(Analiza romana „Razgovor sa vješticom” Vladimira Vujovića, “Sumatra”, 2025)
Analizu skoro pročitanog romana „Razgovor sa vješticom” Vladimira Vujovića započinjem citatom o književnoj kritici koji sam nedavno pročitao kod jednog veoma čitanog i kontroverznog albanskog autora, Bena Bljušija: „Književni kritičari su posebna vrsta. Oni vjeruju da književnost treba da prikazuje šta ptice rade, a ne šta ljudi rade.“ Kroz ovu misao, u neku ruku, amnestiram sebe za sve što možda ne bi bilo po volji ljudima.
Neka bude da sam pisao za golubove.
U priči Gómez Palacio Roberta Bolaña, narator kratko boravi u pustinjskom predjelu Meksika i sve vrijeme opisuje upravo taj prostor, kao i gotovo nemogućnost da se u njemu dogodi nešto esencijalno ili univerzalno. Ipak, nakon te priče i nakon mnogih sličnih radova na jednom dugo potcjenjivanom humusu, danas se meksičko tlo poznaje i dublje i dalje, i preciznije i prijatnije.
Tako i Razgovor sa vješticom uzima jedan ugao jednog mjesta u jednoj sasvim maloj sredini i na njemu gradi čitavu naraciju. Širi je u vremenu (svjetski ratovi, fašizam, socijalizam, demokratija), u prostoru (Crna Gora, Francuska, Hrvatska…), u epohama (Dostojevski, Borhes, Kafka…), stvarajući mozaik sličan freskama koje, uprkos nepromjenjivim koordinatama, uvijek drukčije dopiru do naših očiju.
Moglo bi se reći da je riječ o noveli koja suočava slučajeve i realnosti koje se istovremeno i privlače i potiru; koliko se približavaju, toliko se i međusobno stešnjavaju.
Možda ste čuli za Tezejev brod, tezu o suštinskoj zamjeni koja može, ali i ne mora mijenjati cjelinu. Manje je, međutim, poznata zamjena temelja jednog kulta koja, nakon svog „leta” na drugo mjesto, postavlja pitanje: šta se promijenilo, a šta ostalo isto? Je li od starog temelja ostao samo ponor? Je li novi temelj posvećen? U tom organskom paralelizmu pitali bismo za odnos temelj–kult: ko je duša, a ko tijelo? Da li je predmet kulta uzdignut ili sahranjen na novom boravištu?
Autor ponegdje koristi paradigmu pitanja koja beskrajno rađaju nova pitanja. Na Balkanu se pitanja često postavljaju da bi se izbjegla suštinska, bilo u ime navodne inteligencije, bilo iz izmišljenog blagoslova. Tako i novela, koja se razvija u formi dijaloga, više postavlja nego što daje odgovore; mnoga ostavlja čitaocu da ih sam obradi.
Stil ponavljanja događaja čini pripovijedanje pristupačnijim za svaki nivo čitaoca; drugim riječima, povećava šanse djela da postane bestseler. Ovaj način pisanja, jedna vrsta unutrašnjeg brikolaža, svakako predstavlja inovaciju u savremenoj književnosti.
Kao što hram ima svoje temelje, tako ni autor ne skriva svoje: Dostojevski, Kafka, Borhes i Niče. Zajedno sa njima, autor gradi opus današnje književne građevine. Za razliku od ovih apostola književnosti, on na mnogim mjestima ističe ironiju, metaforu i grotesku, što djelu mjestimično daje i beat-nijanse.
U deset intervjua, koji se mogu posmatrati i kao kratke priče, ispoljava se duhovna i umjetnička dimenzija čovjeka. Taj bogati spektar, osnovna nit pripovijesti, podsjeća me na esejistički roman „Kad se vladari svađaju“ Ismaila Kadarea, gdje se opisuje trinaest verzija trominutnog telefonskog razgovora Staljina i Pasternaka 23. juna 1934. Ako je trinaest neprijatan broj (posebno za pisce), onda je desetka njegova suprotnost, i po načelima numerologije moglo bi se zaključiti da je autor uspio da izvuče vrhunac svoje početne ideje. Kao i u stvarnom životu, često nije jasno gdje nešto počinje, a gdje završava; koja sila dominira, a koja biva podređena. Javnost dvadesetog vijeka narušava obje, svojom nemilosrdnošću. Božansko se povremeno preobraća u krajnje ovozemaljsko, dok se umjetničko redukuje na svakodnevno.
Suštinska analiza počiva na tezi „dvostrane ogledalske slike” javne ličnosti. Iz prvog ugla – masovnog, javnog – život glavnog junaka djeluje gotovo besprijekorno, kao precizni algoritam. Iz drugog ugla – intime i stvarne egzistencije – taj isti život se pojavljuje kao skup zagušenja, lomova i neorganizovanosti. To je tipično za čovjeka druge polovine evropskog dvadesetog vijeka: sve više pripada svijetu, a sve manje sebi.
Kao što je već rečeno, autor ne krije povezanost sa Dostojevskim i Kafkom. U ovom slučaju, intervju je prodor ka istini od koje često bježimo – bilo kao oni koji govore, bilo kao oni koji slušaju ili čitaju. To je pripovijedanje sa psihokoloritima same forme intervjua.
Sigurno vam se desilo da vas iznenade sopstveni odgovori. Gdje stoje ti odgovori koji odjednom izrone na površinu? Dostojevski bi rekao: „Ljudi ne žele istinu; oni žele utjehu prerušenu u istinu.“ A Kafka bi dodao: „Da, stvarnost je preteška, pa unajmljuju iluzije i nazovu to srećom.“
Tako je i u slučaju romana koji ćete čitati ili ga već čitate: istina se stalno otkopava i konzervira, kao mozaik ikona koji se pažljivo prenosi da bi se sačuvala originalnost, dok se zapravo sve mijenja.
U toj atmosferi intervjuisani, odnosno glavni lik, ostavlja najmarkantnija pitanja bez odgovora – kao da ne želi da iluzionira sebe sumnjivim ili bolnim istinama, ili kao da želi da najdublje i najrealnije ljudsko osjećanje – bol, zadrži za sebe, etapu po etapu (čitaj: intervju po intervju).
Roman se ne može odvojiti od vremena. Štaviše, sama osnova pripovijedanja izaziva vrijeme: kultovi su usko vezani za vrijeme, a „let kultnog objekta“ stavlja na probu čitavu ideju. Pitanje kretanja svetosti kroz vrijeme, možda neprijatno za kler, predstavlja najsuptilniju vrijednost Božjeg prisustva na Zemlji.
Ipak, sa vremenom bih nešto izmijenio u romanu: poredak intervjua i temporaliju pojedinih odgovora. Poredak bih okrenuo, počevši od 2019. godine; tako bih zahtijevao veću pažnju čitaoca, a svjesno umanjio suspens, koji smatram prevaziđenim književnim trikom. Takođe, trajanje nekih odgovora premašuje logiku vremenskog ritma i daje intervjuisanom osobine pripovjedača, čime se dovodi u pitanje sama forma intervjua. Osim toga, promijenio bih koricu romana: odaje utisak horor ili mračnog žanra, što nikako ne odgovara bojama i melanholiji pripovijesti.
Roman završava trijumfalno: životom. Vita est victoria. Vid uspijeva da razotkrije sve tajne svog života i da se vrati sebi, svom domu, s osjećajem uzdignutosti i trijumfa. Konflikti između fašizma i komunizma pokazuju svoje skrivene, ali neosporne sličnosti: neugodne, ali stvarne; razdvojene u dva života, a duboko prisutne u jednom; jednako ukorijenjene u prošlosti i sadašnjosti; podjednako zaboravljene i nezaboravne.
„Osjećaj povratka kući“ kao „banalna, potpuno strana stvar“ nije činjenica, nego poziv na dublje promišljanje i ponovno čitanje…
Ništa: bili smo, jesmo i ostaćemo – cvjetajući; ruža ničega, ruža ničija. Pol Celan, potom Bob Dilan, pa potom početak i kraj Vida Latinovića, ispisan ćirilicom, koji i na nematernjem jeziku do čitaoca dopire tečno, dirljivo i snažno. Poziv na čitanje kvalitetnih romana razlikuje golubove od ljudi. Zato – čitaj, moj jarane/golube! 🙂
