Prikaz knjige Roberta D. Kaplana “Jadran: civilizacijski koncert s kraja modernog doba”, 2022.(ADRIATIC: A Concert of Civilizations at the End of the Modern Age)
Krajem ljeta je u izdanju Random House objavljeno knjiga Roberta D. Kaplana “Jadran”. Kaplan je izuzetno plodan novinar i publicista koji štanca nove knjige skoro svake godine. Cijenjen je, medju četvoricom najuticajnihih geoplotičkih pisaca u Sjedinjenim Državama. Obimno, detaljno sa puno citata i velikog broja pjesnika od Dante, Njegoša, Brodskog, Ponda, Seferisa, svih nobelovac-a, putopisaca kao Edit Durham, brojne knjige od Matvejević, Kissingera pa do Vikers. Posebno je interesantno da se odupire opisu terena kao “sukobucivilizacija” već kao prostor gdje je očuvana svojedobnost u odnosu prema modernim institucijama Zapadne civizacije. Putovao, razgovarao i pisao je u periodu od 2016. do 2018. Knjiga se čita lako, kao da je opis opsežne naučne literature za disertaciju u oblasti istorije, iako putuje vremenom, tematski i prostorno od srednjeg vijeka do danas. Lepantsku bitku opisuje kao ključnu pobjedu Zapada za razvoj Jadrana, te hipotezira da je tako očuvan duh raznih naroda oko ovog mora. Njegovo pisanje je čitljivo, mnogo pristupačnije od pomalo suhoparnog akademskog pisanja, jer se ne libi da unese vlastite reakcije na vrijeme, lokacije niti osobe. Tako, na primjer, primjećuje da predsjednik Crne Gore ima frizuru sa “svakom dlakom na svom mjestu”.
Posebno je uočljiva razlika u pisanju Noela Malcoma, kojeg Kaplan obilato citira. No Noel metodično i stručnom analizom sadržaja tekstova iz venecijanskih i drugih arhiva (s izuzetkom istanbulskih) ukazuje na procese, mehanizme kada opisuje porodice Bruni i Bruti, te diplomatske veze sa trajnim neočekivanim istorijskim posljedicama tkz. “Unanticipated outcome”. Zapad preko njih saznaje kako je Otomansko Carstvo funkcionisalo kao imperijska sila. Kaplan piše o pojedincima sa nekoliko pasoša pa i vezama sa predstavnicima elite u zapadnoeveropskim zemljama ili SAD-a gdje žive da bi zaradili što je svakako neosporna činjenica. No, to ostaje na nivo da se problem riješi tj. omogući ekonomski napaćenomnarodu Crne Gore ili Albanije, posebno da kako-tako preživi. Prepuno značajnih, prijateljskih razgovora o raznim geostrategijskim temama, mada čitalac nema uvid koja su konkretna Kaplanova pitanja. Njegovo pitko pisanje da se problem riješi ostaje na žurnalističkom i opisnom prikazu.
LOKALNO VS GLOBALNO
Na početku knjige saznajemo da je najbolje se upozanti sa temom ako ima lokalni uvid.
Kaplanovi su sagovornici na primjer Srđan Darmanović u Podgorici i Dejan Jović u Zabrebu koji su obojica politikolozi. Studirali su 80-tih kada su bile popularne FPN-nijade medju studentima političkih nauka koji su okupljali i raspravljali o entropiji, entalpiji i raznim manama tadašnjeg socijalizma od Triglava do Đevđelije. Jović je odbranio izvanrednu doktorsku studiju na Londonskoj Ekonomskoj Školi o urušavanju sistema socijalističke Jugoslavije koja je objavljena u Hrvatskoj.
U Albaniji razgovara sa predstavnicima nevladinih grupa koji upiru prst na kriminal, raspad bankarskog sistema i korupciju, mada narod vjeruje da će se problemi riješiti ulaskom u Evropsku Uniju. Sagovornik mu je i Sali Beriša, bivši Predsjednik koji tvrdi da su imali četiri vrste diktatora: komunizam, kult ličnosti Envera Hodže, glad, totalnu bijedu veću nego u Rumuniji i izolaciju stanovništva u predjašnjem sistemu. Problem kojim se nameće je albanofobija u prilikama na Balkanu. Kaplan precizira da je bosansko i albanski problem i zbog odnosa Zapadnog svijeta prema muslimanima u globalu. U SAD su Berišinu porodicu stavili na listu optuženih korupciju prošle godine.
Očita je Kaplanova dobra namjera i stav da istinski doprinese da se problemi riješe. U doba alogaritama, dezinformacija, krije se ko plaća, kome koristi širenje lažnih vijesti, predrasuda, populizma, nacionalizma, izbjegličke krize i skepticizma prema funkcionisanju te je opšta sumnja u efikasnost institucija modernog Zapadnog društva. Takodje, i novinarstva koje ima zadatak da informiše i utiče na formiranje stavova građana u demokratskim državama.
Laiku može zvučiti laskavo da ovim prostorima nalazi ključ za rješenje svih modernih dilema. Što je pak uticalo da na razne narode, religiozne i etnčke grupe nikad nisu vjerovali insitutucijama vlasti to ostaje nepojašnjeno na stranicama knjige “Jadran”. Ostaje samo da naslućujemo kako je Kaplan osvijestio izmedju Riminija do Krfa te sve probleme. Davna je bila 1934. kad su Peri i Lord epskim pjevanjem Avde Međedovića uspjeli da riješe Homerovsku dilemu.
Na proputovanju jedino što Kaplanu lično smetaju su kiše, bure, pa i saznanje da Vizantijske zidine iz šestog vijeka “Via Ignatia” u Draču su de facto poznate kao “Via Kanabis.” Po riječima anonimnog sagovornika to je putanja kojom se droga prenosi sa Bliskog Istoka preko mediteranskih luka do ko zna kuda i gdje.
NUŽDA ZAKON MIJENJA
U knjizi Mustafe Canke o interkuluralizmu kao primjer se navodi da su seljani Kruča slali istu osobu kao predstavnika bez obzira na promjene. Vjerovali su tom čovjeku kojeg poznaju više nego sistemu koji se možda u biti niti ne mijenja. Kaže naš narod “sjaši Kurta da uzjaše Murta” za vlastodršce.
Svaki čitalac ovih redova zasigurno ima priču kako je zaobišao rupe u institucijama koje su skoro do zla protivrječne. Narod se oduvijek snalazio kako je znao i umio. Sredinom 70-tih, mama je autorku poslala na pregled kod psihologa umjesto najbolje drugarice Filje. Sigurno je da bilo i te kako zakonski kažnjivo. Filjin tata, Đeljoš, je mamu zamolio za uslugu da povede autorku jer je sedmogodišnja kćer Filja tada bila na selu visoko u brdima. Do Prifte nije bilo autoputa ni redovnog autobuskog prevoza niti je on mogao da dovede kćer na sastanak za psihološki pregled u Titograd. Pošto su oni govorili albanski kući, test je bio nužan za upis u prvi razred osnove škole. Istina je da niko nije rekao psihologu koji je administrirao test da djevojčica širokog osmjeha na licu i u novom tufnastom kompletu nije Filja. Nije tražio legitimaciju sa slikom. Zakonska obaveza je izvršena, test i lingistička evaluacija su obavljeni.
Autorka tekst piše iz istog grada gdje je Robert D. Kaplan počeo bogatu novinarsku karijeru taman te godine. Rahmetli mame i čika Đeljosa više nema. Filja i autorka obje imaju kako nas Kaplan opisuje po nekoliko pasoša, diploma puni kuferi, porodične žene čija djeca, ipak, ne rastu u društvu gdje bi se ta epizoda mogla ponoviti.