U strpljenju leži spasenje! Makar bi tako trebalo biti. Čini se da su naši građani, politički gledano, strpljivi kao Japanci. Malo bi koji narod bio ovoliko tolerantan prema ovako bahatoj i rasipničkoj vlasti i brojnim nepravdama socio-ekonomskog karaktera koje su ga zadesile. Za takvo ponašanje postoje dva moguća objašnjanja: jedno pozitivno, da se nikada ne predajemo, i ono drugo, negativno, da smo već u sebi priznali nemoć pa nam je sasvim svejedno šta će se desiti u budućnosti. Crna Gora se u ovom trenutku nalazi pred dva velika iščekivanja. Prvo je šta će se desiti sa loklanom vlašću u glavnom gradu, i drugo, da li ćemo dobiti poziv za NATO na narednom samitu u Velsu.
Samo u zemljama hendikepiranih demokrtaija, lokalna vlast može biti determinisana odlukama u vezi sa spoljnopolitčkim ciljem, ali već je davno konstaovano da je u ovoj državi sve ionako moguće. I ima neke simbolike u ovim procesima, ali tu analizu moramo ostaviti za neki drugi put. Lično mi nije baš najjasnija logika da samo ukoliko ne dobijemo poziv, može se izazvati kriza centralne vlasti, navodno zbog vladavine prava. Zar nije logičnije da ukoliko se dobije poziv, to podrazumijeva da je posao završen i da nakon toga ne postoji zajednički imenilac koji drži na okupu takvu koaliciju. Sa druge strane, ukoliko je akcenat na vladavini prava, dobili mi poziv ili ne, ne znači mnogo, jer svako ko je malo upućeniji u prilike zna da se u dva-tri mjeseca ne može napraviti revolucija u vladavini prava i borbi protiv korupcije. Takvi procesi zahtjevaju više vremena. A tek nedobijanje poziva, značiće upravo to, konstataciju očiglednog, da ovdje ne postoji nikakva politička volja za reformama, što navodi na zaključak da je neophodno nešto mijenjati u političkoj eliti koja personifikuje ovakvu vlast.
Dakle, u oba slučaja, postoji samo jedan logičan ishod – promjene. Međutim, mi smo kao društvo davno zanemarili logiku, naročito ako znamo da ona prva počninje da otkazuje usljed moralne erozije društva. Često nas vodi goli i prizemni politički interes i zbog toga nekada ni najlogičnija odluka nije lako sprovodiva. Stoga će građani opet morati da se strpe i da sačekaju one koji već godinama ne znaju gdje su, da se izjasne i kažu – tu smo, ponovo „na pravoj strani istorije“.
A šta je prava strana istorije? Prava strana istorije je strana pravde i strana čovjeka ostvarenog u njegovom punom dostojanstvu. Sve ostalo je marketing, politika i manipulacija. Nije lako odabrati pravu stranu, ni u politici ni u životu, ali nije ni teško ukoliko znate šta želite i pri tom imate iskrene i časne namjere. Zato će se sve uskoro morati iskristalisati. Nema više bježanja.
Ovdje dolazimo do glavnog pitanja: ima li istorija svoju pravu stranu? Filozof bi rekao da nema, a političar da ima. Lako je pretpostaviti ko govori istinu. Moralna dilema se odnosi na sljedeće: ako pretpostavimo da je prava strana istorije bila ona koja se zalagala za mir u ratnim vremenima, shvatićemo to kao moralnu i političku odbranu jednog od temeljnih prava – prava na život. Sa druge strane, ako je godinama unazad takva politika zavlačila ruku duboko u džep građana i rasprodala državne resurse koji su trebali služiti budućim generacijama, onda zaključujemo da je napravila prekršaj jednog od temeljnih prava – prava na imovinu. Ako je pritom manipulacijama dolazila do izbornih pobjeda onda je prekršila i – pravo na slobodu izbora. Neće baš biti da je uvijek bila na pravoj strani ili makar zdrav razum to ne može da konstatuje. Ako je prava strana ona koja se zalagala za državnost, valjda je pogrešna ona koja je opljačkala bogatsvo te iste države. Znači sve je relativno, a pravu stranu jedino može i treba odrediti vrijeme. I ove dileme se mogu argumentovati u nedogled, pa možda u tome i leži odgovor zašto istoriju pišu pobjednici ili preciznije, vlastodršci.
Ono što ipak možemo konstatovati kao tačno je to da prava strana svake istorije biva utkana u univerzalnim vrijednostima čovječanstva koje nemaju vremensko ograničenje niti rok trajanja. U ovom trenutku prava je strana ona koja vodi ka demokratizaciji i pomirenju našeg društva, jer je to univerzalno dobro. Ako želimo graditi građansku državu onda moramo prestati praviti nepotrebne segregacije i diskriminacije, nazivajući jedne prijateljima, a druge neprijateljima. Istorija će suditi jednima i drugima, a na nama je da svima pružimo šansu.Ne možemo jednu ruku držati na srcu dok se intonira himna, a drugu na fotelji i pritom govoriti, samo smo mi u pravu.
Da rezimiram. Iskreno vjerujem da treba uraditi sve što je do nas kako poziv u Velsu ne bi izostao, ali o tome će na kraju ipak odlučiti drugi. Ono o čemu mi odlučujemo i što nas obavezuje je volja građana za demokratskom smjenom vlasti. To je realno i ostvarivo. Pravda je motiv koji nas tjera da vjerujemo da je spasenje moguće, a strpljenja, kao i dosad, imamo na pretek.Sačekaćemo ishod, a kao pomoć pri razmišljanju onima koji ne žele ni ovoga puta da pogriješe stranu istorije, može poslužiti Ajnšajnova definicija koja kaže: „Ludilo: raditi istu stvar iznova i iznova i očekivati različite rezultate“. (Vijesti)
