Valjda je sve krenulo sa transformersima. Sjajna izložba mladog umjetnika je praktično promijenila Podgoricu. To je suštinski značaj kulture, koji često ne razumijemo i zanemarujemo. Koliko nam je samo trebala transformacija, vapili smo za njom. Čak su pojedine transformerse i rušili huligani, ali se dobra ideja uvijek uzdiže i iznova rađa, čisto da bi nam dokazala da su promjene besmrtne. Slanje DPS-a u opoziciju u Glavnom gradu bilo bi istorijsko dostignuće, bez obzira na modalitet tog čina. Simbolika u politici uvijek puno znači. Na nju se, u principu, naslanjaju veliki događaji koji uslijede.
Međutim, istina je da su pregovori pali u blokadu. I zato slijedi logično pitanje: ko je kriv, ako je to uopšte i bitno? Možda bi odgovor značio deblokiranje procesa, ali za sve to ima malo vremena i stoga je sada potrebno stvari tretirati drugačijom logikom. Zašto? Zato što bi u slučaju dogovora svi postali pobjednici, i obratno, svi smo gubitnici ako odemo na nove izbore. Ali, evo, da se potrudim da objasnim besmisao traženja krivca u ovom trenutku, upravo kroz identifikovanjete krivice.
Kampanja ELP je bila totalno nejasna i promašena. Niko nije mogao da shvati šta ta koalicija zapravo želi. Ekspertska, manjinska, tehnička, ne-konvencionalna, ovakva, onakva uprava… sve je rečeno samo se nije reklo ono glavno. Jasno i glasno: da li ćemo poslije izbora sa opozicijom ili sa DPS-om? Tu leži ključ. Zapravo, kada se prisjetimo kampanje ovo što se sada dešava nije nikakvo iznenađenje. Bilo je i ličnih stavova, poput onih, „prvo ćemo razgovarati sa najjačima“, ili onih „DPS 26. maja ide u opoziciju“. Dakle, koordinacije očigledno nije bilo. Zato smo i tu gdje jesmo.
Onda smo čekali Godoa ili preciznije SDP. Hoće, neće, Ranko, Vujica, Raško, ovaj-onaj, treba – ne treba, paket za sve gradove, pojedinačno, platforma… Dva mjeseca ih čeka cijela javnost da kažu sudbonosno „da“, ali od toga ništa. Sve nešto hoće pa stanu. Na kraju, konačno, kažu hoćemo manjinsku upravu, nema koalicije, nema papira, sve se prihvati, a to istovremeno ne mogu provući kroz svoje partijske organe. Poslije im je neko drugi kriv.
Možda su krivi i dežurni intelektualci koji su činili sve da spriječe SDP i njenog lidera da ode sa opozicijom. Bili su pedatni i redovni u javljanjima i providnim štićenjem DPS-a. I sve to u ime Crne Gore! Njihova selektivnost ogleda se u tome što ih nema nikada da se jave i ukažu na zloupotrebe, korupciju ili kriminal aktuelne vlasti koji izjeda naše društvu, kao i budućnost ovdašnje djece. Ali i kriminal je legalan, ako „štiti“ sistem koji im omogućava apanažu. Tužno.
Ima još potencijalnih „krivaca“. Nosilac liste je nestao u pogrešnom trenutku. Nakon izbora se javio samo par puta, unijevši dodatnu konfuziju bez veće potrebe. Nije ga bilo kad je trebalo, a javljao se u nevrijeme. Tačno je da mu unutrašnja previranja unutar jedne ili druge stranke moraju zasmetati, ali on je odgovornost prije svega morao imati pred građanima koji su ga glasali, a tek nakon toga i pred strankama čiju je listu predvodio. On je morao biti sinteza i most koji spaja naše razlike, a to se najbolje moglo uraditi nepokolebljivim stajanjem na čelu grada i predvođenja nove lokalne vlasti, upravo u najtežim trenutcima koalicije.
Ali ni tu nije kraj. Neko je svjesno untrašnja previranjaPCG gurnuo u žižu javnosti zaista u pogrešnomtrenutku, za šta nema opravdanja i dao legitimitet SDP-u da svoja bezpotrebna nećkanja i 17-tno godišnje čerečenje Crne Gore, još jednom opravda problemima u koaliciji. Taj čin je još jednomdokazao da je ovdašnjim liderima fotelja uvjek ispred interesa građana, a zbog toga, odgovorno trvrdim nema promjene vlasti u Crnoj Gori već četvrt vijeka. Prosto su nedorasli za izazove vremena. Poslje mene potop. Tu počinje i završava sva njihova filozofija.
Jedino ko sigirno nema nikakve veze sa krivicom su DF i SNP. Vrlo korektno, solidarno i krajnje odgovorno su se ponijeli u ovoj situaciji ponudivši ELP-u sve što su tražili, a što im realno ne pripada. Napuštanje tradicionalnog opozicionog rova, shvatanje ozbiljnosti političkog momenta, veliki je korak naprijed čiji će se značaj tek osjetiti u budućnosti našeg političkog života.
No, sve je ovo nevažno, u odnosu na to koliko je bitno da se uradi posljednji napor i da se realno volja građana Podgorice artikuliše na pravilan način i dođe do dogovora. Građani zaslužuju bolje i više, kako u kulturi tako i u politici. Zato svi moramo biti posvećeni ostvarenju tog cilja. Samo spoznajom pravih vrijednosti one nam postaju dostupne. Transformersi su uradili svoje, sačuvali su Podgoricu koliko su mogli, sada je red na političare. Možda manjinska vlast nije najbolje riješenje, ali u svakom slučaju to je najmanji zajednički imenilac u ovom trenutku i dobra osnova za buduća zajednička djelovanja opozicije i SDP-a. Naprosto, to je model koji sjutra može, u ovoj ili onoj formi, biti primijenjen i na državnom nivou. Pad DPS-a u Podgorici bio bi definitivno početak njihovog kraja, s tim što vjerujem da na konačni kraj ne bi dugo čekali. Stvari su jasne, oni su ostavljeni sami, a sva sila koja iz njih izbija neće biti dovoljna da se zadovolje njihovi megalomanski zahtjevi. Sada je važno iskoristiti ovu istorijsku šansu i ponavljam da će u slučaju neuspjeha biti potpuno uzaludno tražiti krivca. Građani nam to sigurno sa pravom neće oprostiti. Zato pamet u glavu, još je sve u rukama 30 odbornika DF-a, SNP-a i ELP-a. (Vijesti)
