“Ako li zlo učinjeh, dokaži, a ako li ne, zašto me biješ“, reče Isus Hristos (hazreti Isa, a.s.) u svojoj odbrani pred sudijom svojim Pontijem Pilatom. Poznato je da je rimski prokonzul Pilat osudio Isusa Hrista kaznom raspeća, mada nije vidio krivice na ovom svetom čovjeku. Pilat je osudio Isusa Hrista da bi zadovoljio jevrejskog prvosveštenika Kajafu i ostalo sveštenstvo i na taj način učvrstio rimsku vlast.
Davno je Heraklit kazao da „ime pravde ne bi ljudi poznavali kad ne bi bilo nepravde“. Pravda je jedan od najsjajnih pojmova našeg duhovnog univerzuma. Bilo da je čovjek pobožan ili ne, bilo da je konzervativac ili revolucionar, svako se poziva na pravdu i niko se ne usuđuje da je porekne. U okviru hrišćanske religije, najviši oblik pravde izražen je biblijskim načelom „ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi“.
Kroz historiju su donijeta dva pravna dokumenta koja se odnose na pitanje religijske tolerancije, koja dokumenta priznaju hrišćanska i islamska tradicija. Riječ je o Milanskom Ediktu i Ustavu Medine. Milanski edikt su 313. godine izdali Konstantin i Licinije. Iako se u njemu najviše govori o hrišćanima, pošto su oni u prethodnom periodu bili najžešća meta progona, njime se garantuje opšta sloboda vjeroispovjesti, odnosno zagovara opšta religijska tolerancija. Medinska povelja, označava prvi pisani ustav koji je donijet za vrijeme poslanika Muhameda a.s. Povelja nije jednostran akt, odnosno volja jedne strane, nego je nastala na najzdravijim osnovama demokratske uprave i diskusije zainteresiranih struktura grada Medine i okoline. Kao dokumenat, ovaj Ustav nije nametnut ili poklonjen od vladara onima kojima se vlada. Takođe najvažniji pricip ove Povelje je da je islamski politički sistem prihvatio princip vjerske tolerancije utemeljene na slobodi vjere za sve članove društva.
Uzročnu vezu između pravde, religije i politike je iznio Hans Kung u svom djelu „Projekt svjetski etos“ u kojem se navodi: „Nema mira među nacijama bez mira među religijama, a mira među religijama bez dijaloga među religijama. Ukoliko do tog dijaloga ne dođe ili se prekine, alternativa je nasilje. Ako međusobno ne budemo razgovarali, pucat ćemo jedni na druge. Da se religija instrumentalizira za političke ciljeve, ne postoji opasnost samo u islamu, nego i u židovstvu i kršćanstvu, čak i u istočnjačkim religijama (hinduizmu, budizmu itd). U tom slučaju nastaje vrlo eksplozivna mješavina religije i politike. Fanatična religija promeće se u opasnost za svjetski mir. Kad se malo spusti prašina uzvitlana usljed terorističkih i bombaških napada, mora doći do novog i osnaženog dijaloga. Posvuda se potvrđuje da je poraslo zanimanje za međureligijski dijalog i svjetski etos, čak i u krugovima koji su s obzirom na to bili suzdržani“.
„Projekt svjetski etos“ zapravo izražava da svjetske religije mogu doprinijeti miru čovječanstva samo ukoliko postanu svjesne onoga što im je veće sada zajedničko u etosu, dakle temeljnog konsenzusa o njihovim vrijednostima i normama, i to u odnosu na ljudsko ponašanje, ćudoredne vrijednosti i temeljna moralna uvjerenja.
S pravom je Valtazar Bogišić govorio: „Pravu i pravdi je nasilje najveći protivnik“. U današnjem vremenu čovjek je čovjeku najveći nasilnik, pa samim tim čovjek kao ljudsko biće postaje najveći nasilnik pravu i pravdi, u svijeti gdje dominira makijavelističko pravilo da „cilj opravdava sredstva“.
