„Tu, među dobrim ljudima, savili smo gnijezdo; tu zaždili vatru na ognjištu, tu se prvi put ogrijali, tu nasrkali sunčana zraka. Tu sam otvorio ja i prvi list ove knjige tuge i bolova i zapisao prve riječi na njemu“, piše srpski književnik Branislav Nušić na početku knjige „1915 – tragedija jednog naroda“.
On je nakon prelaska preko Prokletija stigao do, kako navodi, žudno očekivane obale i do pitomog mjestašca Ulcinja.
Prve besane noći Nušić posmatra talasasto more “čije su bijele pjene isprepletene sa mjesečinom izgledale kao prosuto drago kamenje“ i Stari ulcinjski grad „kome je mjesečina dala čar tajanstvene i čarobne varoši iz onih zanosnih, starih priča koje su opčinjavale naše djetinjstvo“.
„Pa ipak, hvala Ulcinju. Pet dana odmora i mira, koliko nam je moglo dati, dugi su bili kao vijek čovječji, a blagi kao prvi proljetnji dan, poslije toliko neprospavanih noći i brižnih zamornih dana“, zaključuje svoj boravak u ovom gradu poznati pisac.
Vojvoda Simo Popović tvrdi da je Nušić htio da u Ulcinju ostane tokom čitavog rata, ali to nije bilo moguće jer je Austrija, sa kojom je Srbija bila u ratu, u januaru 1916. godine ušla u ovaj grad.
Francuskim brodom “Čad” Nušić je iz Ulcinja isplovio 20. januara i devet dana kasnije stigao u Marsej.
3 Responses
šteta što danas nije živ ili što nema satiričara njegovog kalibra da opiše ovo.
danas bi pisao tomove knjiga koliko ima materijala.
da se posprda sa ovim vremenom.
da napiše nešto o slijepcima i vođi slijepcu.
moja generacija koja je završila prave škole a ne večernjake, zna šta sam napisao, i o čemu mislim
Nuşa je bio Vlah a ne Srbin! To se malo zna!