Rođena sam i živim u jednom od najljepših gradova na samom jugu naše obale, tu gdje iz jezera izvire rijeka koja se uliva u more… Sjećanja me često vraćaju na one dane i godine kada su u ljepotama i blagodatima našeg grada uživali turisti iz cijele Evrope, pa i šire.
Danas kažemo, bila su to zlatna vremena. Pitam se: kako je moguće da je jedan primorski grad bio razvijeniji i ljepši u prošlom vijeku nego što je danas, pitam se kome to odgovara i ko od toga danas ima koristi?
Iskreno: htjela sam se fokusirati na jedan od mnogobrojnih problema sa kojima se suočavamo svaki tren, svaki dan. Međutim, skoro da je nemoguće dati prioritet bilo kojem od aktuelnih problema… Jer, dok se po svijetu, pa i u našem komšiluku, planiraju i grade gradovi na vodi, mi ćemo i dalje na društvenim mrežama ‘uživati’ u skicama aqua parka, hotela na Suki, slušati bajke o Arapima koji će od Velike plaže napraviti Dubai, vjerovaćemo da će se Port Mileni konačno vratiti nekadašnji sjaj, da će ulcinjska Solana nastaviti sa proizvodnjom soli, da će na plodnim Vladimirskim poljima početi proizvodnja organske hrane itd. itsl…
Jednom riječju, mi ćemo i dalje sanjati prošlost, maštati o šarenoj laži budućnosti i tapkati u mjestu u sadašnjosti.
Poštovani, upravo sam ispričala bezbroj puta ispričanu priču, ali budemo li odustali i od riječi šta ostavljamo budućim generacijama!?
