Arijan Leka: MODERNI COVJEK NEMA NI CEZNJE NI ZELJE

 “Još kada sam imao 10-11 godina, otac, koji je 24 godine plovio na prekookeanskim brodovima, objasnio mi je simboliku polifonijske pjesme, da je u tome životna filozofija. Imaš solistu, a drugi su horisti, neki put moraš slušati, a drugi put, voditi glavnu riječ. Učio me je ulozi i mjestu u društvu kroz zajedničko pjevanje”, kaže u razgovoru za Portal Analitika Arian Leka (1966), poznati savremeni albanski pjesnik i prozni pisac, urednik književnog časopisa “Poeteka” i  pokretač istoimenog pjesničkog festivala koji se održava u njegovom rodnom Draču.

Već osam godina Leka predaje na Univerzitetu umjetnosti u Tirani. On je pjesnik i prozaista, prevodilac, kritičar, muzičar i izdavač. Od ranog djetinjstva, osim za pisanje, njeguje veliku strast i prema muzici, tako da je završio muzičku gimnaziju u Draču, odsjek flauta, da bi potom upisao albanski jezik i literaturu na Fakultetu književnosti i filologije Univerziteta u Tirani, gdje je diplomirao 1992. godine. Nakon toga je dvije godine bio na stručnom usavršavanju u Firenci. U njegovom djelu, kao i u njegovom obrazovanju, poezija se ukršta sa muzikom, što se uočava po stalnoj težnji ka stilskoj čistoti i muzičkoj harmoniji stiha, pažljivom odabiru riječi, u bjekstvu od izvještačenosti.

Pripada novijoj generaciji albanskih pisaca, koji su otvoreni prema evropskoj kulturi. Leka ima  izuzetno široko obrazovanje, poznaje više jezika i veoma je posvećen prevođenju stranih pisaca na albanski jezik, kao što su i njegova djela već dosta prevođena.

U izdanju ulcinjske Plime nedavno su pod zajedničkim nazivom Dollap izašla njegova dva eseja “U potrazi za izgubljenom košuljom” i “Rođen u provinciji” prevedena na crnogorski jezik. U ovom drugom, između ostalog, kaže: “Tvrdnju ‘rodio sam se u provinciji’ trebalo bi izolovati od osjećaja poniženja tipičnog za mala mjesta. Provincija je ljubomorna, osvetoljubiva. Provincija se suprotstavlja centru, jer sama nije centar; izaziva ga onako kako njeni stanovnici izazivaju stanovnike gradova svaki put kad se susretnu, podsjećajući ih na urbano izgubljeni raj: miran način života, čist vazduh, odmor poslije ručka, nepostojanje gužve, tihe večeri…Roditi se u provinciji, odrasti u njoj, nije neka privilegija, etička vrlina, niti moralni ili vanvremenski kvalitet. Roditi se u provinciji jeste stvar sreće. Sreće koju čovjek lako može percipirati i kao katastrofu.”

Dodaje da u izvjesnom smislu i Tiranu smatra provincijom, mada je glavni grad. “To je zato što je mentalitetski zatvorena”, kaže Leka za Portal Analitika.

ANALITIKA: Orhan Pamuk je takođe pisao mnogo o korijenima i o značaju mjesta u kojem je osoba rođena.

LEKA: Mjesto rođenja je uvijek posebno mjesto. Njegov značaj i posebnost su u važnosti maternjeg jezika, u posebnim stvarima koje žive u sjećanju, a koje možda više ne postoje. Obaveza pisca je da iznova rađa i obnavlja te misli, sjećanja i jezik.

ANALITIKA: Čega se Vi sjećate iz djetinjstva?

LEKA: Skoro svih.

ANALITIKA: Rekli ste “skoro svih” a ne “skoro svega”…

LEKA: Pa da. Ja i mislim na ljude. Ljudi su značajniji jer, ljudi su istorija. Za mene je posebno važna figura oca koji je nedavno preminuo. Bio je mornar na prekookeanskim brodovima i, kada se vraćao kući, donosio nam je ne samo razne stvari i predmete, već i sjećanja iz mjesta u koja mi nismo mogli ići. Plovio je 24 godine i uvijek mi je pričao da je svijet jedna cjelina, da nema značajnijih i manje značajnih zemalja i naroda. Te je priče pakovao u neke metafore i simbole, jer u to vrijeme se nije moglo pričati otvoreno u mojoj zemlji.

Bilo je teško. Mi smo rasli više sa mitom oca, jer je bio puno odsutan. Odrastao sam u određenoj vrsti matrijarhata, mada mislim da naš život i porodica jesu ustrojeni po pravilima matrijarhata. Majka i baba bile su izuzetno snažne ličnosti a otac, kao vjetar, dođe i ode. Ali, nikada nije govorio: uradi ovako ili onako. Uvijek me je tretirao kao zrelog muškarca, a ne kao sina.

ANALITIKA: Što je on mislio o Vašem pisanju?

LEKA: To je teško reći. Jesmo razgovarali kao prijatelji, ali ne mnogo o mom pisanju. Govorio je – znam, znam, ti si pisac.. Da, i čitao je to, bio je ponosan, ali mi nikada nije rekao da sam dobar. Ne sjećam se ni da me je ikada zvao da mi kaže da je čitao nešto o meni. Nikad. Meni je bilo značajnije to što smo pjevali zajedno u više glasova, polifoniju. Pjevali smo narodne albanske ljubavne pjesme, najviše sa juga Albanije. Još kada sam imao 10-11 godina, objasnio mi je simboliku polifonijske pjesme, da je u tome životna filozofija. Imaš solistu, a drugi su horisti, neki put moraš slušati, a drugi put, voditi glavnu riječ. Učio me je ulozi i mjestu u društvu kroz zajedničko pjevanje.

ANALITIKA: Čudan i originalan način.

LEKA: Da, i ja mislim. On je čitao mnogo, nije pisao. Ali je ostavio mnogo zapisa i to na bocama! Kada bi nekome poklanjao flašu pića, na nju bi zalijepio svoju posebnu poruku, ispisanu na poetski način. Ne, to nisu bile pjesme, ali jesu bile prekrasne stvari. Stavljao bi to na boce od vina ili rakije. Imam ih u kući puno, sada mi ih i njegovi prijatelji donose, za uspomenu. Neke je poruke posvećivao članovima porodice, pogotovo majci. Njih dvoje su bili jedna osoba u dva tijela.

ANALITIKA: Kažete da ste vaspitani u duhu da je svijet jedna cjelina. Sa kojim ste se osjećajem vratili iz Firence?

LEKA: Sa osjećajem kojim se uvijek vraća kući. Ja se uvijek vraćam, nikad ne idem naprijed. Možda sam nostalgičan, to se često dešava piscima. Nismo svi turisti. Pisci nisu futuristi, osim kao članovi literarnog pokreta.

Ali, italijansko iskustvo je na mene posebno uticalo. To je velika kultura.

ANALITIKA: Kako vidite značaj pisanja danas?

LEKA: Kao nemoguću misiju. Izgubili smo nostalgiju.

ANALITIKA: A priča? Koliko je značajna priča u svemu tome?

LEKA: Za mene je veoma značajna ali, više kao podsticaj, polazna tačka, nakon čega se dešavaju neke druge stvari. Ili sam ja takav pisac. Napisao sam dva romana. Prvi je o iskustvima komunizma, o tome kako politički sistem može da deformiše ljude. Mene interesuje kako su neki, uprkos svemu, uspijevali da sačuvaju ljudsko u sebi, da ne izgube tu suštinu i smisao u stotinama teških situacija. Drugi roman je o sukobu generacija. Posvećen je ocu, mada nije autobigrafski. Zove se “Kućna zmija”.

ANALITIKA: Nju ne smiješ ubiti…

LEKA: Da, i kod nas postoji vjerovanje da zmiju ne smiješ ubiti u kući. Štaviše, postoji vjerovanje da joj moraš nešto ponuditi, na primjer mlijeko. Zašto mlijeko? Jer joj time poručuješ da je i ona član porodice – računamo na tebe, jer si jedna od nas.

ANALITIKA: Koliko je u životu značajna čežnja, kako prema stvarima, tako i prema drugim osobama? Gdje se izgubila u međuvremenu? Da li smo je ubili našim konzumizmom, da želimo sve i odmah? A kad nešto dobiješ odmah, bez čežnje, to dostignuto više ne donosi radost..

LEKA: Ovo je divno pitanje. Zaista. Sjetio sam se jedne stvari od prije tridesetak godina, “I want it all, I want it now“ grupe Queen. Ta pjesma označava naše vrijeme. Dobiti nešto odmah, najbolji je i najbrži način da se to nešto ubije, jer postaje beznačajno. Takozvani moderni čovjek nema ni čežnje ni želje. To je zato što ubijamo naše snove, a postoji duboka veza između snova i želja. Ako dostignemo cilj brzo i lako, nemamo više čežnje, a nemamo više ni snova. Snovi više ne postoje.

ANALITIKA: Što to stvara? Prazninu?

LEKA: Da, prazninu. Imamo mnogo stvari koje nam ne znače ništa. Nismo ni razmišljali mnogo o njima, nismo kreirali nove veze između stvari koje imamo i onih koje nam nedostaju. Moramo stvoriti vezu sa onim stvarima i ljudima koje imamo, a ne sa onima koje nam stalno nedostaju.

Danas svi govore o hedonizmu, i daju razne recepte o sreći. Sam hedonizam ne donosi suštinsku radost, već je to ispunjenost i punoća zbog nečega što radiš sa zadovoljstvom. Terorišu nas raznim  teorijama kako dostići sreću, kako zadovoljiti muškarca ili ženu u sedam koraka, kako se ponašati na poslu da zadovoljiš šefa, kako se ponašati u ovoj ili onoj situaciji, svi ti life couch …

Ti me recepti ubjeđuju u stavu da smo bolesni. I nedostatak radosti samo je po sebi bolest..

ANALITIKA: Što nam je činiti?

LEKA: Možda naredni pravi korak nije korak naprijed, već korak unazad, kako bi se našlo nešto što smo usput izgubili, a još ne znamo što je to. Gdje je danas osmijeh? Ako se neko smije, za njega kažu da je lud ili šašav!

Uostalom, danas ti stalno govore što ne treba da radiš. Biblija ima deset zapovijesti, a sada imamo hiljade  – ne diraj, ne ljubi, ne jedi..

ANALITIKA: U stvari, ako želimo biti malo cinični, ne važe samo onih deset biblijskih zapovijesti: ne kradi, ne ubij, ne laži…

LEKA: Da. Ako želiš da budeš takozvani čovjek od uspjeha, tako je. Brišemo deset starih zapovijesti, a uvodimo nove. Kako je moguće postojati i živjeti u svijetu negacije, uslovljavanja i hiljadu ”non”?

ANALITIKA: Da li je čitanje dobre literature neka vrsta molitve i kontakta sa bogom? Za one koji ne žele neku drugu vrstu posrednika?

LEKA: Ja vjerujem da je čitanje oblik bivstvovanja jednog bića koje vjeruje. Uloga literature je uvijek bila ta.

ANALITIKA: Jesmo li se promijenili i mutirali sa svim ovim sredstvima komunikacije?

LEKA: Franc Kafka je napisao knjigu o metamorfozi, a ljudi su pročitali tu knjigu na pravi način možda pedeset godina kasnije: promijenili smo se, desila se metamorfoza. To je devastirajuće za odnose među ljudima. Izgubili smo osjećaj da istinski komuniciramo. U Tirani ima jedan lokal u kojem piše “Ne pričamo o politici i nemamo WI FI. Razgovarajmo!”

ANALITIKA: Što Vam nedostaje iz djetinjstva?

LEKA: Bašta.

ANALITIKA: Meni da neko kuca nenajavljen na vrata. To se više ne događa.

LEKA: Da, uvijek ti kažu – jesi li kući, mogu li doći? Moja majka me zove da me pita može li doći! Ne, nismo više isti. Potpuno smo se promijenili. Nemamo više one male potrebe da recimo, tražimo malo soli od komšije, jer smo zaboravili da je kupimo. Da kucnemo na vrata i zatražimo so ili šećer. Današnje porodice u Tirani nemaju u kući biblioteku, već minibar pun pića.

ANALITIKA: Bez poruka na flašama, međutim.

LEKA: Da, bez poruka. Liquidi, solo liquidi. (Ovdje pravi igru riječi, jer na italijanskom, na kojem je razgovor vođen, “liquidi” znači tečnost, ali i novac).

Leave a Reply

Your email address will not be published.

KONCERT “ZAUSTAVITE RAT – NDALENI LUFTËN”

Dabović o izgradnji džamije u Štoju: DA JE PLAN BIO DONEŠEN, DO NEMILOG DOGAĐAJA NE BI NI DOŠLO

Për shkak të motit: PANAIRI I ARTIZANËVE DO TË MBAHET NË SALLËN E SHKOLLËS SË MESME

CEDIS: U PONEDJELJAK I UTORAK BEZ STRUJE DIO OPŠTINE ULCINJ
CEDIS: U PONEDJELJAK I UTORAK BEZ STRUJE DIO OPŠTINE ULCINJ

Iz Crnogorskog elektrodistributivnog sistema (CEDIS) je Portalu Ul-info saopšteno da će u ponedjeljak i utorak, 4. i 5. jula, bez struje ostati sljedeća naselja: u ponedjeljak: -u terminu od 10:30 do 13:00

Centar za kulturu: U UTORAK POČINJE 35. “LJETNJA SCENA”
Centar za kulturu: U UTORAK POČINJE 35. “LJETNJA SCENA”

Iz Centra za kulturu saopšteno je da će u utorak 5. jula biti svečano označen početak „Ljetnje scene – Ulcinj 2022“. Otvaranje ovog festivala predviđeno je na Velikoj skeli, ispod zidina Starog grada,

Podgorica: DRŽAVA VLASNIK SOLANE, AKCIONARI SPREMAJU TUŽBE
Podgorica: DRŽAVA VLASNIK SOLANE, AKCIONARI SPREMAJU TUŽBE

Zemljište Solane, skoro 15 miliona kvadrata, upisano je ove sedmice u katastru kao vlasništvo države Crne Gore, piše “Dan”. Stečajni upravnik Solane Žarko Ostojić kazao je tom listu da će se žaliti nadležnim

Nikad brže do keša!
Nikad brže do keša!

Vikend vrtoglavih poklona   Stižu pokloni dobrodošlice – BEZ DODATNIH USLOVA – Registruj se na meridianbet.me i na poklon osvajaš 10eur bonusa za sportsko klađenje i 100 besplatnih spinova

TO: NA ULCINJSKOJ RIVIJERI BORAVI PREKO 15 HILJADA TURISTA
TO: NA ULCINJSKOJ RIVIJERI BORAVI PREKO 15 HILJADA TURISTA

Prvog dana jula ove godina na ulcinjskoj rivijeri odmara 15.097 gostiju, saopšteno je iz Turističke organizacije. Kako se navodi, više od trećine gostiju je u hotelima, odnosno 5.300, dok je u odmaralištima