali pravdi moramo dati prostor. Kraj tranzicije biće čistilište naše duše, vrijeme u kojem ćemo se suočiti sa našim zabludama i priznati sopstvene greške, naivnosti i strahove. Takvom vremenu se moramo radovati, jer je ono jedini garant razvoja ovog društva. Sve ostalo su zapravo ordinardne gluposti i dimne zavjese „crnogorskog marlbora“ – koji bi, u Jergovićevom smislu, označavao sinonim za besmislene postupke upravljanja jednom državom. (Vijesti)
